Dvije decenije je vladao željeznom pesnicom, određivao sudbine političara, biznismena, intelektualaca, novinara, običnih ljudi… Bio je apsolutni gospodar bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, privatizovao institucije, gušio opoziciju, kupovao lojalnost, zastrašivao nepodobne, kontrolisao medije… I onda, kada je vjerovao da će moći vladati vječno, stiglo ga je ono što je mislio da nikada neće – institucionalni odgovor pravne države.
Sud Bosne i Hercegovine osudio je Milorada Dodika na godinu dana zatvora i zabranu obavljanja javnih funkcija. Naravno, bilo je onih kojima je interno ova kazna preblaga, bilo je onih kojima je ovo isuviše pa su, uprkos pravilu da se sudske odluke ne komentarišu, počeli praviti gotovo fudbalske analize presude.
Ono što je jedino bitno: pravni sistem je profunkcionisao, sutkinja Sena Uzunović je pokazala dignitet i profesionalnost, Dodik je kriv i odgovaraće bez obzira na drugostepenu presudu.
Ali vratimo se Miloradu Dodiku. Za njega, to nije samo pravna kazna – to je suštinska kastracija njegove političke moći.
Ne boli njega „političko Sarajevo“, ni Schmidt, ni „neprijatelji srpskog naroda“. Ne boli ga ni presuda sama po sebi – on ionako ne planira provesti ni dana iza rešetaka. Ono što ga razara je nešto mnogo dublje, intimnije, strašnije za njega – gubitak političke i svake druge moći. Oduzeta mu je sama suština njegove egzistencije. Ako presuda bude potvrđena u drugostepenom postupku, Dodik više neće moći biti kandidat ni za jednu javnu političku funkciju. Više nema izbora, nema mandata, nema zaštite imuniteta, nema zakulisnih igara – i to na duži vremenski period od najmanje jednog ili čak dva izborna ciklusa.
Nema više onog osjećaja svemoći kada uđe u zgradu institucija i svi ustanu. Nema više bahatog dociranja, nema više telefonskih poziva u kojima on odlučuje ko će biti ministar, ko će dobiti ugovor, ko će biti bogat, a ko politički mrtav.
Nema više.
Dodikova paranoja i gubitak kontrole
Sve balkanske autokrate, bez izuzetka, pate od iste bolesti – straha od gubitka moći. Dodik nije izuzetak. On je najtvrđe pravilo. Njegov problem nikada nije bila Bosna i Hercegovina, niti institucije koje osporava. Njegov najveći problem je što ne zna da funkcioniše izvan sfere apsolutne vlasti.
Onda je logično da nakon presude njegova paranoja dostiže vrhunac. U njegovoj glavi, svi su protiv njega – Sarajevo, međunarodna zajednica, opozicija u Republici Srpskoj, pa čak i Aleksandar Vučić donekle, njegov najveći „prijatelj“ iz Beograda. Taj Vučić ga je „natjerao“ da se nakon bahatih izjava kako je presuda njemu „smrt BiH“ izvinjava i govori kako će, eto, odmah ujutro doći na „razgovore“ u Sarajevo (nije jasno s kim); natjerao ga je da se javno pred svjetlima reflektora i objektivima kamera pravda ponizno u stilu političkog kmeta. I, na koncu, natjerao ga je da izigrava Vučićevu lutku u srbijanskom šou-programu zasjedanja tamošnje Skupštine čiji je cilj skloniti poglede sa studentskih protesta.
Ali ono što ga najviše izluđuje nije presuda, nije ni potencijalni zatvor. Ono što ga uništava jeste činjenica da više neće moći da vlada. Ponavljam, vlast za Milorada Dodik znači (ne samo) politički život. Jača je to sila i od ekonomskih benefita. Čista moć, kao najopojnija droga teče njegovim venama dvije decenije. I sad mu valja u anonimnost. Zastrašujuća je to pomisao za Dodika.
A šest godina političkog izgnanstva za Dodika nije samo politička kazna – to je egzistencijalna smrt, ništenje i množenje s nulom.
Psihologija balkanskog tiranina
Svaka diktatura je, u suštini, psihoanalitički slučaj. Milorad Dodik nije samo politički vođa – on je simptom, manifestacija jednog specifičnog mentaliteta vlastodršca koji vjeruje da je nepogrešiv, nezamjenjiv i, na koncu, neuništiv i vječan.
On nije gradio Republiku Srpsku, niti mu je to bila namjera, on ju je privatizovao. Vlast je za njega bila porodična firma, familia per se. Sistem je oblikovao tako da se u njemu ništa ne dešava bez njegove ruke. Svako onaj ko je pokazivao bilo kakvu inicijativu, malo inteligencije, pronicljivosti, umjesto da bude nagrađen, iz vođinog patološkog straha, sasjecan je u korijenu i nestajao je sa političke scene preko noći (vidjeti pod Radojičić, Mijatović i drugi…). Na koncu je i semantički partiju izjednačio sa sobom, pa se sve češće koristi naziv SNSD – Milorad Dodik. Zato je pitanje za to njegovo silno članstvo: kamo dalje, rođaci? Preciznije, šta sa strankom nakon Dodikovog silaska sa scene, jer je stranka zapravo on?
Naravno, biće onih koji će kazati kako će Dodik vladati iza kulisa, ali ta vladavina je samo sjenka, privid ovoga sada. Hoće li ga partijski kamaradi slušati? Koliko njih i u kojoj mjeri? Hoće li se pojaviti novi junoša na čelu ili će se familia ilegal zatvoriti kao i mnoge partije sa jednom osobom na njenom vrhu? Sve su to pitanja koja prolaze Dodiku kroz glavu.
Njegova vladavina bila je kombinacija brutalnog zastrašivanja i opsesivne kontrole. Uređivao je medije. Kreirao neprijatelje. Kupovao lojalnost. Proizvodio krize.
Iznad svega, vladao je strahom. Strahom među političarima, strahom među privrednicima, strahom među građanima. Ali kada jednom taj strah nestane – gotovo je.
I to je ono što sada vidimo. Ljudi u Republici Srpskoj više ne drhte kada izgovore njegovo ime. Počinju da govore otvoreno. Počinju da se pitaju šta će doći poslije njega. Prave scenarije koji ne uključuju u svojoj strukturi Milorada Dodika. A to je veliko!
I on to zna. I to ga izjeda.
Faze pada autokrate
Svaki balkanski autokrata, prije nego što ode u političku ropotarnicu, prolazi kroz iste faze.
Prva faza: negiranje realnosti.
„Ne priznajem Sud BiH, ne priznajem Schmidta, ne priznajem odluke iz Sarajeva.“
Zvuči poznato? Dodik je pokušao da se odbrani istom retorikom kojom je decenijama manipulisao svojim biračima i koja mu je sve do sad itekako prolazila.
Onda dolazi druga faza: donošenje očajničkih odluka. Tu dolazimo do Narodne skupštine RS-a, koja je poslušno usvojila niz zaključaka koji efektivno stavljaju Sud BiH, Tužilaštvo BiH i SIPA-u van zakona. Dodik je mislio da će na taj način osporiti presudu. Ali pravo nije stvar simboličkih deklaracija, pravo je mehanizam koji funkcioniše uprkos populističkim performansima.
Paradoksalno, najveća opasnost nastala iz „dana D“ i izricanja presude, nije sama presuda Dodiku, nego Dodikov toksični uticaj na niže političke strukture u Republici Srpskoj, koje će same sebe uglibiti u neustavno blato donošenjem ovih suludih odluka koje ne mogu postati zakoni – samo parazakoni – dok će se Dodik, ošamaren realnošću, baviti umiljavanjem Sudu ne bi li mu u drugostepenoj presudi smanjili kaznu zabrane političkog djelovanja na samo jedan izborni ciklus (četiri godine).
A onda, kad smo kod šamara realnosti, dolazi treća faza: panika. I to je trenutak kada se autokrata, koji je do juče prkosno vikao „Neću u zatvor!“, pretvara u političara koji, spuštenog tona, izjavljuje: „Sutra u 10 sam u Sarajevu, spreman sam na razgovor.“ U Dodikovom slučaju, ova faza je nastupila ekspresno brzo. Nije da je nije Vučić pogurao, ali su i Dodikovi sljedbenici bili itekako zbunjeni kada su u noći nakon izricanja presude i nakon Dodikovog govora „otcjepljenja“ vidjeli snuždenog čovjeka koji bi se nešto s nekim dogovarao.
Ova transformacija, koja se desila za manje od tri sata, pokazuje sve slabosti Milorada Dodika. Njegova politika nije politika strategije, već politika improvizacije, politika trenutka, revolta i reakcije. Emotivne najčešće. On ne igra šah, on igra tablu za bacanje kockica, nadajući se da će uvijek dobiti šesticu.
Dodik kao balkanski Neron: Svi moraju gorjeti s njim
Tu dolazimo do najopasnije faze: autokrate koje su svjesne svoga kraja postaju nepredvidivi, da ne kažem osvetoljubivi u autodestruktivnosti. Dodik se sada ponaša kao balkanski Neron, političar koji, ako već mora propasti, želi da svi propadnu s njim ili barem što više njih. Zato pokušava destabilizovati Bosnu i Hercegovinu, zato Narodna skupština Republike Srpske donosi odluke koje nemaju nikakvu pravnu težinu, ali imaju moć da izazovu institucionalni haos i da na pravno i političko dno povuku kompletnu vladajuću garnituru u RS-u. Dodik urla: „Poslije mene potop“, a Skupština i Vlada RS-a, očigledno po inerciji izdresiranih i naviknutih robova kopa sebi jamu. Hoće li ih neko obavijestiti da nemaju više okove? Hoće li im sloboda bez vlastodršca teško pasti? Do njih je, kao i do opozicije koja mora izaći ispod težine navodnika i koja od navode opozicije mora postati realna politička snaga, na nivou entiteta i države. I to je do njih!
Rat? Ništa od toga!
Ipak, ovo nije 1992. godina. Bosna i Hercegovina je prošla mnogo toga, JNA sa „srboslavijom“ na usnama nema na vidiku, međunarodna zajednica ima mehanizme, a ekonomske posljedice Dodikovih poteza osjećaće upravo građani entiteta Republika Srpska. Pravo je pitanje – koliko dugo će građani trpjeti Dodikovu ličnu borbu za politički i ekonomski opstanak, koja više nema nikakve veze s nacionalnim interesima?
Dodik mora otići sa političke scene.
Na kraju, sve se svodi na jedno.
Ako Milorad Dodik zaista voli Republiku Srpsku koliko kaže; ako zaista misli da radi u interesu srpskog naroda; ako zaista želi mir… Onda je jedino logično da se sam povuče, koliko odmah. Da spasi ono što se spasiti može, da prestane biti kamen oko vrata svima u entitetu Republika Srpska i Bosni i Hercegovini. Da ne ostavlja iza sebe ruševine, da ne vodi narod u izolaciju i ekonomsku propast.
No, da li autokrata zna da se povuče? To je pravo pitanje.
Istorija nas uči da ne zna. Istorija nas uči da se tirani, u trenutku kada više ne mogu da vladaju, grčevito drže svake mrvice moći, sve dok ih ne slomi realnost.
A Dodikova realnost je sada brutalna. Apokaliptično polje ispresijecano nagaznim minama njegove zaostavštine, po kome je Dodik zaboravio da hoda. Ova sudska presuda je samo početak. Stvarni kraj dolazi onog trenutka kada shvati da više nema kome da zapovijeda, da ga se ljudi više ne plaše, da je njegova politička era završena.
I tada, kada se zavjese konačno spuste i reflektori ugase, ostaje samo jedno pitanje: hoće li Dodik mirno sići sa političke scene? Ili će, u svom posljednjem činu, pokušati da povuče sve sa sobom?
