Kada je vlada kojoj je upravo izglasano nepovjerenje formirana i onima koji su je podržali i onima koji su joj se protivili bilo je, makar okvirno, jasno kakve poteze u konkretnim situacijama i kakav pristup u određenim oblastima mogu da očekuju od nje.
Većina koraka za koje se očekivalo da će vlada preduzeti mogla je da se nasluti iz, iako heterogene, političke orijentacije partija koje su je podržale. Naravno, bilo je i onoga što se nije moglo ni naslutiti, pa i nečega što se u vremenima koja bi koliko-toliko važila za normalna ne bi moglo ni sanjati.
No, iz kojeg god ugla gledano – bez obzira na to kakav danas stav o 42. Vladi Crne Gore imali – najmanje je onih kod kojih se on drastično razlikuje u odnosu na onaj koji su imali prije početka njenog rada. Upravo zbog toga najviše i čudi jedna potreba – da ekspoze tadašnjeg mandatara liči na predizborni program i nešto što toliko treba da impresionira javnost, kao da je baš on bio presudan za 41 glas unaprijed obezbijeđene podrške u Skupštini.
U dokumentu, čiji broj stranica je bio otprilike dvostruko veći u odnosu na one koji su mu prethodili, počela je da se pojavljuje riječ koja kao da za prethodne vlade nije postojala – digitalizacija. Ne samo da je pomenuta, nego je postavljena kao jedan od ključnih ciljeva tada dolazeće vlade.
„Transparentnost rada Vlade i digitalizacija društva biće u fokusu naše pažnje“, jedna je od rečenica kojom je tadašnji mandatar počeo predstavljanje ciljeva. U nabrajanju sedam stubova na kojima je trebalo da počiva djelovanje vlade, već kao drugi pomenuta je digitalna transformacija.
U nastavku je navedeno „da smo se opredijelili za društvo znanja u kojem dominira informaciona tehnologija, digitalna transformacija i pametni pristup“.
Osim pametnog pristupa, kao jedan od triju vrsta rasta prvi je pomenut pametni rast i to, kako je navedeno, „unapređujući obrazovanje kroz podsticanje učenja i poboljšavanje vještina građana, jačanje inovacije i razvoj novih proizvoda i usluga u funkciji društvenih izazova, primjenjujući infomraciono-komunikacione tehnologije, kao temelj digitalnog društva“.
Čak i među ciljevima rada vlade navedena je „usredsređenost na digitalnu transformaciju“. Pored svega navedenog najavljen je i rad ministarstva koje je u nazivu imalo digitalno društvo.
U nabrajanju sedam stubova na kojima je trebalo da počiva djelovanje vlade, već kao drugi pomenuta je digitalna transformacija
Umjesto da djeluje ohrabrujuće i optimistično, posebno onom dijelu društva koji svoje vrijeme i energiju ne troši na praćenje i komentarisanje političkih prilika, ovakva navodna odlučnost vlade da se fokusira na tekovine 21. vijeka djelovala je onoliko lažno koliko je ponašanje dijela zvaničnika i stavovi koji više priliče srednjem vijeku i pokazalo.
Nijesmo ni očekivali teleportovanje, uslužne robote ili vještačku inteligenciju u svakom kućnom uređaju, ali ovakva najava digitalizacije definitivno nije mogla, makar ne bez upozorenja da je riječ o ironiji, da bude dio najave jednog procesa koji je sve samo ne ono što ima veze sa savremenim ili naprednim.
U domenu nadležnosti ministarstva kojem je, pored ostalog, pripalo i digitalno društvo nije sve ono što je nabrojano u ekspozeu – bez odriješenih ruku i bez finansijske podrške najavljenom, a nimalo jeftinom procesu, bez strateškog pristupa podizanju svijesti i edukaciji o neophodnosti digitalizacije, kojeg nema bez međuresorne saradnje, doslovno ništa i nije moglo da se uradi.
Zamislimo da se sve ovo dešava u nekoj zemlji u kojoj je i kalendarski i subjektivni osjećaj da je 2022. godina, u zemlji u kojoj nacionalnost, vjeroispovijest i ostale kategorije kojima je domaća javnost u proteklih godinu i po posvetila mnogo pažnje nijesu centralna tema. Zamislimo da baš ništa od svega što smo imali priliku da vidimo i čujemo nije važnije od realizacije onoga što je predočeno u ekspozeu.
Umjesto digitizacije, digitalizacije i digitalne transformacije, koje tadašnji mandatar nije ni raščlanio, što je bio dovoljan dokaz neuvjerljivosti terminologije ekspozea, prethodnih 14 mjeseci donijelo je tek jedan digitalni samit relativno male vidljivosti u odnosu na onu koju je zasluživao da ima, jednu fintech konferenciju koja je organizovana zahvaljujući entuzijazmu nekoliko pojedinaca i jedan nacrt zakona o blockchain tehnologiji.
Za 14 mjeseci nije bilo ni inicijalnih koraka da se nešto promijeni na planu regulisanja platformske ekonomije i mogućnosti digitalne naplate prihoda iz inostranstva, nije omogućeno povlačenje sredstava iz digitalnih novčanika na bankovne račune, niti je definisan okvir za oporezivanje takvih aktivnosti.
Štaviše, frilensere (one koji samostalno rade poslove, pretežno u sferi koja je vezana za informacione tehnologije ili uz pomoć njih obavlja djelatnost) i startapere (one koji zahvaljujući tehnologiji stvaraju novu ekonomsku vrijednost) jedan od poslanika vladajuće većine poistovijetio je sa „botovima“ i „hejterima“, a zbog takvog njegovog stava prema najkreativnijim i najsposobnijim pojedincima koji su razvojni potencijal svakog modernog društva niko nije uputio izvinjenje.
Da ne bude zabune i da bilo koja od ovih rečenica ne posluži za donošenje zaključka da je za nedigitalizovano društvo kriva samo 42. Vlada naglasiću da se ni prethodne nijesu, ne proslavile, nego, izuzev rijetkih pojedinaca, ni potrudile da naprave značajne korake u oblasti koju je vrijeme nametnulo kao neminovnost. Razlika je, međutim, u tome što one prethodne u planu svojih aktivnosti nijesu ni najavljivale, niti pominjale digitalizaciju, što je takođe priča za sebe.
Nijedna naredna vlada tu slobodu da se ovako odnosi prema oblasti koja je jedini tračak nade da se ovo društvo i dalje može svrstati u moderna sebi ne smije da dozvoli.
