Prema njegovim riječima, nijesu demokratizacija crnogorske države, evropeizacija i novi sistem vrijednosti suštinski razlozi zbog kojih Andrija Mandić i Nebojša Medojević insistiraju na formiranju Demokratskog fronta i promovišu Miodraga Lekića u predsjedničkog kandidata.
- Osnovni razlog - po Zakonu o izboru predsjednika Crne Goreza kandidaturu treba praktično javno prikupiti potpise najmanje 1,5 odsto ukupnog biračkog tijela pred komisijama u kojima su članovi iz više stranaka. Obojica mogu da sanjaju pojedinačne kandidature, čak i da je zajednički predsjednički kandidat jedan od njih dvojice, pa sve da se PzP i NSD late posla, ne postoji ni teoretska šansa da se akcija završi uspješno i prikupi skoro 7 hiljada potpisa, navodi se u saopštenju Dedića.
Dedić smatra da je Lekić “žrtveno jagnje i politički katapult koji treba da izgura cenzus i Novoj i PzP-u, i nesvjesno obezbijedi nesporan pobjednički legitimitet kandidatu DPS-a na predsjedničkim izborima”.
- Da ove konstatacije ne bi imale rekla-kazala smisao ili utisak političkog blaćenja, vrlo konkretno: Andrija Mandić koliko juče iznosio je na račun gospodina Lekića potpuno suprotne stavove u odnosu na aktuelnu tvrdnju da je bivši diplomata ,,nešto najbolje što Crna Gora ima”, ističe Dedić.
On dalje objašnjava da, kada je Božidar Bojović 2003. godine najuren iz Srpske narodne stranke, Miodrag Lekić je, u kulminirajućoj fazi unutarpartijske borbe, iskorišćen kao fundamentalni razlog za ,,skidanje glave” Bojoviću.
- Goran Danilović je na sjednici Glavnog odbora optužio Bojovića da je zajedno sa beogradskim biznismenom, porijeklom iz Rovaca - Kolašina, Budom Bulatovićem, pregovarao, mimo znanja stranke sa Lekićem, te da se ponižavao tokom tih pregovora, govori predsjednik Srpske liste.
Dedić priča da je Andrija Mandić na maratonskoj sjednici tog istog Glavnog odbora održanoj u Radničkom univerzitetu ,,Milun Božović”, uoči predsjedničkih izbora 11. maja 2003. godine, optužio Bojovića sledećim riječima:
-,,Vi ste pokušali da promovišete separatistu za predsjedničkog kandidata uoči popisa
stanovništva, otvoreno vam to kažem. Mi smo vas u tome spriječili jer je Lekić sumnjiv koliko i vaš prijatelj iz Beograda s kojim ste putovali. Time što Lekić nije kandidat, Srpsku narodnu stranku spasli smo daljih poniženja”, navodi se u saopštenju.
Prema njegovim riječima Bojović se branio podsjećanjem na Lekićevo držanje tokom NATO agresije, a Mandić je svoje aktivnosti koordinisao, kao i danas, sa Predragom Bulatovićem, pri čemu su, u međuvremenu, naopačke promijenili sud o Lekiću.
- Pred izbornu šutnju Mandić je podržao, u nezavisnom dnevniku ,,Vijesti”, Miodraga Živkovića, dok Bojović to nije smio da uradi jer je dobio po prstima zbog drugog ,,separatiste”. Kada je Srđan Milić predložio Lekića 27. decembra 2007. za predsjedničkog kandidata, Mandić je na sjednici Glavnog odbora koja je održana u restoranu ,,Stefan”, u Podgorici, dva dana prije početka kampanje tadašnje Srpske liste (13. januar 2008.), funkcionerima ovog stranačkog organa saopštio: ,,Obavještavam vas da ću biti kandidat Srpske liste za predsjednika Crne Gore jer se kandidovao i Nebojša Medojević koji nam je donio Ustav koga nikada nećemo priznati, niti ćemo to oprostiti Medojeviću. Pa sve i da se nije pojavio kandidat Pokreta, Srbi od sada pa zanavijek na svim budućim predsjedničkim izborima moraju imati svoga kandidata i nema potrebe da glasamo za nacionalne Crnogorce”, govori Dedeić.
On takođe citira i predsjednika NOVE, Andriju Mandića, koji je navodno tada kazao: ,,Srđan Milić nema nikakve šanse na ovim izborima. Kada bi imao, ne bi se krio iza Lekića, niti iza bilo koga drugog. Njegova pravda i mirenje nemaju smisla dok Srbi ne ostvare svoja prava.”
- Na istoj sjednici Glavnog odbora, jedan od predlagača Demokratskog fronta, Slaven Radunović, tvrdio je, prema zapisniku: “Po principu uzmi ili ostavi, Miliću ćemo ponuditi da podrži srpskog kandidata i da nam ne smeta. To je posao koji nas očekuje u narednih sedam dana. Ja vam sada ne mogu kazati šta će biti ishod, akcentovano je u saopštenju Dedeića.
Predsjednik Srpske liste kaže da se “vremena očito mijenjaju i uloge se zamjenjuju, između ostalog i zato što je Mandić sve manje interesantan jednom učesniku sa svadbe Safeta Kalića koji mu je u finišu predsjedničkih izbora režiranim incidentom na Cetinju pomogao da pobijedi ,,separatistu” Medojevića”.
- I da pojasnim – gospoda Lekić, Živković i Medojević, naravno, nisu sepratisti, nego ljudi koji pripadaju crnogorskom narodu koji je zadovoljio svoje interese. Srđana Milića ne branim, nego ga smatram političkom štetočinom. U Andriji Mandiću, više nego u Novaku Kilibardi i Milu Đukanoviću, prepoznajem faktora koji je Srbe uskratio za status u crnogorskoj državi. Razuman čovjek, kome je obraz preči, ne bi mogao da živi sa tim saznanjem. S obzirom da više ne može previše da očekuje kod Srba, Mandić je u misiji među Crnogorcima. Zna se i razlog – DPS-u valja opstati na vlasti. I, šta posle poraza, evo, uslovno - ako opet bude poraz? Samo pitam, na vrijeme, zaključuje Dedeić.
