Kad hoćete da se našalite – uradite to sa stilom. Kad želite da budete ozbiljni – potrudite se da vam tvrdnje, najave i obećanja budu zasnovane na činjenicama i razmatranju šire slike, razumljive i ostvarive. Samo, ni u jednom slučaju u 21. vijeku ne predstavljate „maršalov plan“.
Mogao bi ovo biti pasus iz nekog džepnog vodiča kroz obraćanje javnosti, no danas je u najkraćem sumirana reakcija na bajku koju je ispričalo Ministarstvo finansija i socijalnog staranja predstavljajući nešto što sa poslijeratnim planom obnove Evrope ima zajedničku samo drugu riječ u nazivu, iako po formi više podsjeća na obećanje koje, slučajno ili namjerno, može postati predizborno.
Vidjeli smo nekoliko slajdova i na njima ispisana slova. Caps lock slova. Urlik populizma. Nijesmo vidjeli niti jednu jedinu formulu.
Vidjeli smo nekoliko ničim izazvanih brojki, kao da su izvučene iz nekog bubnja sa kuglicama za loto. S tim što uz jednu od njih – jedinu futurističku koja nije okrugla stoji napomena „cirka“. Zaokružili na 17 (slovima: sedamnaest). Logično, zar ne?!
Povećanjem minimalca s 250 na 450 eura i povećanjem prosječne zarade s 530 na 700 eura nekom maršalovskom formulom dobija se povećanje zarada od 17 odsto. Pardon, cirka 17 odsto.
Ili će se iz naftnih bušotina po Jadranu izvući pravo bogatstvo ili će inflacija biti tolika da ćemo za 700 eura moći kupiti taman koliko danas za 500.
Nećemo ni posumnjati u to da eksperti ovo ne znaju. Posumnjaćemo u motive zbog kojih se koriste metodologijom koju su ranije nipodaštavali
Sa druge strane interesantno je kako ovaj put u finansijski preporod kao prvi početni korak nije imao ono što bi nesumnjivo stvorilo realniju ekonomsku sliku i smislenijih pokazatelja. Prosječna plata kao takva se, generalno, smatra jednim od najnepouzdanijih indikatora, a od eksperata smo očekivali preciznost.
Međutim, priča o tome kako prosječna plata ne odražava realan osjećaj životnog standarda koristila se onda kada je trebalo kritikovati Monstat. Metodologijom Monstata se ovoga puta nećemo baviti, jer je pravila kojih se pridržava utvrdio Eurostat, a kako je „Evropa sad“ slogan ovog plana, ne sumnjamo da će njegovi prezenteri makar razmotriti kako se u tom svijetu u koji će nas za godinu dana gurnuti dolazi do statističkih podataka.
Nego, zašto se sada niko nije osvrnuo na medijanu – zaradu koja je realniji pokazatelj životnog standarda? Medijanom je obuhvaćen iznos koji dijeli skup svih zarada na dva dijela – polovinu iznad i ispod njene vrijednosti. Nećemo ni posumnjati u to da eksperti ovo ne znaju. Posumnjaćemo u motive zbog kojih se koriste metodologijom koju su ranije nipodaštavali.
Takođe, zašto niko nije pomenuo stopu inflacije? Mogao je makar državni sekretar za finansije ponovo da zablista kao prije nepuna dva mjeseca kad je rekao da će nakon pojeftinjenja nafte doći do pojeftinjenja hrane. Kad ono, poskupila nafta u međuvremenu, pa je poskupljenje hrane bolje ne pominjati. Makar ne kad se dok se iznosi plan. Zapravo obećanje. Ono predizborno.
26
