Skloni smo da razmišljamo, kao društvo, da nam u državi ne funkcioniše ništa kako treba što je, donekle, opravdano ako gledamo sve propuste sistema. Ovo nepisano pravilo, u što se uvjerila ekipa Pobjede koja je provela dio dana tokom pružanja vazdušne podrške lokalnim vatrogascima u borbi sa vatrenom stihijom u Bokokotorskom zalivu, ne važi za Mješovitu eskadrilu Vazduhoplovstva Vojske Crne Gore.
Četiri i po godine obuke
Za četiri i po godine, ta jedinica VCG je „s nule“ obučena za intervencije u apsolutno svakoj mogućoj situaciji kada ljudski životi vise o koncu, kao što se nedavno desilo francuskoj turistkinji u vrletima Durmitora kada je prvi put u istoriji Crne Gore izvedena akcija evakuacije i spašavanja upotrebom bočne dizalice na helikopteru „bel 412“.
Kada je ekipa Pobjede stigla na vojni aerodrom u Golubovcima, dvije letačke posade su čekale dozvolu za polazak na lokaciju. Svakog dana su od 7.00 na poslu. Rijetko kojeg dana se prije 21.00 vrate doma.
Došli smo na aerodrom u periodu kada bukte požari na Crnogorskom primorju. Jedan od pripadnika VCG objašnjava nam, dok za kompjuterskim sistemima spasioci i osoblje VCG prave planove za eventualnu intervenciju, kako funkcioniše preopterećni birokratski sistem.
Procedura je sljedeća: lokalni vatrogasci šalju zahtjev Direktoratu za vanredne situacije, potom Direktorat preko Ministarstva unutrašnjih poslova šalje zahtjev Ministarstvu odbrane, nakon čega resor odbrane upućuje zahtjev Generalštabu. Generalštab se potom obraća komandi od koje ljudi od kojih sve zavisi dobijaju zadatak. Ove procedure nekada znaju da traju i satima.
Potom neposredni izvršioci operacije, posade koje će upravljati srednje transportnim helikopterima „bel 412“ stupaju u kontakt sa ljudima na terenu. Toga dana aktuelan je bio požar na brdima iznad Perasta. Nakon kontakta sa lokalnim vatrogascima, određuju se prioriteti i razrađuju najefikasniji načini kako bi se zadatak uspješno realizovao.
U konkretnoj akciji, u vezi sa požarom iznad Perasta, sredinom prošle nedjelje, dogovoreno je slijetanje dva helikoptera VCG na obližnjem lokalitetu u Risnu. U blizini, na risanskoj rivi, čekao ih je već pripremljen improvizovani bazen koji su montirali vatrogasci iz Herceg Novog koji su u pritekli u pomoć kotorskim kolegama. Bazen su punile tri cistijerne lokalnih vatrogasaca i Vodovoda, a iz njega su „belovi“ uzimali vodu za gašenje požara.
Korišćenje bazena sa slatkom vodom, koliko god nekome sa strane izgledalo nelogično, pored nepreglednog resursa – mora, ima svoje opravdanje. Kako su reporterima Pobjede objasnili pripadnici Vojske Crne Gore koji su prethodne godine „patentirali“ model sa bazenima, glavni problem sa uzimanjem vode iz mora je so.
So, sadržana u morskoj vodi, skratila bi „životni vijek“ pojedinih elektronskih komponenti na helikopterima i produžila vrijeme pauze između akcija jedinica Vazduhoplovstva Vojske Crne Gore usljed potrebe za pranjem šasije.
AKCIJA
Kako je reporterima Pobjede objašnjeno, autonomija helikoptera ,,bel 412“, koji se koristi u protivpožarnim aktivnostima, je oko tri sata. To praktično znači da let od Podgorice do Bokokotorskog zaliva koji traje nekih 20-ak minuta, ostavlja manevarski prostor za djelovanje na požaru od oko dva sata.
Nakon djelovanja po opožarenom području, helikopteri se vraćaju nazad na vojni aerodrom u Podgorici na ponovno tankanje gorivom. Nakon nekih 45 minuta su ponovo spremni da se vrate na zadatak.
Ekipa Pobjede letjela je sa posadom koju su činili kapetan VCG Milan Joksimović kao vođa posade, poručnik Boris Bošković u ulozi kopilota i kapetan Aleksandar Simonović kao letački inženjer.
U ovoj letilici pratili smo drugi ,,bel 412“ Vojske Crne Gore kojim je, kao vođa posade, upravljao major Radovan Perović, kopilot je bio poručnik Nenad Dubljević, a letač tehničar stariji vodnik 1. klase Milan Nedić. Ove dvije posade toga dana su tri puta letjele u Bokokotorski zaliv.
Tokom našeg boravka sa njima, u jednoj od tura, pokazali su izuzetnu efikasnost. Napravili su oko 25 naleta, odnosno istovarili na opožareno područje oko 25 tona vode. Mjerili smo i vrijeme. Svaka letilica je na pet i po minuta na požar istovarala oko tonu vode.
Izuzetna efikasnost i uigranost pilota u Vazduhoplovstvu Vojske Crne Gore kojoj su svjedočili novinari Pobjede, i pored administrativnih prepreka sa kojima se suočavaju, uliva nadu svakom stanovniku države da je Vazduhoplovstvo VCG jedan od rijetkih točkića sistema koji funkcioniše besprijekorno i, u ovom trenutku, ono što Vojska treba i da bude – dobro podmazana mašina koja radi na dobrobit cjelokupnog društva.
Zanimljivo je da su tokom našeg boravka na risanskoj rivi, uz sve pohvale hercegnovskim i lokalnim vatrogasca koji su besprijekorno sarađivali sa posadama dva helikoptera VCG, lokalna komunalna policija nije obezbijedila takozvani perimeter.
Tako su, tokom izuzetno zahtjevnih i rizičnih manevara vojnih helikoptera, u neposrednoj blizini boravili brojni turisti raznih dobi.
Koliko je situacija izgledala apsurdno, možda najbolje govori pitanje upućeno novinaru Pobjede turistkinje iz Nizozemske koja je pitala da li je riječ o „testnim požarima“, odnosno vježbi naših službi zaduženih za borbu protiv požara.
Već 22 dana akcijama gašenja požara od Bara preko Durmitora i Nikšića do Boke Kotorske vazduhoplovci Vojske Crne Gore pokazuju kako se brane država i njeni građani.
Zahvaljujući njihovom požrtvovanju, znanju i iskustvu, do sada su uspjeli da spasu ono što je najvažnije – ljudske živote, kuće i naselja.
Od 18. jula, kada su imali prvu intervenciju, a zaključno sa jučerašnjim danom, dva helikoptera Vojske Crne Gore osposobljena za gašenja, „bel 412“, napravili su ukupno oko 200 sati naleta i izbacili više od hiljadu tona vode na opožarena područja.
Svakog dana je dnevno angažovano oko 10 pripadnika Vojske Crne Gore, pilota, tehničara i pomoćnog osoblja.
Naši vojni piloti u stalnoj su pripravnosti, rade i po više od deset sati dnevno, bez slobodnih dana i odmora, od ranih jutarnjih sati pripravni za prvi poziv koji će im stići toga dana.
