Među manjkavostima američke demokratije koje je predsjedavanje Donalda Trampa razotkrilo je snaga dinastičke politike. U mjeri u kojoj su porodične veze važna kvalifikacija za funkciju, dok su svi ostali prinuđeni da se bore za mrvice, republičko uređenje i nije toliko zdravo koliko bi moglo da bude.
Dobre vijesti? Čini se da se dinastička politika, koja je uvijek bila problem u Sjedinjenim Američkim Država, još iz vremena Dožna Kvinsija Adamsa, postepeno se povlači. Loša vijest je, kako je Tramp pokazao, da ona i dalje ostaje snažna sila.
Počeću s predsjedničkim izborima. Ako pogledamo i demokratsku i republikansku ponudu, odnosno predsjedničke kandidate i učesnike za stranačku kandidaturu, 2020. bili su prvi izbori od 2008. godine u kojima nije bilo naslijeđenog kandidata, pri čemu se „nasljeđe“ definiše kao povezanost bilo koga s bliskim rođakom koji je već bio u nekoj izbornoj trci ili koji je bio visoki partijski funkcioner.
A 2008. je bila rekordna po ovom pitanju, budući da su otac i djed Džona Mekejna bili visoki admirali. U svakom slučaju, prije tog takmičenja, posljednji izbori bez nasljeđa bili su 1948. godine, a prije toga ime Frenklina Ruzvelta pojavilo se na glasačkom listiću pet puta za vrijeme tokom kojeg se održalo ukupno sedam izbornih procesa.
Nijesu svi ovi kandidati nasljednici došli iz glavnih dinastija poput Kenedija ili Buševa; Otac Džimija Kartera kratko je služio u zakonodavnom tijelu Džordžije, a Hjubert Hemfri bio je gradonačelnik malog grada.
Ali ipak, neobično je imati izbore bez naslijeđenih kandidata. A administracija novoizabranog predsjednika Džoa Bajdena biće treća do sada bez nje, pri čemu se ovo prvi put dogodilo prije više od jednog vijeka.
Naravno, političke dinastije nijesu mrtve. Tu je Endrju Kuomo kao guverner Njujorka, baš kao i njegov otac; tu je Liz Čejni u Predstavničkom domu, baš kao i njen otac Dik Čejni. Portparolka Predstavničkog doma je kćerka gradonačelnika Baltimora. Ipak, na sljedećem Kongresu neće biti Kenedija.
Čini se i da je porodica Rokfeler izblijedila u političkim krugovima. Posljednji Judal otišao je iz zakonodavnog tijela. A postoji i jedan akademski rad koji pokazuje da su dinastije počele polako da nestaju sa najviših položaja. Iako su definicije varljive: otac senatorke Marije Kantvel iz Vašingtona bio je državni zakonodavac i zauzimao je druge političke funkcije u Indijani. Da li se ona smatra dinastičkomm političarkom? Zavisi od toga iz kojeg ugla posmatramo stvari.
U svakom slučaju, otkad sam posljednji put pisao o ovoj temi prije nekih 10 godina, odlučio sam uporedim dolazeći 117. Senat sa 112. Senatom, koji je formiran 2011. Koristeći široku definiciju, tada sam nabrojao 22 naslijeđena senatora, naspram kojih je 14 ili 15 takvih u sastavu novog Senata, u zavisnosti od toga da li će senator Džordžije Dejvid Perdju biti ponovo izabran.
Od aktuelnog sastava, rekao bih da je samo oko osam (ili devet) ona vrsta političara za koje obično smatramo da su dinastički, uključujući senatore kao što su Bob Kejsi Jr, Rend Pol, Mit Romni i Šeli Mur Kapito, od kojih su svi imali roditelje koji su bili guverneri saveznih država ili predsjednički kandidati.
Toga možda još ima previše. A uz Trampovu kćerku, sina i snahu, koji svi navodno razmatraju sopstvene kandidature na izborima, jasno je dinastička politika na neki djeluje privlačno. Međutim, moj osjećaj je da vremenom imamo sve manje naslijeđenih kandidata s vremenom. Ukoliko je tako, to je zaista dobro.
