Bosna i Hercegovina je prošla kroz mnoge političke oluje, ali jedno je jasno: institucije, ma koliko bile napadane, opstaju i ostaju. Dodik je u posljednje tri nedjelje svim silama pokušao da uruši SIPA-u, ali rezultati njegovih nastojanja pokazuju suprotan efekat.
Umjesto da oslabi, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) ostaje stabilna, dok se Dodikova strategija raspada pred njegovim očima. Naravno, drugi par rukava je to što je ta stabilnost potkrijepljena inertnošću, ali od raspada SIPA-e, makar na način na koji je to Dodik izmaštao, nema ništa.
Danas se, nakon Dodikovih blefova, pokazuje da SIPA nije (samo) politička igračka, već institucija koja opstaje bez obzira na Dodikove pokušaje da je oslabi.
Kad plan kolabira: Povlačenje kadrova koje se nije dogodilo
Milorad Dodik mjesecima prijeti “povlačenjem” srpskih kadrova iz institucija BiH, uključujući i SIPA-u. Plan je bio da to bude gotovo plebiscitarna reakcija “srpskih kadrova“ zaposlenih u Agenciji. Prvi test bila je ostavka Darka Ćuluma, bivšeg direktora SIPA-e. Njegov odlazak trebao je biti domino efekat koji bi doveo do masovnog egzodusa Srba iz agencije, ali taj efekat se nije dogodio.
Zapravo, desilo se nešto upravo suprotno.
Nijedan zaposlenik Suda BiH nije tražio prekid radnog odnosa, a u SIPA-i su podnesena slovom i brojem dva zahtjeva. Iako je Milorad Dodik ranije tvrdio da je 20-ak službenika već potvrdilo prelazak u MUP RS-a, iz SIPA-e eksplicitno navode da su samo dva zaposlenika podnijela zahtjev za raskid radnog odnosa, ne navodeći razloge.
Glasnogovornica SIPA-e Jelena Miovčić potvrdila je da su do 20. marta 2025. godine samo dva zaposlena zvanično podnijela zahtjev za raskid radnog odnosa. Ne vjerujem da je Dodik sretan zbog ove informacije.
Sa druge strane, iz Suda BiH su naglasili da taj sud radi u punom kapacitetu, a SIPA je ranije potvrdila da su zaposlenici na svojim mjestima u oba ureda u Republici Srpskoj, u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu, te da se rad normalno odvija.
Ono što je važnije, ovi podaci direktno demantuju tvrdnje ministra unutrašnjih poslova RS-a Siniše Karana, koji je ranije izjavio da je dvadesetak zaposlenih već prešlo u MUP RS-a. Karan se ovdje služi Putinovom propagandom fingiranja realnosti, ili jednostavnije kazano, gnusno laže i obmanjuje javnost.
Dodikova propaganda se urušava
Još veći problem za Dodika je što mu ne uspijeva da nametne narativ kako je SIPA ekskluzivno bošnjačka ili neprijateljska institucija. Na terenu, pripadnici SIPA-e i dalje rade svoj posao, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovaj neuspjeh u manipulaciji pokazuje da čak i unutar institucija u RS-u raste otpor prema njegovim nerealnim zahtjevima. Najveći teret su podnijeli uposlenici SIPA-e iz “srpskog nacionalnog korpusa“, šta god to značilo, koji su se oduprli Dodikovim ucjenama, teatralnom dernjanju i prijetnjama da će ostati bez imovine, posla i budućnosti.
S druge strane, Dodikovi pokušaji da paralelno izgradi entitetske institucije koje bi zamijenile državne nailaze na ozbiljne probleme. Vlada RS-a pozvala je uposlenike pravosudnih institucija da pređu u entitetske strukture, ali nije mogla ponuditi konkretna rješenja gdje bi ti ljudi radili niti kako bi funkcionisao pravosudni sistem u RS-u bez državnog okvira. Također, sve i da se desi priliv “izbjeglica“ iz SIPA-e u MUP RS-a, a neće, ko će svim tim ljudima obezbijediti posao? Dodik neće sigurno, jer mu nije ni do njega.
Sve ovo dolazi u trenutku kada međunarodna zajednica konačno pokazuje znakove odlučnijeg djelovanja. SAD i EU već su najavili dodatne sankcije za Dodika i njegovu političku strukturu, a EUFOR je prisutan na terenu, što dodatno sužava prostor za Dodikovu avanturu sa secesijom. Zapravo, Dodiku ostaju samo dvije opcije (predaja ili bijeg) koje i nemaju više veze sa secesijom, nego sa spašavanjem vlastite kože.
Također, ostaje otvoreno pitanje hoće li pravosudne institucije BiH konačno krenuti u odlučnije procesuiranje Dodika i njegovog kruga. Već se spekuliše da bi u narednom periodu mogli uslijediti ozbiljni pravni potezi koji bi ga mogli dodatno destabilizirati. Konkretnije suziti mu životno-politički prostor na entitet.
Dodik vidljivo iz sata u sat gubi tlo pod nogama
Najveća ironija Dodikove političke igre jeste što on sam nesvjesno dokazuje da institucije BiH funkcionišu bez njega. Njegov pokušaj da uruši SIPA-u nije uspio, a njegovi politički manevri nailaze na sve veći otpor, ne samo iz Sarajeva i međunarodne zajednice, već i unutar RS-a.
U prilog tome svjedoči i sve veća politička mobilizacija opozicije u RS-u. Napad na Nebojšu Vukanovića i njegovu imovinu u Trebinju izazvao je snažne reakcije javnosti i pokazao da među srpskim političkim kadrovima postoje oni koji se ne boje suprotstaviti Dodikovoj vlasti. Stotine građana izašlo je na ulice da podrži Vukanovića, šaljući jasnu poruku da RS nije monolitna struktura pod potpunom kontrolom SNSD-a. Njegova borba protiv korupcije i režimskih zloupotreba dobija sve više podrške, a Dodikova tvrdnja da nema alternative njegovim kadrovima sve više gubi na snazi. Zapravo postaje bajata laž. Jer SDS, PDP, Vukanović i ostali samo čekaju da politički dokusure Dodika i kliku mu – u to nemoje sumnjati.
Na koncu dolazimo do paradoksa u kojem igra odugovlačenja, koju je Dodik godinama koristio za vlastitu korist, sada radi protiv njega. Njegova moć i autoritet se tope kao snijeg na martovskom suncu, iz sata u sat nestaju, a njegovi potezi sve češće postaju predmet sprdnje – i to ne samo u opozicionim političkim krugovima, već i unutar same Republike Srpske. Što duže traje Dodikova strateška igra zavaravanja i prijetnji, to on više gubi kredibilitet, ostavljajući ga bez stvarne političke moći i podrške.
Na koncu, Dodiku ostaju samo dva scenarija: bijeg ili hapšenje. Bijeg bi ga obilježio kao kukavicu koja je pobjegla pred odgovornošću, dok bi hapšenje moglo od njega napraviti mučenika u očima njegovih preostalih pristalica, ako i to. Bez obzira na ishod, jasno je da se njegov politički kraj bliži brže nego što je ikada mogao zamisliti. I to ubrazanje je eksponencijalno pogotvo sko znamo da mu zaštitnici Putin i Vučić, blago kazano, imaju prečeg posla ovih dana. Jedan se zabavio Trumpom i ukrajinskim primirjem, drugi protestima pod prozorom.
A Dodik? Zarobljen u zahtjevu svoje grandomanske ličnosti da uradi nešto i promašenog političara koji nema kud, promatra kako njegov svijet oko njega kolabira i kako on sam postaje nebitan, svima, pa i samom sebi. A to mu je najgore.
