Na gradskom groblju u Nikšiću, danas sahranjen je Andrija Delibašić.
Porodica, mnogobrojni prijatelji, bivši saigrači, navijači, oprostili su se od proslavljenog fudbalera, trenera, čovjeka Andrije, koji je preminuo 19. marta. Vijest o Andrijinoj smrti, rasparala je srca, svih onih koji su imali tu privilegiju da ga upoznaju. Na posljednji počinak je ispraćen uz Partizanovu zastavu na kovčegu. Andriju su ispratili brojni nekadašnji saigrači iz Partizana, aktuelni reprezentativci Crne Gore, fudbaleri Budućnosti i Sutjeske, ali i puno mlađe generacije fudbalera, sa kojima je radio kao trener, ili sportski direktor. Crno–bijela zastava je većinom bila zastava radosti, a na nikšićkom grobu bila je zastava ogromne tuge.
Iza sebe je ostavio suprugu Milicu, kćerku Doroteu, sina Andreja, majku Dragicu – Cicu, oca Slavka – Caka, sestru Majdu. Porodice Delibašić i Dabović, u ogromnom bolu, ponosne su jer kakva je rijetkost, kakva dragocjenost, znati da je iz njihovog gnijezda, u let krenuo jedan takav čovjek.
Od Andrije oprostili su se novinar Vlado Jovićević, sveštenik Vladimir Palibrk, a u ime porodice otac Slavko Delibašić. U svom oproštajnom govoru, novinar Jovićević je rekao:
"Prije tačno trideset godina, kao četrnaestogodišnjak, zaputio se ka Beogradu. Na nikšićkoj stanici, zastao je dah onima koji su ga pratili. Majkin sin jedinac, očev ponos, sestrina bratska uzdanica, znao je kojom stazom jedino može ispravno da hoda. Putem svoga časnoga oca, stručeva, ujčevine, i svih predaka, koji su ovaj grad, i državu učinili ponosnim i večitim. Naoružan čašću, sjajnim porodičnim pedigreom, dječačkim ponosom, za čas se prilagodio, i kao takav prihvaćen od tada, nekoliko godina starijih, Saleta kapitena, kuma Danka, i ostalih, i desetine hiljada onih, koji su zbog njega dolazili na utakmice, lijepili njegove postere na zidovima soba, nerijetko i muškoj djeci davali ime Andrija", kazao je Jovović.
POdsjetio je da je Delibašić ostao je devet godina, i zaorao brazdu uspjeha, topline, empatije, i ostvario kako je, često isticao, sve svoje dječačke snove.
"A onda je prošetao Pirinejima, stigao do Grčke, Portugalai ispunio želju da poslednju utakmicu odigra u dresu kluba, gde je i ponikao, Sutjeske iz Nikšića. Stigao je i, da nas razgali i u crvenom dresu naše reprezentacije, da osokoli sokole i navijače, da natera poslovično hladne Engleze da mu aplaudiraju. I na sve to ostane miran, kao da se to nekome drugome, a ne njemu dešava. Zato je i bio najveći", kazao je Jovović.
Ogromno znanje Andrija je, istakao je Jovović, želio da prenese na druge nesebično, predano, studiozno.
"I taman, kada su trenerske kockice, počele da se slažu pokosila nas je vijest o bolesti. Podmuklo, kako to i biva u bolesti, napala mu je glavu. Tamo gdje je najčistije, najtananije, uostalom jedino je tu i mogla napasti, kao i srce. Jer je, bilo ogromno, sa mjestom za sve. Oplakali smo te tada, moj Andrija, naš izvor suza je presušio, ali je tinjala nada, da ćeš kao osvjedočeni borac uspjeti. Nalazio si rješenja u sekundi za protivničke odbrane, ali za ovo nisi. Ni ti, ni savremena medicina. Na žalost, lijeka nije bilo", kazao je Vlado Jovićević.
1
