Jedan od najpoznatijih intelektualaca regiona Mediterana, počasni admiral Bokeljske mornarice, dr Miloš Milošević rođen je 4. maja 1920. u Splitu. Gimnaziju je završio na Cetinju. Studije prava u Subotici i Padovi prekida rat, pa diplomu nostrifikuje 1947. u Beogradu. Godinu kasnije, na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira na romanskoj grupi. Arhivsku specijalizaciju završio je u Parizu, a od 1953. radio je u Istorijskom arhivu u Kotoru. Odmjeren ali odlučan, slovi za barda svjetske arhivistike, jednog od posljednjih polihistora, vrsnog istoričara i muzikologa.
Po sopstvenom opredjeljenju zatočenik Boke, danas živi izgubljen ali i zaljubljen u svijet knjiga i uspomena, plaši ga nesigurnost u hodu, ali ipak ima još puno planova:„Onaj ko je uspio da u cjelini ostvari sve planove, bio ih je sazdao u previše skromnom i nesuvislom obliku“.
Milošević ima četvoro djece, desetoro unučadi i šestoro praunučadi. Od smrti supruge Irene, koja je zbog aneurizme tridesetak godina provela u invalidskim kolicima, prošlo je sedam godina. Ona je, ipak, i dan-danas prvo o čemu govori Miloš Milošević kad kročite u salon njegove kapetanske palate u Dobroti, nasljeđu po majci iz porodice Radoničić. S žaljenjem konstatuje kako njegov ujak, čuveni ljekar Karlo Radoničić, nije imao potomke, te da se ta loza gasi. Među brojnim portretima i dragocjenostima dominira murano ogledalo, rad mletačkih majstora s muslimanskim znakom polumjeseca na vrhu.
„ Moj djed Filip Radoničić bio je kapetan na brodu austrijskog Loyda koji je vozio turskog pašu. Njegovoj je ženi pozlilo, pa je kapetan, što nije bilo uobičajeno u to doba, promijenio kurs, doplovio do najbliže bolnice i tako pašinici spasio život. U znak zahvalnosti paša je ponudio novac, što moj djed nije prihvatio. Ipak je dobio poklon, ovo predivno i rijetko ogledalo izrađeno po narudžbi“, objasnio nam je Milošević.
ANALITIKA: Vaši su se preci kao brodovlasnici vjekovima bavili pomorskom trgovinom. I Vi ste se, mada na drugi način, vezali za more?
MILOŠEVIĆ: To je valjda pitanje gena. U Boki je jasno prisutna veza između porasta pomorskog prosperiteta i umjetničkih realizacija. Skoro sva krupna ostvarenja prožeta su tom vezom. Radovi italijanskog skulptora Frančeska Kabjanke bili su značajniji u Kotoru nego u Italiji. Spomenimo Tripa Kokolju, Belinijevu Dobrotsku madonu, katedralu Sv. Tripuna, brojne palate, kipove u mramoru i kamenu, freske, slike raznih epoha, dragocjeni tekstil, stilski namještaj...
ANALITIKA: Doktorirali ste na temu Boka kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420 – 1797). Imate više od 70 teorijskih arhivističkih radova. U Vašoj je radnoj sobi još mnogo nesređenih zapisa i dokumenata. Da li je Vaš naučni rad u pravoj mjeri iskorišćen?
MILOŠEVIĆ: Svi imaju moju autentičnu dokumentaciju na raspolaganju. Žao mi je što se često ne obraća pažnja na poruke zapisane u mojim djelima, prelazi se preko tih stvari kao da ne postoje. Bez obzira na razne uticaje koji dolaze sa strane, trebalo bi da se sačuva ono što je bitno.
Kad se raspao mletački sistem, Austrogarska se udaljavala od svega crnogorskog. Slavko Mijušković je u svojoj knjizi Kotorska mornarica oštro kritikovao telegrame koji su se tada pisali i slali odavde u korist Austrije. Ali, to treba razumjeti jer poslije 400 godina mletačke vladavine više nije moglo biti bliskosti s crnogorskim elementom koji je bio prisutan, ali nije bio aktivan. Međutim, poslije toga više nikada nisu stvoreni takvi centri, već su Bokelji pokušavali da se povežu i uklope u novi sistem života Crne Gore.
ANALITIKA: U Veneciji i Vatikanu istraživali ste Makarija, Paltašića i Vukovića. Do koji ste otkrića tamo došli?
MILOŠEVIĆ: Venecijanski notar vezan za Đurđa Crnojevića bio je i lični prijatelj velikog hrvatskog pjesnika Marka Marulića. Dok sam listao notarsku knjigu, ispala je privatna korespodencija notara. Prva misao mi je bila da li da gubim vrijeme i otvaram omot. Nadjačala je znatiželja. Ispostavilo se da je unutra sedam pisama sa potpisom Marka Marulića. Kako je Split grad mojega rođenja, sa velikim zadovoljstvom sam obradio taj materijal koji je po značaju građe i za najpoznatije „marulologe“ prava poslastica.
ANALITIKA: Svoje sveukupno djelo ostavili ste Matici hrvatskoj?
MILOŠEVIĆ: Da, uz poruku - Moja hrišćanska načela nalagala su mi cijeli život da svjedočim ljubav i povezanost među ljudima i narodima. Moja velika želja i zavjet je da ova moja skromna djela posluže razumijevanju, uvažavanju i prijateljstvu između Hrvatske i Crne Gore. Neka moja ljubav - Boka kotorska - bude most i zalog čvrstih odnosa za dobro svih ljudi s obje strane granice.
ANALITIKA: Ipak, ni sa jedne strane granice još nije ispunjena Vaša velika želja da ponovo, ovoga puta na latinici i bez preinačenja, budu štampane Proza i Poezija baroka?
MILOŠEVIĆ: Antologija Poezija baroka XVII i XVIII vijeka štampana je 1976, a Proza baroka XVII i XVIII vijeka 1978, u Pobjedi, ćirilično. Odmah nakon izlaska uvrštene su u Program crnogorske književnosti na fakultetskim studijama.
Iako smo don Gracija Brajković i ja imali autonomiju u radu, nakon što smo predali rukopis, neko je promijenio uvod, a termini „bokeljski“ preinačeni su u „crnogorski“. To jednostavno nije moglo stajati u periodu mletačke vladavine. Danas je teško doći do ovih knjiga, jer nikada nijesu rađena nova izdanja.
ANALITIKA: Kakvo je Vaše viđenje novog crnogorskog jezika?
MILOŠEVIĆ: Pročitao sam, čim je izašla, novu Gramatiku crnogorskog jezika. Normalno je da se krenulo tim putem, da su pokušavali naći arhaične oblike. Nisam se dovoljno duboko bavio tim problemom da bih mogao suvereno da kažem nešto više. Načelno, jako je dobro da se prihvataju varijante, stara crnogorska i nova, moderna. Međutim, nisam siguran da su nove foneme dovoljne da se formira i utvrdi jezik.
ANALITIKA: Kako ocjenjujete trenutnu poziciju Crne Gore, četiri godine od obnove nezavisnosti?
MILOŠEVIĆ: Iako u Crnoj Gori ima različitih shvatanja, različitih političkih partija koje se sudaraju i ne slažu u mnogim bitnim stvarima, ipak je država našla jedan put kojim treba ići dalje, koji treba razvijati da bi se uklopila u stvaranje moderne Evrope. Tim se putem ide, uz mnogo teškoća, lelujanja i lutanja, ali u suštini narod sve više i sve dublje osjeća o čemu se radi.
Vrlo je dragocjena tendencija širine. Identitet čine i jezik, i kultura, ali i način života, način gledanja na pojmove. Povezivanje različitosti je jako važan elemenat, različitost je bogatstvo a ne podvajanje. Najveće i najvažnije pitanje je da se u ime jednoga ne poništava ili pritiskuje nešto drugo. Isključivost potpuno treba odbaciti. Svako nosi u sebi zlo, ali ga treba sistematski suzbijati. Pošto sam taj specifični trud oko izgradnje samoga sebe uvijek doživljavao kao golemi napor kočenja, suzbijanja, odricanja, ćutanja i praštanja, savršeno mi je jasno zašto to mnogi ne rade, pa čak i ne znaju da to treba raditi, i kako.
ANALITIKA: Mislite da na pravi način baštinimo nasljeđe i duh multikulturalnosti?
MILOŠEVIĆ: U posljednje vrijeme da, naročito što se ne nameće samo jedno nego se dozvoljavaju varijante. Mnogo toga, naravno, propada sticajem okolnosti, razvojem. Kritično je gašenje starog stanovništva u pomorskim naseljima, dolazak velikog broja stanovnika sa brda, hercegovačkih i crnogorskih. To je na Mediteranu zakon, gradovi se tako stvaraju, spuštanjem s brda.
U Dobroti postoji čitaonica, u posljednje vrijeme mrtva, bez kulturnih dešavanja. Dogovorili smo se da održim predavanje zbog onih koji ne poznaju istoriju i tradiciju Boke. Na to predavanje došli su samo domaći. Nije postignut cilj. Vidna je ta podvojenost. Novi dominantno nameću svoja shvatanja i pojmove, a mi naše gubimo. Niko od novih stanovnika nije došao da se upoznamo, razgovaramo, nikada, i mislim da se tu ništa ne može napraviti.
ANALITIKA: Svjedoci smo da Srpska pravoslavna crkva baštini veliki dio kulturnog nasljeđa?
MILOŠEVIĆ: To je jako veliki problem. Srpska crkva je povezana sa određenim političkim i nacionalnim stavom. Ne može se dirnuti, koliko je to čvrsto vezano. Nažalost, ne bih mogao reći da tu pronalazim dublju crkvenu religioznost. Vrlo lako i brzo se prelazi na političku stranu, tako da su religiozna pitanja uvijek u drugom planu ili nedirnuta.
Ne vidim kako bi se ni srpska, ni crnogorska strana, mogle promijeniti i poći u susret jedna drugoj. Jer, uvijek se pređe na političko pitanje, i gotovo. Bilo bi dobro da se produbljuje duhovna komponenta religije, tu bi se mogli naći i povezati, jer su problemi isti, ali ne vidim elemente koji tome vode. Država ne želi da se miješa, a i među najvišim političarima postoje razlike u shvatanjima. Možda je rješenje da se nađu istaknuta lica koja bi postavila neki novi, čvrst stav. Akademici i visoki intelektualni sloj društva trude se da Crna Gora na pravi način bude svjesna svoje istorije, da steknu zajedničku svijest i da tako idu dalje. Međutim, i tu postoje mimoilaženja. Nije jednostavno, to je proces koji će trajati.
ANALITIKA: Ne učestvujete u radu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti?
MILOŠEVIĆ: Bio sam aktivni član nekoliko struktura akademije u doba komunizma. Istraživao sam crkvene pjesme, jer su u njima sačuvani elementi narodnog, bez obzira na religiju i naciju. U Tuzima, među Albancima, našao sam izvanredan primjer mise sa narodnim elementima i snimio je. Kada je to čuo politički sekretar akademije, nazvao me ustašom koji radi crkvenu propagandu. To me jako povrijedilo. Pozvali smo akademike da daju svoje mišljenje o tome. Kad smo se sastali, svi su govorili da moje istraživanje jeste važna tema, ali i da jeste istina da su ustaše u Hrvatskoj ubijali nevine. Kazao sam: „Zašto miješate stvari, ne razumijem. Ali pošto smatrate da sam ustaša, oslobodiću vas tog ustaše“. Od tog trenutka nisam više ni u kakvom kontaktu ni sa jednom akademijom. Tako je do danas, iako je bilo pokušaja da me vrate, a imam i odličnu komunikaciju sa mnogim akademicima, intelektualcima, naročito Sretenom Perovićem. Toliko me to pogodilo, nikakve veze nikada nisam imao sa ustašama.
ANALITIKA: Sa 12 godina bili ste Mali admiral. Šezdesetak godina kasnije, proglašeni ste Admiralom Bokeljske mornarice, što ćete ostati doživotno. Kako doživljavate to zvanje i kakva je uloga mornarice?
MILOŠEVIĆ: Po predanju, 13. januara 809, Kotorani su otkupili moći sv. Tripuna od Mlečana koji su na putu prema Veneciji, zbog snažnog nevremena, bili prisiljeni da uplove u bokokotorski zaliv. U prijenosu moći frigijskog mučenika učestvovao je i odred Bokeljske mornarice.
Katolička crkva neraskidivo je vezana za Bokeljsku mornaricu. No, jednom se našao jedan “tvrđi” biskup koji je smatrao da pravoslavci ne mogu biti mornari. Izbacio ih je, a oni su usred Kotora osnovali Srpsku narodnu gardu koja je postojala od 1860. do 1930. Onda su nesporazumi prevladani i Bokeljska mornarica je ponovo postala jedinstvena, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Velika mi je čast što sam njen admiral, tim prije što je moj prethodnik bio znameniti Vladislav Brajković. Nastojim da doprinesem njenoj afirmaciji. Preveo sam s latinskog Statut Grada Kotora i Statut Bokeljske mornarice iz 1463, a u planu su i neka nova izdanja.
ANALITIKA: Vi lično, a kasnije i Bokeljska mornarica, dobili ste visoka državna priznanja predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i Crne Gore Filipa Vujanovića.
MILOŠEVIĆ: Orden Reda Danice Hrvatske s lentom i likom Katarine Zrinske koji se dodjeljuje osobama koje su se iskazale u širenju ugleda RH, dobrim odnosima država, te u svojoj profesiji, dobio sam na prijedlog Hrvatskog građanskog društva Crne Gore, Dubrovačke županije i dobrovoljaca Hrvatske ratne mornarice. Bio sam uzbuđen, ali svjestan da priznanje nije dodijeljeno meni, već jednoj od brojnih dobrotskih kuća pomoraca koji su u doba baroka, jedrenjaka i pomorske trgovine zidali palate i crkve i otvarali vrata evropskoj kulturi. To su priznanja mom Istorijskom arhivu, mojoj Bokeljskoj mornarici, prelijepoj Boki i državi u kojoj živim, Crnoj Gori.
Tamara POPOVIĆ
