Po Heraklitu, sve teče i mijenja se. Šeling je rekao da treba žaliti čovjeka koji nije u skladu sa svojim vremenom, a prezirati onoga koji mu je potpuno prilagođen. Za živa bića prilagođavanje je uslov opstanka. Dinosauri su nestali jer se nijesu prilagodili prirodnim promjenama, za razliku od sisavaca. Čovjek se pored prirode prilagođava društvenom okruženju. Nestale su civilizacije, carstva, države, narodi, porodice. Tri su osnovne strategije u odnosu subjekata sa okruženjem. Jedna je da oni mijenjaju okruženje prema svojim interesima i prilagode ga sebi. Druga je da se prilagode i treća da se, kada je okruženje veoma nepovoljno, presele u drugu povoljniju sredinu. Prva strategija je najpovoljnija, ali je gotovo nemoguće realizovati za pojedinca, a teško i za društvene grupe. Seljenje u drugu sredinu je komplikovano, neizvjesno i stvara probleme izbora povoljne sredine i navikavanja na novi ambijent. Prilagođavanje traži odricanja.
Odnos subjekta sa okolinom je kompleksan i dinamičan i kombinacija je raznih strategija, pokušaja, neuspjeha i uspjeha. Za nikoga svijet nije idealan i po njegovoj volji i to izaziva različite reakcije, frustracije, bunt, koji je na individualnom planu izvor neurotičnih i psihotičnih stanja, ili, kako kažu filozofi egzistencijalisti, stanja egzistencijalne mučnine. To važi i za društvene grupe i organizacije, koje imaju različite interese koje je teško uskladiti i postići relativnu stabilnost društvenih sistema u kojima svi, ili većina, uspijevaju zadovolji bitne interese, prihvatajući kompromise. Idealne države postoje samo u djelima filozofa i književnika, iako postoji dugoročni progres tokom istorije.
Najvažnije ljubav, vjera i nada: Etika je važan dio monoteističkih religija. Osnova su deset zapovijedi Starog zavjeta, od kojih tri određuju odnos sa Bogom, a ostale odnos među ljudima; poštuj oca i majku, ne ubij, ne čini preljubu, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne poželi ženu bližnjega, ne poželi nijednu stvar bližnjega. Novi zavjet definiše Boga kao Ljubav, a Isus daje zapovijed ljubavi; voli Boga iznad svega a bližnjega kao sebe. Papa Grgur Veliki u VII v. definiše sedam smrtnih grijeha: oholost, bludnost, škrtost, neumjerenost u jelu i piću, bijes, zavist i lijenost. Nasuprot njima stoje četri spomenute kardinalne i tri teološke vrline: vjera, ljubav i nada, a najvažnija je ljubav.
Države i zakoni
Države počivaju na pravnom sistemu, zakonima i drugim pravnim aktima, njihovom poštovanju i sankcijama za prekršioce. Ni pravni sistemi nijesu idealni i evoluiraju sa vremenom, zavisno od brojnih unutrašnjih i vanjskih faktora. Alternativa efikasnom pravnom sistemu su anarhija i haos.
Poštovanje zakona je nužno po cijeni prihvatanja nepravedne osude (i Sokrat i Isus su je prihvatili iako su je mogli izbjeći), ali je za integritet osobe najvažniji moral. I moralna osoba se prilagođava, ali ne pravi kompromise sa svojom savješću u bitnim moralnim normama.
Postavlja se pitanje ko određuje moralne norme, koje nijesu iste u raznim društvima i vremenom se mijenjaju, te da li postoje univerzalne vrijednosti validne u svim sredinama i vremenima.
Etika je filozofska disciplina koju su uspostavili Sokrat i njegovi učenici. Predsokratovski filozofi su se bavili tumačenjem prirode i nekim ontološkim problemima. Sokrat stavlja akcenat na čovjeka i moral i pokušava da utvrdi univerzalne norme na osnovu kojih treba utemeljiti zdravo društvo umjesto korumpirane Atine toga doba. Platon elaborira Sokratovo učenje i formuliše kardinalne vrline, pravednost, razboritost, hrabrost i umjerenost, i na njima baziranu idealnu državu. Aristotel definiše etiku kao praktičnu filozofsku disciplinu i smatra da su vrline srednja vrijednost između ekstrema. Filozofi su u toku vjekova razvijali etiku. Po Kantovom kategoričkom imperativu treba se ponašati tako da to ponašanje može biti opšti zakon društva, a čovjek treba biti cilj a ne sredstvo. Engleska utilitaristička etika je imala veliki uticaj na zapadnu civilizaciju, uključujući politiku i ekonomiju. Njen osnovni princip je da djelovanje pojedinca i institucija obezbijedi maksimum sreće za što više osoba.
Marksizam je krtikovao postojeće društvo kao nepravedno i zalagao se za stvaranje komunizma kao pravednog društva, ali nije razvio etiku. Zato su u ime borbe za komunizam pravdani nasilje i zločini.
Pravo i moral, kao i monoteističke religije, podrazumijevaju slobodnu volju bez koje nema odgovornosti. No, mnogi filozofi smatraju da je jedina sloboda u spoznaji nužnosti.
Nepisane norme o dobru i zlu: Zakoni nijesu dovoljan uslov za stabilnost društva. Oni ne mogu normirati sve forme ponašanja, kojih ima jako puno i nije ih moguće predvidjeti. Zato je bitan moral, nepisane norme koje određuju što je dobro i zlo, vrlina i porok i regulišu ponašanje u jednom društvu, bez zakonskih sankcija. Pravne i moralne norme su povezena ali nijesu identične. Tako su u najpoznatijim sudskim procesima u istoriji Sokrati Isus bili osuđeni i pogubljeni u skladu sa postojećim zakonima, iako su bili nevini, dok su mnogi veliki zločinci izbjegli kazni. Solon (VII-VI v. pr Kr) je rekao da su zakoni kao paukova mreža u koju se hvataju mali insekti a veliki je probijaju.
Opstanak kroz sisteme
Na teritoriji današnje Crne Gora je do početka XX v. promijenjena vlast raznih država: Kraljevina Crna Gora, Austrougarska, Kraljevina Jugoslavija (koja je mijenjala ime i ustave i uglavnom bila diktatura), italijanska a zatim njemačka okupacija, socijalistička Jugoslavija (koja je mijenjala ime, ustav i zakone i bila diktatura), Miloševićeva SRJ (autokratski režim u stalnom ratu, izolaciji i krizi), Zajednica Srbija i Crna Gora, i najzad 2006. nezavisna Crna Gora. Njeni stanovnici su promijenili u toku jednog vijeka 9 država, režima, ideologija, političkih, ekonomskih i pravnih sistema, koji su propagirali različiti moral, kulturne modele, nacionalne identitete, koji su bili autokratski, većina diktature, a neki okupatori. Da bi opstali u tim dramatičnim uslovima, morali su se prilagođavati. Mnogi su emigrirali tržeći bolje uslove života, drugi su se uključivali u ideološke i oružane pokrete da bi promijenili situaciju, a najveći broj se trudio da preživi prilagođavajući se.
Stanovnici Crne Gore su bili uvijek podijeljeni, između saradnika sa Turcima i boraca protiv njih, bjelaša i zelenaša, kolaboracionista i borca protiv okupatora, titoista i staljinista, suverenista i pristalista unije sa Srbijom, a svi su se pozivali na pretke, tradiciju, čojstvo i junaštvo. Surovi život kroz istoriju je stvorio surove ljude, spremne na krajnje žrtve i da počine krajnje nasilje. Oni su prečesto bili izloženi graničnim situacijama, Hamletovskim dilemama, biti ili ne biti, i puni su trauma.
Etike kao nauke nema: Etika kao nauka o moralu u Crnoj Gori nije postojala, kao ni druge filozofske discipline. Vjekovima je postojao rudimentarni plemenski moral u surovoj borbi za opstanak i za obnovu države, a plemena nijesu imala pisanih zakona, osim nepreciznih običajnih zakona, uključujući krvnu osvetu. Arhaični moral je našao izraz u djelima Njegoša i Marka Miljanova. Temeljne vrline su čojstvo i junaštvo, čuvati druge od sebe i sebe od drugoga. Po Njegošu “junaštvo je car zla svakojega a i piće najslađe duševno, kojiem se pjane pokoljenja”. To su bile neprecizne etičke formulacije, pa se mnogi, bez obzira na biografije, diče čojstvom i junaštvom.
Promjene konstanta
U tim dramatičnim promjenama se bilo teško orijentisati, pod agresivnom propagandama, i velika većina je mijenjala i još mijenja svoju ideološku, nacionalnu, partijsku i vjersku pripadnost; četnici su postajali komunisti, komunisti ponovo četnici, vjernici ateisti, zatim opet vjernici, zagovornici unije sa Srbijom suverenisti, Crnogorci su postajali Srbi a Srbi Crnogorci, a bivši Jugosloveni su nestali. Građani Crne Gore su promijenili u kratkom roku puno država, političkih, privrednih i pravnih sistema, raznih vanjsko političkih strategija. Mijenjala se i kulturna politika, istorijske interpretacije, odnos prema tzv. identitetskim pitanjima, pa su samo malobrojni u stanju da se u tome snađu. To ima za posljedicu konfuziju, u kojoj se neki opredjeljuju za jednu opciju iz uvjerenja, drugi iz oportunizma a većina posmatra i pokušava da preživi. Sokrat je tvrdio da je za vrlinu potrebno znanje i etička edukacija, a ovdje predugo vlada moralna konfuzija a obrazovanje se često mijenjalo prema ideološkim promjenama. Zato se mnogi vraćaju arhaičnom i anahronom plemenskom moralu davnih predaka, koji je najdublje ukorijenjen u toku vjekova.
Na religioznom planu postoje velike podjele i animoziteti. Kada je u pitanju kršćanstvo treba podsjetiti da ono treba da propovijeda Isusovo učenje, da je Bog ljubav. ; „Tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu… Ako neko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je; jer ko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.“ No, novi vjernici nijesu u to izgleda upućeni.
Politička i privredna elita ne daje dobre moralne primjere, intelektualna elita je skoro nečujna, a korupcija, kriminal i ograničenja sloboda izazivaju kritike međunarodnih institucija, udaljavaju od EU. Fridom Haus je nedavno ocijenio Crnu Goru kao hibridni režim. U svemu tome je teško biti mudar i zaključiti kao Njegoš da „cijeli ovi besporetci po poretku nekome sljeduju“ i najzad reći kao iguman Stefan: “Što god dođe, ja sam mu naredan”.
Nepisane norme o dobru i zlu: Zakoni nijesu dovoljan uslov za stabilnost društva. Oni ne mogu normirati sve forme ponašanja, kojih ima jako puno i nije ih moguće predvidjeti. Zato je bitan moral, nepisane norme koje određuju što je dobro i zlo, vrlina i porok i regulišu ponašanje u jednom društvu, bez zakonskih sankcija. Pravne i moralne norme su povezena ali nijesu identične. Tako su u najpoznatijim sudskim procesima u istoriji Sokrat i Isus bili osuđeni i pogubljeni u skladu sa postojećim zakonima, iako su bili nevini, dok su mnogi veliki zločinci izbjegli kazni. Solon (VII-VI v. pr Kr) je rekao da su zakoni kao paukova mreža u koju se hvataju mali insekti a veliki je probijaju.
