Politika

Diktatura većine

Sinoćni dogovor partija parlamentarne većine sa ,,jednodnevnim pobunjenicima“ oko vlasti u Podgorici pokazuje da ,,avgustovska većina“ lagano zatvara krug: ispunjavaju političku agendu kojom Crnu Goru pretvaraju u državni provizorijum, održavaju državu razorenih institucija, pravosuđa kojim gazduje politika... Krajnji cilj je da se, uvođenjem diktature parlamentarne većine, od Crne Gore napravi teritorija kojom se lako vlada. Iznutra, ali i spolja.

Diktatura većine Foto: Printscreen
Draško ĐURANOVIĆ
Draško ĐURANOVIĆAutor
Portal TVEIzvor

Politička pijaca sinoć je zatvorena. Pokret ,,Za bolju Podgoricu“ koju kontroliše Jakov Mijatović i koji su se samoproglasili braniteljima Ustava, potpisali su pakt o vlasti u Podgorici sa partijama Andrije Mandića, Milojka Spajića i Alekse Bečića - baš onima koje su do juče optuživali da u cilju neograničene, autokratske vlasti, teško zloupotrebljavaju položaje i svakodnevno krše Ustav Crne Gore. 

Ustavobranitelji skupa sa kršiteljima Ustava. Djeluje čudno, ali to je zakonomjernost, to je ta iskrivljena logika ,,avgustovske većine“. 

Navodno viteška priča o odbrani principima završena je sinoć petparački bljutavo - gaženjem pricipa. Odbornica Ljiljanić i njeni kompanjoniŠpadijer, Krstović i Vučinić zgrabili su ponuđene funkcije i sada će - ponosno, valjda - tvoriti vlast u Podgorici sa onima koje su optuživali za zloupotrebu moći i zbog kojih su, skupa sa opozicijom, prije par mjeseci otišli na izbore. Da bi se, na kraju balade, vratili pod skute svojih mrskih protivnika. 

Principi bivših litijaša, mrzitelja crnogorske nezavisnosti, nekadašnjih Amhilohijevih zilota i Vučićevih podanika i udarnika?! Djeluje kao vic. 

Ali, nije šala, već gorka crnogorska stvarnost. Sinoć smo jasno viđeli kako jedan poziv mijenja sve. I sad više nije bitno je li zaista bilo kao u onim serijalima gansterske hronike, kad nesrećniku zazvoni telefon pa onda mora da uradi ono što nije želio, da mijenja vlastiti život, da bi ga kakvog-takvog sačuvao. 

I da, više zaista nije važno je li Jakov-Nejaki morao prije dvije noći da se iskrada u ,,Srpsku kuću“ da bi mu Vojvoda-Manda prenio važnu poruku; ili je, možda, Mijajlo-Pop-Padobranac u četvrtak na sabajle javio svom Bratu-Vukšiću kako ekipa iz bratstva Miholjske prevlake poručuje ,,da bi bilo baš lepo“ da, dok još mogu, Jakovovi ljudi zgrabe ponudu koja je na stolu, kako ne bi na kraju ostali - ispod stola. Ili je, ipak, na kraju balade, sve to bila ona stara crnogorska priča: galami puno, pravi frku , a onda zgrabi pare, zažmuri i igraj dalje kako drugi sviraju...

Kako god bilo, sve je, na kraju, bilo kako je zahtijevano. Milatovićeva ekipa je prihvatila da igra baš kako drugi sviraju, a predsjednik Milatović - čak i ako se ovih dana javno distancira od svojih korumpiranih ljudi iz Pokreta ,,Za bolju Podgoricu“ - postaje politički marginalac, čovjek čija riječ znači malo što bilo kome.

Nakon što je za Mandića i Spajića govorio ,,da imaju anti-crnogorski i anti-evropski karakter“, Milatović je sinoćnim amoralnim paktom Pokreta za Podgoricu, simbolički poljubio ruku Mandiću i Spajiću, kao ono što mafijaški pripravnici ljube prsten onom koji je capo dei tutti capi.

Ako ostane tih, u zaklonu iza predsjedničke funkcije, u vremenu koje dolazi Jakov Milatović postaće tek neka vrsta političke dekoracije, figure, političara bez lika u ogledalu. 

Ovdje, međutim, nije riječ samo o pojedinačnim političkim pričama. Na političkoj sceni Crne Gore, sinoćni dogovor partija parlamentarne većine sa ,,pobunjenicima“ oko vlasti u Podgorici pokazuje da Mandić i ,,avgustovska većine“ lagano zatvaraju krug. Preciznije: da ispunjavaju političku agendu kojom Crnu Goru pretvaraju u državni provizorijum, bez jakih institucija, da Crnu Goru hoće da naprave teritorijom kojim se lako vlada. 

U parlamentu, nakon rekonstrukcije Vlade Milojka Spajića, kooptiranja Ibrahimovićeve Bošnjačke stranke te Đeljošajevih i Camajevih ,,poštenih albanskih partija“, Spajić, Mandić, Bečić i njihovi partijski vojnici dosegli su skoro do dvotrećinske većine u Skupštini Crne Gore. 

Tako im je na dohvat ruke i mogućnost donošenja zakona ili izmjene Ustava kojima bi se iz korijena promijenio politički i društveni sistem, a zakonom o dvojnom državljanstvu Crna Gora pretvorila u – srpsku izbornu jedinicu kojom bi mogao da upravlja zvanični Beograd.

Zato je parlamentarnoj večini, u ostavraivanju takvih zamisli, bilo neophodno da, brutalnim kršenjem Ustava, zarobi i potčini sebi Ustavni sud, uz nesebičnu političku pomoć i zloupotrebu položaja predsjednice Snežane Armenko, ali i zbog pokornog ćutanja ostalih sudija nakon što je brzinski i neustavno penzionisana ,,neposlušna“ Dragana Đuranović. 

Preuzimanje kontrole nad Ustavnim sudom bio je važan potez, da bi se izbjegla mogućnost da političke akcije budu proglašene nezakonitim, neustavnim. I da bi na taj način parlamentarna većina, čiji je lider četnički vojvoda, konačno mogla da dovrši posao preuzimanja svih poluga moći. I da, faktički, zavede parlamentarnu diktaturu većine. 

U parlamentu je Mandićeva ekipa već demonstrirala sirovu silu i, uz stalno gaženje Ustava Crne Gore i Poslovnika Skupštine Crne Gore, oduzela riječ opozciji, pokušavajući da je pretvore u nebitan komad parlamentarnog namještaja.

To zaista liči na parlamentarnu diktaturu većine. I djeluje zlokobno, možda će nekima da izgleda i kao preuveličavanje? 

Ali, nije: valja samo pogledati kako glase definicije diktature. Po Klaićevom ,,Leksikonu“, pod diktaturom se podrazumijeva ,,ničim ograničena, nikakvim zakonima nestegnuta vlast“. Vujaklija u ,,Leksikonu stranih riječi i izraza“ diktaturu definiše kao ,,neograničenu vlast pojedinca, grupe ili klase“, dok politička teorija diktaturom naziva ,,oblik vladavine u kome se sva vlast nalazi u rukama jednog čovjeka ili manje grupe ljudi te koja nije ograničena nikakvim institucionalnim okvirima kao što su ustav, zakoni ili običaji“.

Kao prekopirani politički reljef današnje Crne Gore. Za koji, osim zadrigle vlasti kojom rukovodi četnički vojvoda, odgovornost snosi i opozicije predvođena DPS-om, koja je – valjda zbog ,,naših zapadnih partnera“ ili, možda zbog nedostaka vizije i hrabrosti – uglavnom tihovala i pokušavala da kroz institucije vodi borbu. 

Ali, to je bila nemoguća misija u društvu u kojem su institucije razorene, kada je pravosuđe u u službi aktuelne vlasti i kada tužilaštvo selektivno goni samo one koji se usude dići glavu...

Politička teorija i vjekovna praksa ukazuju na jednu istorijsku istinu: nedemokratsku kliku, koja je zauzela i zarobila ključne institucije, teško je, gotovo nemoguće, svrgnuti s vlasti samo institucionalnom borbom. Niti praznim parolama.

Zato, kada lider DPS-a Danijel Živković najavljuje ,,vaninstitucionalnu borbu za demokratiju“, valjalo bi da se prije konkretnih akcija i DPS ali i kompletna opozicija podsjeti – kako je ono ugašena veliki građanska akcija pod nazivom ,,Ima nas“? 

Možda bi, za neki novi početak demokratizacije Crne Gore, bilo od značaja da se stare greške ne ponavljaju.

Portal Analitika