Linč je shvatio da Amerika sanja o bezbjednosti, o prosperitetu, o prigradskoj vožnji i ogradama, ali i da istovremeno sanja o suprotnom – o bjekstvu, opasnosti, avanturi, seksu i smrti. A sudar te dvije suprotnosti otvara ponor na izgubljenom autoputu ka sreći.
Linč je bio sineasta koji je otkrio portal do alternativnih egzistencija, bitišući u njima kao da su erogene zone, vlažni otvori egzistencijalne mogućnosti. Bio je veliki američki nadrealista, a njegova je vizija bila toliko snažna da je postao još više od toga – veliki fabulista, antinarativni dissident čije se priče cijepaju i kovitlaju.
Bio je jedinstven i po tome što je preuzeo tradiciju eksperimentalizma u filmovima koju je uveo u komercijalni mainstream, miješajući je sa pulp-noirom, sapunskim elementima, kamp komedijom, erotskim trilerom i natprirodnim hororima.
Na koga je Linč najviše podsjećao?
Možda na Luisa Bunjuela iz pionirskih dvadesetih, na Daglasa Sirka iz holivudskih četrdesetih ili Alehandra Jodorovskog iz kontrakulture sedamdesetih. Možda na Edvarda Hopera?
Linč je mogao da režira konvencionalno zacrtane filmove poput “Elephant Man”, SF adaptaciju “Dune” ili nježnu “The Straight Story”.
Ipak, filmovima poput uznemirujućeg prvijenca “Eraserhead” i – po mom mišljenju njegovog remek-djela – mračne fantazije holivudskog očaja “Mulholland Drive”, Linč je pokazao da je izazov normalnosti sam po sebi erotski. I to je stalno potcrtavao pulsirajućim dizajnom zvuka i inspirativnim muzičkim partiturama. Zauvijek ću se sjećati kako smo se, nakon prikazivanja “Mullholand Drivea” u Kanu 2011, svi imali vrtoglavicu, kao da nas je obuzela nervoza od tolike količine senzualnog i čudnog, duhovitog i erotičnog.
No, možda najznačajniji Ličov projekat, “Twin Peaks”, decenijama je predviđao današnji kulturni prestiž streaming televizije dugog formata. I zapravo, dok u današnjem vremenu serije poput “Sopranos” ili “Mad Men” dobijaju ‘odgovore’ u vidu novih ostvarenja za TV publiku, na “Twin Peaks” niko nije mogao odgovoriti.
Pogledajte prve dvije sezone – priču o čovjeku iz FBI-a koji istražuje metafizičku misteriju nasilnog ubistva. Sjetite se kako se druga sezona završava – obećanjem da će priču nastaviti za 25 godina. I to se zaista dogodilo – u trećoj sezoni je jarko osvijetljen, gotovo ‘sapunast’ izgled TV drame zamijenjen mračnijim, sumornijim izgledom, uz produkciju visoke klase 21. vijeka. I to je bio Linč.
“Sav ovaj svijet je divalj u srcu i čudan na vrhu”, reći će izbezumjnena Lora Dern u “Wild at Heart”, izmučena u neuglednoj sobi motela, čekajući dijete ljubavnika - osuđenog ubice (Nikolas Kejdž). To baš i nije opis svijeta kakvim ga Linč vidi.
U sablasnom “Blue Velvet” svijet je suprotan – normalan na vrhu, ali čudan ispod. No, bez te dvije kompomentne, svijet za Linča ne postoji. U tom ostvarenju prisutan je dio Linčove dugogodišnje opsesije tajnim kabareima, okultnim pozorišnim ritualima, te njegov naročit zanos crvenom zavjesom koja se talasa, skrivajući misterije. “Lost Highway” bila je jedna prekrasna halucinacija.
No, pitate li mene, “Mulholland Drive” njegovo je remek-djelo erotike i očaja, briljantna posveta tome kako u Holivudu očaj zna biti toksična nuspojava fabrike snova. Taj film donio je i jednu od najvećih priča o prijateljstvu u modernoj američkoj kinematografiji.
Sa Dejvidom Linčom imao sam svega jedan susret i to uživo. Tokom sesije odgovora i pitanja uoči njegove izložbe u Londonu, jedna od osoba koja se javila bila je statista iz “Elephant Man”. Čim je to čuo, Linč je bio toliko uzbuđen da je odmah tražio da toj osobi bolje vidi lice. Ostatak noći jednostavno je protekao u evociranju njegovih sjećanja na tu osobu. Linč je uvijek smišljao načine da odvede publiku na nove teritorije straha, želje i zadovoljstva.
