1.
Da podsjetimo: Poslednji od ratova, započetih 1991. godine sa namjerom da drugima nametne svoju volju i oduzima teritorije, Srbija je izgubila na Kosovu prije dvadeset dvije godine.
Nakon intervencije NATO-Alijanse da bi se spriječilo ponavljanje tragedije kao u Bosni i Hercegovini, Kosovo je faktički slobodno od Srbije, a već trinaest godina i formalno-pravno je nezavisna država. Savjet Bezbjednosti UN je Rezolucijom Br.1244 juna 1999.godine uspostavio Privremenu Administraciju na Kosovu (Misija UNMIK) sa zadatkom da pomogne u uspostavljanju institucionalne infrastrukture na Kosovu dok se ne riješi konačni ustavno-pravni status.
Sedam godina kasnije, SB UN ocijenio je da su sazreli uslovi za konačno rješenje statusa i odredio Specijalnog izaslanika Martija Ahtisarija da poradi na tome. Ahtisaari je, nakon dvije godine rada sa objema stranama, Savjetu Bezbednosti podnio Izvještaj i “Sveobuhvatni okvirni plan za rješenje konačnog statusa Kosova”. Primivši na znanje taj Plan (pošto UN ne proglasa nove države), SB UN je prenio ovlasti na Evropsku Uniju da posreduje u dijalogu radi normalizacije odnosa između Kosova i Srbije.
Kosovo je, u okviru Ahtisarijevog “Okvirnog Plana…” proglasilo nezavisnost februara 2008. godine i od tada funkcionise kao nezavisna država. Nezadovoljna time, Srbija se obratilia Međunarodnom Sudu Pravde sa zahtjevom da se ocijeni Deklaracija Skupstine Kosova o proglašenju nezavisnosti sa stajališta međunarodnog prava i Rezolucije SB UN 1244. Taj je sud nakon pazljivog razmatranja tog zahtjeva, zaključio da proglašenje nezavisnosti Kosova NIJE U SUPROTNOSTI sa Međunarodnim Pravom niti sa Rezolucijom 1244 SB. Svejedno, Srbija ni to ne priznaje kao ni ista drugo sto nije njoj po volji.
Ipak, dijalog je uz posredstvanje EU započeo u Briselu 2011.godine. Iako sa udaljenih pozicija, na pocetku je bilo entuzijazma, a i volje sa obadvije strane da se dođe do nekih rezultata vaznih za normalan zivot građana obadviju strana. Rečeno je da se radi o “tehničkom dijalogu”. Međutim, od početka je bilo jasno da ce teško ići prije svega zbog činjenice da Srbija odbija da prizna nezavisnost Kosova, sto znači da kosovsku stranu ne tretira kao ravnopravnog partnera. Iako je Savjet Bezbjednosti prenio na EU da posreduje u dijalogu radi NORMALIZACIJE ODNOSA, sa srpske strane je to zamijenjeno terminom za “REŠENJE” kosovskog pitanja. Znači, nema rješenja bez njene saglasnosti. Sa srpske strane stalno govore o dijalogu “izmedju Beograda i Prištine” a ne izmedju Srbije i Kosova.
2.
Kako god bilo postignuti su neki sporazumi po pitanjima za obostranu korist. Dogovoren je režim slobodnog kretanja ljudi i roba na granicnim prijelazima. Sudovi i policijska sluzba sa sjevernog dijela Kosova koji su funkcionirali kao dio sistema Srbije, integrisani su u ustavno-pravni sistem Kosova.
Onda su, nespretno ili namjerno, Predsjednici Hashim Thaqi i Aleksandar Vučić ubacili kao moguću temu za dijalog i eventualnu korekciju granica ili razmjenu teritorija. Vučić je govorio o “razgraničenju između Srba i Albanaca”, Thaqi o pripojenju Presevske doline Kosovu, bez da se išta daje Srbiji. Rekoše, ostaviše gorak ukus neozbiljnih političara, niko ni na jednoj strani tu ideju ne prihvati. Sa svih strana to bijaše odbačeno jer je ideja mirisala na prizivanje sukoba kroz koje smo upravo zbog granica i teritorija već prošli. I sami oni odustaše od toga.
Od 2018. Godine dijalog je u zastoju. Sto zbog uvođenja taksi od strane Vlade Kosova na uvoz roba iz Srbije sto zbog izbora na Kosovu oktobra 2019, pa u Srbiji juna 2020, ali napretka nema. Poslednji ozbiljan susret bio je onaj u Bijeloj Kući u Vašingtonu u septembru koji je rezultirao nekim sporazumom o pitanjima ekonomske i trgovinske saradnje, ali ne vidi se da ima pomaka po tim pitanjima. Momentalno, izgledi za neki finalni sporazum o normalizaciji odnosa su sumorniji.
Pozicije su udaljenije, a ukopanost na tim pozicijama jača. Kosovska strana stoji čvrsto na pozicijama po tri suštinska pitanja:
1. Nema dijaloga o ustavno-pravnom status Kosova kao nezavisne i suverene države jer je to pitanje riješeno i Kosovo u dijalog ide kao država sa državom Srbijom;
2. Nema dijaloga ni po pitanju teritorije i granica jer su one utvrđene;
3. Nema razgovora o unutrašnjoj ustavno-pravnoj strukturi Kosova kao unitarne države jer je to unutrašnje pitanje svake drzave, pa i Kosova;
4. Dijalog ima svrhe ako se postigne finalni sporazum obavezan za obadvije strane koji podrazumijeva međusobno priznanje i uspostava diplomatskih odnosa. Bez toga nema se sta zvati finalnim. Srpska strana po ovome ima suprotna stajališta.
Nova Vlada Kosova je uz to pojačala zahtjeve prema Srbiji kao uslov za nastavak dijaloga i za finalni sporazum. Traži se da Srbija prizna zločine koje je na Kosovu počinila tokom rata, da se zbog toga zvanično izvine, te da rasvjetli sudbinu jos oko 1400 nestalih Albanaca čija su tijela tokom rata odnesena i pokopana u Srbiji da bi im se zatro trag. Traži se da Srbija procesuira počinioce zločina, dakle pravdu za žrtve.
Sa srpske strane nema ni naznake da se to prihvata. A.Vučic stalno ponavlja da Srbija neće priznati Kosovo. Takođe, on stalno ponavlja stav da je Srbija za neko kompromisno rješenje kojim ce obadvije strane nešto dobiti, a ne jedna sve druga ništa. Strogo izbjegava da kaže na šta pri tome misli. Koji i kakav kompromis? Šta ko treba da dobije?
Iz Brisela i Vasingtona stalno dolaze pozivi da se dijalog nastavi i da se do finalnog sporazuma dođe brže. Posrednici imaju i druga važnija posla. A.Kurti i A.Vučic ići će u Brisel kad god budu pozvani. Ali, kako sada stvari stoje biće to dijalog gluvih. EU kao posrednik u dijalogu nema moć nametanja sporazuma po principu “uzmi ili ostavi. Vasington bi nekako mogao, ali pitanje je hoće li i kada.
3.
Kosovska strana je u određenoj prednosti jer su je sve zapadno-evropske zemlje i SAD priznale kao nezavisnu državu i ne traže da ono žrtvuje svoju državnost. Ističu da finalni sporazum treba da rezultira međusobnim priznanjem.
Ali, Vučiću se ne žuri. Za sljedeću godinu je najavio nove izbore. Ka članstvu u EU mu se ne žuri. Pažljivo odmjerava šta stvarno može da dobije. Kosovo u okviru Srbije zna da ne može, a i ne treba mu sa 93% Albanaca. On bi “Srpsko Kosovo”, bez Albanaca, a probalo se pa ne može. Ne traže niti neki rubni dio na sjeveru jer Srbi žive i južno od Mitrovice.
Pažljivom analizom može se zaključiti da ce Vučić (a on je zpravo Srbija) svoje ambicije prema Kosovu svesti na dvije stvari:
Prvo, da se formira zajednica opstina sa srpskom većinom sa nadležnostima da neovisno od ustavnog sistema Kosova odlučuje o nekim pitanjima za koje Beograd smatra da su od interesa za kosovske Srbe ali i za Srbiju. To dalje znači da ta zajednica moze održavati neposredne veze i saradnju sa Srbijom. Dakle, cilj je da se kosovski Srbi, iako ih nema više od 5% suštinski odvoje od ustavnog poretka Kosova i direktno vezuju za Srbiju. Za sistem Kosova ostali bi vezani samo onoliko koliko treba da se okoriste pošto im Ustav daje pozamašna prava.
Drugi cilj je da se Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi na Kosovu osigura potpuna vezanost za Srbiju, a time da se osigura eksteritorijalni status manastirima i drugim vjerskim objektima SPC i imovini na Kosovu. Znači, u svakom pogledu da budu izvan sistema Kosova. Ako bi se ovo postiglo, mozda bi došlo do neke forme priznanja Kosova kao države od strane Srbije. Ali bi ostala mogućnost stalnog miješanja u unutrašnje poslove Kosova preko zajednice opština. Nije realno očekivati da ce kosovska strana na to pristati. Strateški cilj Srbije je da zadrži mogućnost da se kontinuirano miješa u unutrašnje poslove Kosova. Kao sto to čini u Bosni i Hercegovini preko entiteta RS ili u Crnoj Gori u ime navodne zašite srpskih interesa.
Moguće je da Vučić osluškuje šta će biti u vezi lansirane intrige u formi “Non papera” od slovenačkog Premijera Janeza Janse. Vučić inače potiče od političke škole kojoj je ideja etničkih razgraničenja bliska. Očekuje da li će mu neko od svjetskih moćnika ponuditi RS kao zamjenu za Kosovo. Ali ako je moguće bez rata. A nije moguće, to se već probalo i za posljedice znamo.
Prije dva-tri dana Vučić u Beogradu, uz egzaltiranog M.Dodika zbog Janšine packe reče kako priznaje integritet, BiH, ali i suverenitet RS. A za Crnu Goru reče da će uvijek braniti Srbe tamo koji su “teško diskriminirani i zlostavljani”. To je termin koji smo čuli prije više od trideset godina za kosovske Srbe kada se nasrnulo na ustavnu autonomiju Kosova.
Kako god bilo, dok se dijalog izmedju Kosova i Srbije ne okonča nekim finalnim sporazumom, tu ostaje otvorena stara rana kao potencijalno krizno žarište. Kako će se i kada to okončati, ostaje da se vidi.
