Ne potiču ni iz Crne Gore. Kosovo i Albaniju ne treba, valjda, ni spominjati.
Svi znamo odakle mogu i moraju da potiču, da bi se pjevale u tom društvu. I da se tu zaustavimo – jer je i ovo dovoljno “građe” za nekog od izdresiranih teoretičara (“teoretičara”!) novog ekstermizma, izmišljenog nacionalizma i ostalih oblika agresivnog ponašanja … Jer, pobogu, što ima veze, to je tako jedna neutralna i lepa pesma … To jest dvije pjesme. Ne zna se koja je ljepša, za tu priliku.
I tako gledamo kako mladi ljudi, bez i jedne insignije ili znaka koji bi neupučenom posmatraču ukazivao kojoj zemlji pripadaju, makar teritorijalno, ili, da kažemo jasnije – u kojoj se zemlji dešavaju predsjednički izbori povodom kojih oni nešto slave, skaču uz neke štancovane riječi, uz muzički žanr koji je soundtrack ružnih godina i tužnog doba od kojeg ne možemo pobjeći.
Oni slave mladog čovjeka kojemu se na dušu stavlja da je izgovorio nešto što bi ga, u svim zemljama ovoga svijeta, i u svim režimima – od najdemokratskijih i najslobodnijih, pa sve do onih najgrđih – diskvalifikovalo da se bavi politikom i bilo kojim javnim poslom, a kamoli da se (makar i kao “slučajna” rezerva) takmiči da bude šef države.
To tako može u Crnoj Gori. Mržnju šire oni koji pitaju o tome, kao što znamo.
Gledamo, tako, prazno populističko slavlje, lišeno sadržine i poruke, ograničeno na nekoliko ispraznih fraza koje govore o tome kako “nema povratka na staro”, kako treba “napustiti politiku prošlosti, podjela i razdora”. Slanje u istoriju je u punom jeku. A onda će uslijediti pomirenje!
Recept za to je tako jednostavan: ćutanje je uslov, podloga, rezon i cilj tog “pomirenja”. Ko to tamo svađa narod?
I onda razgovaram s prijateljem iz zemlje čije ime nismo i nećemo pominjati, koji je davno pobjegao od te ljepote i ugodnosti (odmah po ubistvu Zorana Đinđića, što mu je bio i povod i razlog), koji, sada, sa ugodnih i dosadnih evropskih daljina posmatra situaciju u našoj zemlji bez mnogo udubljivanja u razne nivoe suštine sa kojom smo suočeni.
Pokušavam da mu objasnim, bar na logičkoj ravni: ako je problem samo “smjena generacija”, zar ne bi bilo očekivano da se govori o tome kako starije treba da naslijede mladi, puni energije, elana, u potpunosti lojalni svojoj zemlji, željni da se dokažu i tako što će potvrditi, nastaviti i poboljšati one politike i odluke, ali i strateška opredjeljenja – a sve u cilju odbrane nacionalnih, odnosno državnih interesa?
Umjesto toga, ti mladi ljudi (pomognuti, treba li reći, znanim i neznanim kanalima od onih koji ne misle dobro Crnoj Gori) dovode u pitanje i osuđuju ono najbolje u crnogorskoj politici posljednjih decenija.
Jer, po toj izvrnutoj i lažnoj logici – mirna i demokratska obnova crnogorske nezavisnosti (najveći uspjeh naše generacije) je – izazivanje podjela i razdora! Dijelimo narod, kako to vole da kažu gospoda i drugovi iz Demokratskog fronta i njihov neuspješni kandidat za predsjednika, gradonačelnika i premijera. Referendum je podijelio narod!
Isto je bilo i prije toga – istorijski uspjeh crnogorskog državnog vrha i cjelokupne crnogorske politike da sačuva, u mjeri kojoj je to bilo objektivno moguće, našu zemlju i sve naše građane od katastrofe koju im je nametala zločinačka i genocidna politika zvaničnog Beograda, sa Miloševićem na čelu. I to je podijelilo narod, zar ne? Sjećamo se: “Bombardujte i nas, nismo gubavi!” I političari koji su miroljubivo zakopali oružje, do sljedeće prilike, što li. To ne dijeli “narod”!
Koga briga za stratišta i žrtve na Kosovu, za masovne grobnice prelivene krečom i za kamione pune leševa kosovskih civila rasute po rijekama i jezerima. Koga briga za stotine hiljada kosovskih izbjeglica, za pomorene čitave porodice, uključujuži đecu, o čemu i dalje malo znamo i za koje ne želimo da znamo, dok momčad i đevojke skaču, oduševljeni. To dijeli narod, zašto bismo to pominjali? Kako su opake te podjele!
Ni Srebrenicu nećemo više pominjati. Dijeli narod.
I ulazak u mrski NATO dijeli narod. Potpuno ga dijeli.
Pa i pominjanje zločina Putinove Rusije u Ukrajini nas dijeli. Potpuno nepotrebna podjela! Petite Ukraine, rečite to i na francuskom. Zvuči otmenije, dok mladi predsjednički kandidat razgovoara o natalitetu sa autorom te lijepe metafore …
Zato treba da raskinemo sa “podjelama”, “politikom prošlosti”, “politikom devedesetih”?
Kao da sa politikom devedesetih nije raskinuto baš 1997, od kada počinje “podjela naroda” koja tako smeta mladim praznim populistima. Jer je zasnovana na sistemu vrijednosti na kojem počiva Crna Gora, i ona tradicionalna i ova moderna.
To je suština, kažem mom prijatelju iz zemlje koju i dalje nećemo pominjati. Jer i to pominjanje “dijeli narod” – mada se ta daleka bliska zemlja stalno miješa u crnogorske poslove i rabote … Prokleti izlaz na more, proklete praznine tuđe istorije!
I onda, na kraju, što je, samo po sebi, dovoljno tužno, pomoć stiže i od Vojislava dr Šešelja. I on je protiv toga da se dijeli narod! Treba raskrstiti sa tom prevaziđenom politikom! Njegov najbolji učenik treba da nam bude uzor, dabome, a mladi “slučajni” kandidat naša budućnost.
Pomirljivi ljudi i njihovi mladi partneri iz Crne Gore.
Desna, desna, desna!
