Godine nijesu narušile njegov samopouzdani košarkaški stav, dugački i brzi korak i čvrsti stisak ruke. I u devetoj deceniji zadržao je meki, ali brzi izbačaj i elegantni završni pokret šuta.
Prolazi 68 godina otkad je Veljko Belada prvi put ubacio loptu (na šniranje) kroz obruč na (prašnjavom) igralištu u Njegoševom parku. Tokom ovog februarskog susreta nije skrivao oduševljenje što imamo moderni teren i istakao kako je izuzetan osjećaj šutirati na koš u tom kultnom kutku na obali Morače, uokvirenom tišinom, nostalgičnim klupama za predah, ali i ušuškanom među vremešnim, visokim stablima.
- Kakva je ova lopta, a naše su bile na šniranje! Kad bismo provukli prste kroz šavove i potom napravili sa njom pokret ka igraču, to je bila kao neka finta – u jednom dahu nam je prenio sjećanje inžinjer građevinarstva u penziji, gospodin Veljko Belada, koji će 3. marta imati 84 godine.
Ostalo je zapisano: prije košarkaških dvokoraka, na prostoru iznad Morače, u pijesku su koračala i igrala se đeca. U vrijeme okupacije Podgorice taj teren koristili su italijanski vojnici da bi igrali tenis, a nakon oslobođenja, u poslijeratnom Titogradu obradovali su mu se mladići iz Bokeške ulice, Hercegovačke, Njegoševe, Karađorđeve, Miljana Vukova, Novaka Miloševa, Moše Pijade...
Ostalo je zapamćeno: teren u Njegoševom parku bio je sredinom prošlog vijeka često prašnjav ili blatnjav. Lopta jedna, ona na šniranje, često krpljena, ali čuvana kao oči u glavi, koševi improvizovani, semafor u znaku table i krede. Ali volja i želja – neprikosnoveno izdignuti mnogo iznad dva metra!
Amaterski počeci
Veljko Belada počeo je da igra košarku 1955. sa 16 godina, u doba kad su temelje titogradskog basketa udarali Kosta Vojinović, Slobodan Garo Burzan i Dragutin Lale Martinović. Za Budućnost je igrao od 1955. do 1964. godine.
- Učio sam u Tehničkoj školi i toliko volio košarku da sam na brzinu radio i pismene zadatke, da bih više vremena igrao u
parku! Bili smo srećni kad se okupimo, kad igramo, kad se družimo, košarka nam je bila radost. Često je rekreativno bilo i po 100-150 omladinaca, čekali smo red da igramo, prepričavali akcije, poene, dodavanja koja se sad zovu asistencije, preživljavali pobjede i poraze... Zbog toga mi je žao što danas, u ovakvim uslovima i ljepoti, nema više omladine na terenima. Sve je uređeno, a čini mi se da malo mladih igra.
A kad smo kod malog broja igrača – paralela glasi:
- U ekipi nas tih godina nije bilo više od osam-devet i bio je mali broj zamjena. Džabe bih ja treneru Garu Burzanu vrtio rukama i pokazivao da ne mogu više, on bi rekao: ,,Guraj dalje!“
Iz tog perioda pamti i brojne detalje, koji mu i danas izvuku osmijeh, poput Juniorskog prvenstva Crne Gore 1956. godine.
- Prvenstvo je bilo zakazano da se igra u Njegoševom parku, ali je pala kiša i raskvasila teren pa se nije moglo igrati. Odvezli su igrače svih ekipa autobusima na Cetinje, svi smo noćili na strunjačama u dvorani u sklopu Vojnog stana (nova je napravljena nakon zemljotresa) i igrali smo na terenu koji je bio manji od propisanog, ali je bio jedini natkriveni u Crnoj Gori – kaže Belada.
Sa ekipom Budućnosti je igrao i na juniorskim šampionatima Jugoslavije, na otvorenom košarkaškom stadionu OKK Beograd, dok su Partizan i Zvezda igrali na Kalemegdanu. U to vrijeme igrali su Radivoj Korać, Mirko Novosel, Josip Đerđa...
- Sa Koraćem sam se sreo i na Kupu republika u Vrnjačkoj Banji 1958. godine. On je studirao elektrotehniku, a ja građevinu. Na tom kupu je Srbiju predstavljao OKK Beograd sa Koraćem, a Hrvatsku Zadar sa Josipom Đerđom.
Betoniranje terena
Šezdesetih godina prošlog vijeka košarka se u Titogradu igrala samo ljeti ili kad je bilo lijepo vrijeme. Veliki, pa i merački pomak dogodio se 1957. godine kad je teren betoniran!
- Povezli su nas, mlade igrače, velikim kamionom Elektrodistribucije do kamenoloma u Spužu i utovarili smo kamen za kaldrmu. Zadovoljstvom smo nadjačavali umor. OGP je poslije izbetonirao teren, napravljeni su novi koševi sa drvenim tablama, dobili smo osvjetljenje sa visećim lampama – živo je sjećanje našeg sagovornika na dan kad je konačno rečeno zbogom prašini i blatu na igralištu u Njegoševom parku.
Mlađane ruke omladinaca i omladinki kaldrmisale su nove košarkaške snove na obali Morače, uporedo sa amaterskim i sezonskim karakterom te igre u Titogradu. Naglašavamo sezonski jer su mladići stasavali i birali nauku ispred lopte, odnosno igrali u rodnom gradu samo tokom pauze između semestara širom Jugoslavije.
- Upisao sam Građevinski fakultet u Beogradu, veći dio sezone igrao u takmičenjima za tamošnji Građevinac, a ljeti za Budućnost. Bio sam registrovan za dvije ekipe, ali to tada niko nije provjeravao – kaže Belada, uz podsjećanje da je upravo on, u mladićkim danima, projektovao tribine u Njegoševom parku.
Košarka je tada bila amaterska i trudili su se da svako okupljanje pretvore u iskreno druženje i uživanje.
- Svako vrijeme ima svoju zabavu, a naša ljeta bila su u znaku gledanja filma u bioskopu od 20 do 22 sata, pa vraćanja na teren i igranja košarke u parku dok nam ne dosadi. ,,Tuširali smo se“ u Morači – sjeća se naš sagovornik.
Živo sjećanje i odmjerene riječi su najvjernije svjedočanstvo. U tajm-autu razgovora, odmijene ga davno požutjele fotografije, kao svojevrsni vremeplov. Ispod jedne iz 1960 čitamo sastav: Martinović, Vujović, Belada, Tamindžić, Sigmund, Vukčević, Đurišić, Pavlović i Đukić, pa iz 1965:Mišurović, V. Vojinović, Knežević, Zec, Kažić, I. Popović, M.Popović i Pejović. Na sljedećim su: Milonjić, Begović, Latković, Škerović, Blažević, Vukčević, G.i Z.Ćulafić, Đurašković, Vukićević... Kultni teren u Njegoševom parku čuva i pet i po decenija stari i još aktuelni košgeterski rekord Budućnosti: Igor Popović je upravo na tom terenu u avgustu 1968. postigao 57 poena u duelu sa Primorjem (iako u tom periodu nije bilo ,,trojki“).
Decenijama kasnije, jugoslovenska košarkaška legenda Žarko Paspalj sa tog terena uskočio je u seniore Budućnosti, kao i najmlađi debitant u istoriji kluba Luka Pavićević, pa generacije čuvenih igrača, ali i stotine onih koji nijesu napravili zvučne karijere, ali su željom zauvijek povezali svoje srce sa obručem.
Moderno igralište
Mjesto košarkaških početaka našeg sagovornika i njegovih saigrača u srcu Podgorice više puta je renovirano. Sada izgleda moderno i Veljko je pozivan na prigodna okupljanja. Nedavni povod bio je u neđelju 19. februara od kada igralište u
Njegoševom parku nosi ime Dragana Ivanovića, koji je kao legendarni kapiten prvi predvodio Budućnost (1980) u izuzetno jakoj prvoj jugoslovenskoj ligi.
- Za mene je otkivanje memorijalne ploče bio posebno emotivan momenat jer su mi se vratile Draganove slike iz dresa Budućnosti – kazao je naš sagovornik.
Belada navodi da je, nakon što je prestao da igra, uvijek pratio košarku. I domaću i stranu. Navija za Budućnost Voli, a osim svog kluba ima simpatije i prema ekipi Partizana.
- Ljubimac mi je sadašnji kapiten Budućnosti Petar Popović, posebno cijenim dugogodišnji doprinos Suada Šehovića, zatim njegovog brata Seada, volio sam da gledam Barovića, Danila i Zorana Nikolića, a stranci se svake godine mijenjaju.
Sadašnji teren je moderan, podloga je po najvišim standardima, tribine su udobne, fanatici žive za zvuk mrežice kad kroz nju prođe lopta, reflektori sijaju. Vrata su otvorena za nove snove, za emocije zauvijek učvršćene između dva reketa. Za đevojke i mladiće koji maštaju o ,,pikenrolu“ ili ,,step-beku“ . Do visina evropske ,,Morače“.
Centar od 190 cm
- Sa visinom od 190 cm igrao sam prvo beka, a kasnije centra sve do 1964. godine. U to vrijeme nije bilo igrača preko dva
metra, a sad su redom 208, 210, 212 cm... U moje vrijeme igrači nijesu mogli da zakucaju loptu u koš, a sad je sve drugačije, košarka stalno napreduje... Kad sam ja igrao, najbolji centar Evrope Radivoj Korać bio je visok 196 cm, a ostao je posebno upamćen i po 99 postignutih koševa 1965. godine u Kupu evropskih šampiona, osvajač evropskih, svjetskih i olimpijskih medalja – sjeća se Veljko Belada.
