Piše: Boris RAONIĆ
Počnimo od Vuka: U jednom od svojih opisa crnogorskog društva u prvoj polovini XIX vijeka, Vuk Karadžić ukazuje da su elokventni ljudi mogli lako zasijeniti čak i zvanične nosioce glavarskih titula u svakodnevnom upravljanju plemenskim poslovima. Ovo naravno nije dokaz da je crnogorska politička kultura, kako tada, tako i danas – imala neku izraženu sklonost dijalogu, jer se poštovanje različitih mišljenja ili nedaj bože, prihvatanje tuđih argumenata, kako tada, tako i danas – doživljava/lo klasičnim znakom slabosti. Što će reći – Crnogorci su uvijek poštovali ljude koji su umjeli lijepo da izraze svoje stavove i snagom svojih argumenata i ličnog nastupa nametnu ih slušaocima, ali o nekom posebnom poštovanju za one tolerantne sagovornike – u crnogorskoj istoriji nema previše podataka.
Vrijeme modernizacije: U XX vijeku došlo je do daljeg produbljivanja ovog obrasca. Snažni jednosmjerni gorštački mentalitet je sišao sa planinskih utvrdi, i snažno uticao na sve crnogorske društvene lomove i dileme, što se posebno da vidjeti u prvim fazama političkog i parlamentarnog razvoja crnogorske države. U polemikama crnogorskih trudbenika, riječi su sjekle oštrinom jatagana, a odstupanje od prvobitnih stavova maltene se izjednačavalo sa povlačenjem sa prve linije fronta. A upravo su tu Crnogorci najkomforniji. Kompletan crnogorski XX vijek obilježen pojavom brojnih državnih, društvenih i političkih ideja, one nisu bile razmatrane, da ne kažem rezultat prethodnih, brojnih debata i razmjena argumenata, koliko brutalnim sukobima na ličnim osnovama. Predvodnici političkih inicijativa su mnogo više energije ulagali u mobilisanje sljedbenika na osnovama emocija, negoli racionalnih argumenata, a što se tiče protivnika, njima se rijetko dopuštala mogućnost da u konstruktivnim polemikama predstave svoje stavove. Naprotiv, očekivala se ili saglasnost ili spremnost suočavanja sa nimalo prijatnim posljedicama.
Tek u drugoj polovini 1990-ih, crnogorska Skupština je postala, ako ništa drugo, mjesto gdje su različitosti bile iskazivane u atmosferi pristojnog neslaganja, iako su i parlamentarne debate rijetko odisale kvalitetnim arguentima i dubinskim analizama uzroka i posljedica društveno-ekonomskih pitanja. Mada, u posljednje vrijeme, čak i u skupštinskim klupama ponovo se javljaju nimalo prijatne incidentne situacije, koje samo dodatno zagađuju atmosferu u kojoj bi predstavnici naroda trebalo da raspravljaju o rješenjima problema onih 660 i kusur hiljada građana koji su ih izabrali i koji ih bjesomučno finansiraju.
Dijaloga nema ni u jednom sektoru: S druge strane, nalazimo se u sred globalne ekonomske krize, što je posebno bitno imajući u vidu da su prethodne dvije krize potpuno izmijenile čovječanstvo (ona prva je dovela do 2 svjetskog rata, a sljedeća je 1973. utrla put kolapsu privreda komunističkog bloka i trijumfu neoliberalnog ekonomskog koncepta).
Međutim, u Crnoj Gori gotovo je nemoguće čuti polemiku između nosioca različitih ekonomskih misli. Na desetak televizija koliko ih imamo u Crnoj Gori, svega je par emisija u kojima se može čuti ukrštanje argumenata, već samo slušamo poštapalice i frazetine o neo-liberalizmu i ljevici, dok potpuno izmiče suština o prirodi tih koncepata u crnogorskoj izvedbi. Rat između dva medijska bloka je prestao biti zdrava utakmica za čitaoce i gledaoce, i postao je javno blaćenje i fabrikovanje afera, koje prati prizemna retorika i raščišćavanje nekih računa iz prošlosti, pod maskom zaštite profesionalnih standarda. U NVO sektoru situacija nije ništa bolja, gdje kompletna posvećenost doprinosu rješavanju društvenih problema zavisi od planova inostranih donatora i vremenu koje su naglo obogaćeni korifeji civilnog sektora spremni odvojiti od kafenisanja, fensi ručkova i ispraznih okruglostolovanja i preskonferenčenja. U svim ovim slučajevima – kritička polemika javlja se samo u slučajevima lične netrepeljivosti, a ne ideoloških ili programskih razlika. Što će reći – ako se ne volimo, onda se ne možemo ni složiti. A ako se volimo (ili smo interesno i poslovno interoperabilni, kako to vole reći naši NATO pioniri), onda nema te razlike koja nam se može naći na putu.
Zajedno sa pomenutim incidentima u Skupštini, kao da je čitavo društvo trenutno u nekom (ne)objavljenom ratu, gdje ne postoji ni trunka poštovanja prema suprostavljenoj strani, niti i nagovještaj ćelje da se sa suprotnom stranom otvoreno razgovara u cilju izalaženja kompromisa. Ako tome dodamo naslijeđenu etničku distancu, koja po istraživanjima CEDEM-a raste, kao i zahuktavanje pred novi izbornu utakmicu, može se zaključiti da je situacija u Crnoj Gori alarmantna.
Nauka je veoma precizna: Profesor Čedomir Čupić kaže da političkog dijaloga nema tamo gdje: je mjerilo istine moć; se političke odluke donose u uskim krugovima političkih elita; se građani pretvaraju u masu; ne postoji saradnja između građana i gdje ih ne povezuju univerzalne vrijednosti, sloboda, ravnopravnost, solidarnost, prijateljstvo, ljubav; se podstiču vjerski, nacionalni, rasni, klasni i drugi sukobi; političari koriste pravo na grešku (pravo na grešku u politici ne postoji – onaj ko griješi, mora da odgovara); političari manipulišu građanima; političari propagandom šire loša osećanja (zavist, mržnju, pakost) i loša stanja (strah, strepnju, paniku, lukavstvo); se u političkom životu devalviraju riječi i jezik (kada iza izgovorenih riječi nema djela i značenja, već obmane i laži); se u politici obećava, a obećanja se ne ostvaruju; vlada politika tlačitelja i tlačenih, moćnika i nemoćnih (i kada se razgovara, u takvoj politici se ne vodi dijalog, već se najčešće odmjeravaju lukavstva, prevare, dovitljivosti i laži – to je „razgovor“ obmanjivača i obmanutih); svi govore, a niko nikoga ne čuje (to je brbljaonica, a ne politička zajednica). Kada se uzmu ove stvari kao reperi, kada proanliziramo stanje u Crnoj Gori kroz vizuru ovih načela, doći ćemo do precizne slike kakvo je trenutno stanje u Crnoj Gori. I siguran sam da profesor Čupić nije ovdje apostrofirao Crnu Goru, ali što je sve ovo primjenjivo na nas, izgleda da nikoga baš i ne brine.
Gdje smo sada? U predstojeću izbornu utakmicu, koja će dodatno podgrijati atmosferu, sa redovnim antivladinim protestima i štrajkovima radnika, Crna Gora ulaži žestoko polarizovana, pa ne čudi da se ne preza ni od nasilničkih metoda, najgrubljih uvreda, laži... Crnu Goru veoma brzo očekuje veoma ozbiljna faza evropskih integracija i svi oni koji žele efikasan i brz proces, sada moraju biti veoma zabrinuti, jer osim što moramo harmonizovati zakonodavstvo, moramo uspostaviti i unutrašnje jedinstvo po pitanju ključnih društveno-razvojnih pitanja. Ili po starom običaju – čekaćemo da nam ih riješi neko drugi ili da se riješe same od sebe. Ovakav fatalizam jesno sugeriše – da stoga i nema potrebe da se bakćemo s takvim trivijalnostima, kao što su dijalog i kompromis. To ostavljamo za one dosadne likove u odijelima, koji nam dolijeću iz raznih svjetskih centara, i sagovornike s naše strane u sličnim (ponekad i skupljim) odijelima. I dok oni odlučuju o našim sudbinama, svako sa pozicije sopstvenih interesa, mi ćemo im se rugati, ispijajući drugu kafu u nekom kafiću u sred radnog vremena. I likovati kako smo ih preveslali, dok uljudno razgovaramo o sportu, koji ostaje možda i jedina oblast u kojoj možemo tolerisati različita mišljenja. Tj. sve dok neko ne pomene državne reprezentacije. I onda opet jovo nanovo...
