Bez uključivanja svih aktera u društvu u rješavanje problema vršnjačkog nasilja, ono će se samo povećavati. Kazne nijesu dovoljne, već je neophodno raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema – kaže za Pobjedu koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje Miloš Knežević, dok pedagoškinja Tanja Jovanović za Pobjedu ističe da djecu treba osvijestiti da prepoznaju nasilje jer su neki njegovi pojavni oblici teže vidljivi ljudima u okruženju, te da je ključna uloga roditelja.
Situacija kolektivnog stanja u crnogoskim školama, kada je u pitanju vršnjačko nasilje, alarmantna je. Istraživanje ukazuje da je ono široko prepoznato kako među srednjoškolcima, tako i među ukupnom populacijom. Knežević kaže da svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Istakao je da živimo u nestabilnom društvu, u kojem agresiju i različite vidove nasilja podstiču i donosioci odluka, koji bi morali da rade na suzbijanju takvih pojava.
ALARM
Posljednji događaj koji je uznemirio javnost bio je u Gimnaziji "Niko Rolović" u Baru i završen je pokušajem ubistva, kada je sedamnaestogodišnjeg dječaka vršnjak ubo hladnim oružjem.
- Nažalost, ovo je samo rezultat onoga na što civilni sektor godinama ukazuje, a to je da će bez uključivanja svih aktera u društvu u rješavanje ovog problema doći do porasta nasilja. Normalizacija nasilja ne smije postati naša svakodnevica, a na to nas opominju i nalazi istraživanja koje je CGO nedavno predstavio. Istraživanje ukazuje da je vršnjačko nasilje široko prepoznato kako među srednjoškolskom, tako i ukupnom populacijom. Svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Znači, mi već imamo situaciju da djeca i mladi svjedoče nasilju, a nije daleko ni ona u kojoj postaju skloni tome da ga prihvate kao način rješavanja konflikata – opominje Knežević.
Na pitanje koje ključne poteze je potrebno preduzeti kako bi se spriječilo ili smanjilo vršnjačko nasilje, Knežević kaže da je neophodno uspostaviti sveobuhvatan pristup koji uključuje razumijevanje perspektive djece i mladih koji vrše nasilje.
- Kazne nijesu dovoljne, neophodno je raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema. To zahtijeva otvorenu i iskrenu komunikaciju koja će pomoći u identifikaciji uzroka njihovog ponašanja i razumijevanju negativnih posljedica nasilničkog djelovanja – navodi on.
Pored toga, dodaje, treba razvijati sistem podrške za djecu i mlade koja trpe nasilje, uključujući podržavajuće okruženje u porodici, jačanje i podsticanje njihovog samopouzdanja.
- Važno je da djeca i mladi znaju da se obrate odraslima (roditeljima, nastavnicima ili drugim osobama od povjerenja) kada se suočavaju sa nasiljem, kako bi se ono preveniralo ili adekvatno adresiralo. Zato odrasli treba aktivno da slušaju i razumiju djecu i mlade, da ne minimiziraju njihove brige i da ne reaguju prenaglašeno, već da im ponude konstruktivnu pomoć i ukažu na valjan model rješavanja problema – zaključuje Knežević.
GDJE GRIJEŠIMO?
Na pitanja gdje škole griješe, te što im najviše nedostaje u borbi protiv nasilja, Knežević kaže da je više faktora koji otežavaju efikasnu intervenciju – od obuke nastavnika, preko nedovoljne komunikacije njih i roditelja, do jasnih protokola.
- Prvo, nedostatak sistematične obuke nastavničkog kadra o identifikaciji i upravljanju nasilnim ponašanjem, a to često rezultira time da ne prepoznaju ili ne znaju kako da reaguju na nasilje unutar škola. Drugo, većina škola ne primjenjuje kontinuirane programe prevencije nasilja, što uključuje rad sa učenicima na razvoju emocionalnih i socijalnih vještina. Takođe, nedovoljna komunikacija i saradnja između škola i roditelja dovodi do različitih situacija u kojima se nasilje ne prepoznaje ili ne rješava pravovremeno. Mnoge škole nemaju dovoljno resursa za podršku mentalnom zdravlju, a bez toga se teško mogu razumjeti uzroci nasilja i pružiti potrebna podrška učenicima. Nedostatak jasnih protokola za prijavljivanje i rješavanje nasilja može stvoriti sumnju među učenicima o tome da li će njihova prijava biti uzeta za ozbiljno, a to kreira uvjerenje da obrazovni sistem želi da učestvuje u rješavanju ovog problema – navodi on.
Ističe da živimo u nestabilnom društvu, u kojem agresiju i različite vidove nasilja podstiču i donosioci odluka, koji bi morali da rade na suzbijanju ovih pojava.
-To dodatno otežava napore za izgradnju sigurnog i podržavajućeg okruženja za sve mlade ljude – zaključuje Knežević.
Kazao je da je zaštita škola od vršnjačkog nasilja od suštinske važnosti, jer nasilje u obrazovnim institucijama može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, emocionalni razvoj i akademski uspjeh učenika.
- Zaštita škola od vršnjačkog nasilja zahtijeva sinergiju različitih aktera i brojne mjere, a primarno razvoj preventivnih programa koji se fokusiraju na emocionalni i socijalni razvoj učenika i formiranje specijalizovanih timova unutar škola za prevenciju nasilja. U tom kontekstu, više osoblja za nadzor u školama može imati odvraćajući efekat za potencijalne nasilnike i obezbijediti sigurnije okruženje za sve učenike – smatra Knežević.
U prevenciji vršnjačkog nasija, dodaje, važne uloge imaju roditelji, pedagozi, psiholozi, ali i jasni zakoni i strože kazne.
- Pedagoško-psihološke službe u školama imaju jednu od važnih uloga u prevenciji vršnjačkog nasilja i podršci učenicima, iako se, nažalost, često percipiraju kao sistem kazne umjesto kao resursi za pomoć. Ključna je uloga porodice u zaštiti djece od vršnjačkog nasilja, jer roditelji su ti koji mogu najprije primijetiti promjene u ponašanju svog djeteta ili znake da se suočava sa nasiljem. Konačno, jasni zakonski okviri i strože kazne za nasilje su neophodni za adekvatno rješavanje incidenata i stvaranje sigurnijeg okruženja za djecu i mlade – ističe on.
Prema Konvenciji o pravima djeteta, nasilje nad djecom, ističe pedagoškinja Tanja Jovanović, jeste svaki oblik fizičkog ili mentalnog nasilja, povređivanja ili zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje.
- Postoje različite vrste nasilja: fizičko, psihološko, seksualno, sajber nasilje, kao i zanemarivanje i zlostavljanje, finansijska i materijalna eksploatacija, socijalna izolacija. Takođe, rijetko je prisutan jedan vid nasilja kojem je neko izložen, već više različitih oblika koji su udruženi – dodaje ona.
ZAŠTO SU DJECA NASILNA
Obično djeca koja vrše nasilje, ističe Jovanović, imaju potrebu za dominacijom nad vršnjacima, teško podnose neuspjeh, prepreke, pravila, impulsivna su i razdražljiva, nijesu tolerantna. Često dolaze iz porodica u kojima su poremećeni odnosi ili su i sami izloženi nekim vidovima nasilja.
- Djecu treba osvijestiti da prepoznaju nasilje jer neki njegovi pojavni oblici su teže vidljivi ljudima u okruženju. Takođe, treba da praktikuju vještine kojima se mogu oduprijeti nasilju, ukoliko to bude potrebno. Treba koristiti načine komunikacije koji služe za prevazilaženje sukoba, tj. konstruktivni načini rješavanja problema. Takođe, za učenike koji vrše nasilje neophodno je ispitati, ako je moguće, uzroke takvog ponašanja, i sugerisati im da koriste tehnike kontrolisanja negativnih emocija. Neophodno je raditi na prevenciji nasilja kao najboljeg načina da do njega ne dođe – kaže Jovanović.
Prema njenom mišljenju, u borbi protiv nasilja najviše nedostaje veća pažnja roditelja.
- Može se reći da u savremenom svijetu koji se odlikuje prezaposlenošću roditelja, ubrzanim tempom života, kao i ekspanzijom tehnike i tehnologije – u borbi protiv nasilja najviše nedostaje veća usmjerenost roditelja na dijete, njegovo ponašanje i razvoj. Osim toga, poželjna bi bila i intenzivnija saradnja porodice sa školom, a sve u cilju djetetovog napretka. Kada govorimo o tome ko igra ključnu ulogu u rješavanju problema nasilja, svakako ne možemo izdvojiti jedan faktor. Roditelji, nastavnici, direktori, stručni saradnici, vršnjačke grupe, društvena zajednica – faktori su koje ne možemo hijerarhijski poređati, jer svi oni u velikoj mjeri utiču na samu individuu – ističe ona.
Dodaje da se u školi u kojoj ona radi konflikti među učenicima dešavaju, što je i prirodno, s obzirom na brojnost učenika, ali da nastoje da blagovremeno reaguje na svaku pojedinačnu situaciju, rješavaju konflikte i vrše prevenciju nasilja.
Ministarstvo bez odgovora
Naši čitaoci ostali su uskraćeni za stavove Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija - jednog od ključnih faktora u pronalaženju načina kako rješavati probleme vršnjačkog nasilja, jer nijesmo u obećanom roku uspjeli dobiti odgovore na pitanja o ovako značajnoj temi.
Na osnovu mišljenja Pobjedinih sagovornika, može se zaključiti da je situacija u vezi sa vršnjačkim nasiljem kulminirala. Krivaca nema, krivci smo svi - od roditelja, preko institucija i ustanova nadležnih za ovaj problem, do školskog kadra. Ono što je jasno, jeste da je potreban hitan rad na obuci školskog kadra, komunikaciji između njih i roditelja, te je neophodno donošenje preciznih zakonskih okvira i strože kazne za nasilje, neophodne za adekvatno rješavanje incidenata. Takođe, treba raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema kroz otvorenu, iskrenu i prijateljsku komunikaciju. Samo tako, stvorićemo sigurnije okruženje za djecu i mlade, jer nasilje u obrazovnim institucijama može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, emocionalni razvoj i akademski uspjeh učenika, a što će se odraziti i na društvo u cjelini.
Tapušković: U istoj školi potrebni i asistent i asistentkinja
U pojedinim školama postoje asistenti za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma, što je novina u Crnoj Gori. Asistent u OŠ "Oktoih" Vuk Tapušković kaže za Pobjedu da svakodnevno između časova prijateljski razgovara sa djecom, kako bi preventivno djelovao da ne dođe do nasilja.
- Sistem je uveden 16. jula ove godine. Moje nadležnosti su da nadgledam dešavanja u školi, da pratim da li će doći do nasilja ili konflikta o kojem ću da obavijestim upravu škole i razrednog starješinu. Nakon što obavijestim upravu škole ili psihološko-pedagoškuslužbu oni dalje obavljaju razgovor sa učenicima i postupaju prema svojim nadležnostima – dodaje on.
Iz dosadašnjeg iskustva, ističe, najefikasnije je preventivno djelovanje.
- Djeca su upoznata sa mojom ulogom u školi i imaju slobodu da mi se obrate ukoliko im je to potrebno. Takođe, u školi se radi dosta radionica na ovu temu. S obzirom na veliki broj učenika u školama, najviše nedostaje više stručnih saradnika (pedagoga i psihologa) koji bi kroz svoj rad mogli da dopru do što više djece. Djeca sama priđu i kažu imam problem, provocira nas taj i taj učenik, vrši nasilje ili nesto slično tome – dodaje on.
Kaže da nema tačan podatak o broju prijava otkad je prisutan u školi.
- Dešava se da danima nemam nijednu pritužbu, a nekad ih bude nekoliko. I sama djeca često žele preventivno da razgovaraju da bi riješili neku situaciju. Svakodnevno sa njima i prijateljski razgovaram na odmorima i između časova – dodaje.
Tapušković kaže i da bi škole trebalo da imaju, osim asistenta, i asistentkinju, koja bi mogla da uđe u ženski toalet.
- Može da se dogodi nešto u ženskom toaletu, gdje ja ne mogu da pristupim. Stoga, ne bi bilo loše da ista škola ima kako asistenta, tako i asistentkinju za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma – smatra Tapušković.
Vukićević: Nijesu nastavnici za sve krivi
Direktor OŠ "Vuk Karadžić" Budimir Vukićević kazao je da je prošle godine Ministarstvo prosvjete pokrenulo inicijativu o uvođenju asistenata u škole, ali ih u toj školi još nema.
- Itekako bi bilo dobro da se uvedu asistenti u sve škole. Prosvjetni radnici su zaduženi sa opismenjavanje i obrazovanje. Na taj način, kada se desi nasilje, prosvjetni radnici ne bi bili dužni da trče i razdvajaju djecu, već bi to radio zaštitar koji je prošao obuku za tu situaciju. Nekad policija ne može da stigne na vrijeme, tako da je asistent prijeko potreban – kaže on.
U OŠ ,,Vuk Karadžić” postoji tim za rješavanje vršnjačkog nasilja.
- Imamo tim u školi koji rješava tu problematiku. Njega činim ja kao direktor, pomoćnik direktora, zatim pedagog, psiholog, nastavnici. Slijedi saslušavanje djece, razgovor sa njima, pozivanje roditelja, nekad i obavještavanje policije, socijalnih ustanova – dodaje Vukićević.
Kada se desi nasilje, Vukićević ističe da pretežno svi optužuju nastavnike.
-To nije tačno. Krivi su roditelji, jer nijesu uspjeli da vaspitaju djecu. U svakoj učionici imamo pravila o načinu ponašanja, odijevanja - odštampana i nalijepljena. Takođe, istaknuta su i prava djeteta. Sve smo uradili što je do škole, ali uvijek su postojale svađe i tuče djece od kad je svijeta i vijeka. Međutim, u današnje, moderno vrijeme, desila se eskalacija zahvaljujući društvenim mrežama, ali porodica je osnova društva, koja vaspitava djecu. Sada se oni stavljaju u odbranu djece, govoreći ,,moje dijete nije krivo“. U moje vrijeme, kada bi se nastavnik požalio na učenika, od roditelja je dobijao prekor, iako nekad i nije bio kriv – kaže on.
Smatra da bi uvođenje kazni imalo efekta.
-Valjalo bi razmisliti o uvođenju kazne, na primjer, da roditelji plate novčanu naknadu kada njihovo djete ne poštuje pravila škole – ističe direktor škole ,,Vuk Karadžić“.
Statistika
- Svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Najčešći oblik vršnjačkog nasilja u školama su psihičko i fizičko nasilje. Od učenika koji su bili žrtve nasilja, 64,2 odsto je prijavilo nasilje, dok 35,8 odsto to nije učinilo – pokazuju podaci CGO.
Vasilije Radulović, saradnik na programima u CGO, predstavljajući podatke koji se odnose na srednjoškolsku populaciju, kazao je da najveći broj učenika, skoro 60 odsto, prepoznaje određeni stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja u njihovoj školi ili sredini, a da je samo 11 odsto onih koji smatraju to ga nema u njihovoj sredini. Dodatno, nalazi ukazuju na najčešću prisutnost psihičkog i fizičkog nasilja, dok slijede socijalno i digitalno nasilje i, u manjoj mjeri, seksualno nasilje.
- Svaki peti učenik (21,6 odsto) izjavio je da je bio žrtva vršnjačkog nasilja, dok 78,4 odsto nije imalo takvo iskustvo. Žrtve su najčešće doživjele psihičko (34,9 odsto), socijalno (22,4 odsto) i digitalno nasilje (17 odsto). Istovremeno, 15,8 odsto učenika navodi da je iskusilo fizičko nasilje, a 9,9 odsto seksualno nasilje – ističe Radulović.
Od učenika koji su bili žrtve nasilja, 64,2 odsto je to prijavilo a 35,8 odsto nije. Među onima koji su to učinili, najveći je procent to prijavio članu porodice i školi, zatim prijatelju, policiji ili nekoj nevladinoj organizaciji.
Svaki peti učenik poznaje nekoga u svojoj školi ili sredini ko je kao maloljetnik osuđen za neko krivično djelo. Većina (51 odsto) smatra da se mjere protiv vršnjačkog nasilja sprovode, ali da postoji veliki prostor za poboljšanje.
- Učenici vjeruju da se vršnjačko nasilje u školi ili sredini može suzbiti strožim kaznama od institucija za one koji vrše nasilje i strožim kaznama u školi. Takođe, radionice o prevenciji vršnjačkog nasilja se, takođe, vide kao korisne, kao i bolja dostupnost psihološko-pedagoških službi, ali i uvođenje školskog policajca - pojašnjava Radulović.
