Prošle sedmice je prvi put boravila u Crnoj Gori, kao gošća ovogodišnjeg Mjeseca poštovanja džeza – JAM, koji organizuje Jazz Art asocijacija iz Podgorice. U muzičkoj školi „Vasa Pavić“ učenicima je održala radionicu za džez pjevanje i ansamble, a zatim s njima pripremila i mali koncert. Boravak je zaokružila izuzetnim nastupom sa koleginicom Kristin Korb. Uz Dinu na klaviru i Kristin pored kontrabasa, izgledalo je skoro nevjerovatno što sve mogu ove dvije dame svojim glasom i instrumentima. Nakon te – i za nju i za publiku - nezaboravne večeri, Dina Dirouz nam se otvorila i ispričala sve što je impresioniralo tokom prve posjete Crnoj Gori
ANALITIKA: U Podgorici ste bili skoro cijelu sedmicu i držali radionicu za džez soliste i ansamble djeci iz muzičke škole „Vasa Pavić“. Kakvi su bili kao Vaši učenici?
DIROUZ: Bilo je nekoliko izuzetno talentovanih učenika. Radionicu su, uglavnom, pohađali vokalisti, ali bilo je i instrumentalista – trubači, klarinetisti, basisti, bubnjari... Bili su divni! Njihov uzrast je varirao od 14 do 18 godina, i imali su različiti nivo znanja: od onih koji se prvi put susreću sa džezom, preko učenika solo pjevanja, do onih koji su već znali dosta o toj muzici i prepoznavali neke brodvejske hitove. U toj dobroj atmosferi različitosti, učili smo mnogo o istoriji, teoriji, jeziku džeza. I mislim da smo se dobro provodili na tim časovima. Ja, sigurno, jesam!
ANALITIKA: S kime ste sarađivali od crnogorskih džez muzičara tokom boravka ovdje i što mislite o njima kao predavačima?
DIROUZ: Sarađivala sam ovih dana naviše sa gitaristom Miloradom – Šuletom Jovovićem i kontrabasistom Nebojšom Miletićem. Oni imaju zaista veliki uticaj na mlađe generacije, što je divno vidjeti. Uče djecu prave stvari, na najbolji način - kako da izvode džez, kako da komuniciraju među sobom i, uz to, da sa njima stvaraju muziku. Koncert koji smo priredili na kraju radionice, počeo je instrumentalom koji su izveli baš njihovi učenici i to je zvučalo predivno. Bilo je puno dobrog zvuka i interpretacija, zbilja mi se sve to dopalo. Moglo se vidjeti koliko njih dvojica vode računa o djeci i koliko ih ta djeca, zbog toga, cijene. I - da su oni razlog zbog čega ta djeca znaju nešto više o džezu.
ANALITIKA: Da li nekoga od srednjoškolaca koji su pohađali radionicu vidite kao budućeg studenta Muzičke akademije u Gracu?
DIROUZ: To se nikada ne zna. Istina je, čula sam nekoliko njih koji bi mogli tamo da studiraju. Oni su vrijedni, puno vježbaju i uče o tom divnom jeziku džeza. No, oni su tek na početku srednje škole i imaju barem još par godina da se obrazuju. Eto, ove sedmice smo u Podgorici imali i dvoje sadašnjih studenata – pijanistu Enesa Tahirovića i gitaristu Filipa Gavranovića. Bilo nam je zadovoljstvo što su nas posjećivali na radionici, davali su tako divnu energiju, uvijek željni novih saznanja o muzici, tako pristupačni, otvoreni i – talentovani... Ali, nije samo talenat tu bitan; bitna je ta otvorenost i želja da se uvijek radi na muzici.
ANALITIKA: Vi ste, sasvim sigurno, primjer takve otvorenosti. Rođeni ste i živjeli ste dugo u SAD, ali skoro šest godina živite u Austriji, u Gracu. Na neki način, donosite „korjene“ džeza u Evropu. Što mislite o evropskim studentima Vaše, „američke“ muzike?
DIROUZ: Većina njih je veoma zainteresovana za džez, čak više od američkih studenata. To je ta stara priča – trava je uvijek zelenija negdje drugdje... Tako je to i u muzici. Džez je američka muzika i zato američki studenti stalno zaboravljaju na činjenicu koliko je ona divna. Onda dođete u Evropu, pred studente koji znaju da je to američka muzika, i reakcije su potpuno drugačije. Mada, ne treba zaboraviti da u džezu ima uticaja evropske klasične muzike i afričkih korjena. To je jedna neoubičajena kombinacija.
ANALITIKA: Nakon što je džez potisnut u drugi plan sredinom 50-ih godina, posljednjih desetak godina džez doživljava novi preporod. Možda zbog toga što su solisti iz pijano barova postali popularni, možda zbog onih izuzetnih pjevača koji su se proslavili nastupima na mjestima poput Las Vegasa... Da li džez može danas preživjeti ili će ponovo pasti u zaborav?
DIROUZ: Istina, džez je bio najpopularniji od '20-ih i '30-ih godina. Onda je su od 40-ih godina počeli da se pojavlju novi muzički pravci. Stizali su, zatim, rok, disko, pop. Mislim da ga je najmajnje bilo '60-ih i '70-ih godina. Ali, iza svega toga, džez je uvijek imao svoju publiku i njegovi uticaji su bili jaki. Uvijek je bilo muzičara koji su pomogli da se džez ponovo vrati. Ipak, nisu muzičari ti koji su vratili džez u vrh popularnosti – bile su to izdavačke kuće, koje su odlučile da džez treba da dobije značajnije mjesto. I upravo su oni odabrali nekoliko izvođača, poput braće Marsalis, s kojima su to i učinili. Generalno gledajući, džez je uvijek imao uspone i padove. I uvijek treba podsjećati na to da džez, u stvari, nikada nije nestajao, jer je, uz bluz, osnova svih muzičkih pravaca koji su nastali od '50-ih do danas. Sve do Bijonse.
ANALITIKA: I, pred povratak u Grac, koja pjesma će Vas uvijek podsjećati na Crnu Goru?
DIROUZ: „Every time we say goodbye, I die a little...“
K.J.
(Foto: Jazz Art Association)
