Priče o berzi oduvijek su mnogima zvučale nezanimljivo ili nerazumljivo. Čitav taj svijet potpuna je nepoznanica milijardama ljudi na čije živote procesi koji se u njemu odvijaju dugoročno najviše utiču.
Predstavljena kao mjesto na kojem jedni bogati nešto kupuju od drugih bogatih u okolnostima pod kojima su istovremeno jedni srećni što su kupili po neočekivano niskoj, a drugi srećni jer su prodali po neočekivano visokoj cijeni, berza većini djeluje potpuno nedokučivo.
Uprkos ne ni tako rijetkim primjerima onih koji su se uz pomoć malih ulaganja obogatili na berzi i dalje preovladava stav da samo već bogati mogu umnožavati bogatstvo, dok je sve ostalo neka vrsta lutrije.
Razliku između lutrije i berze mnogi naglašavaju svjesnim odbijanjem da zalaze u nešto nepoznato, stvarajući percepciju da ne ulažu samo oni koji su bogati, već i koji dobro poznaju berzu.
U vremenu neprekidne pojave jednog balona za drugim ovakva uvjerenja otvaraju prostor nekim pitanjima koja se prećutkuju.
Ako špekulativni baloni nastaju tako što se kroz pojačanju tražnju povećava cijena određene imovine, možemo da se zapitamo bi mogli da budu ti koji do posljednjeg trenutka pred pucanje balona nastavljaju kupovinu.
Rizici nastaju zbog nepovezanosti između nesigurnosti tržišta prepunog manipulacija i neprirodnog, ekstremnog povjerenja aktera u njegovu stabilnost i predvidljivost
Zamislite berzansku robu, poput nafte, ili zlata, koja je dostigla najvišu cijenu u istoriji i zamislite nekoga ko i dalje želi da nastavi kupovinu, a ko je uvjeren da tek tada treba kupovati. Zamislite tek one koji nastavljaju da kupuju akcije onih kompanija u koje vlade ubrzigavaju novac kako bi stvorile percepciju pojačane privredne aktivnosti i oživjele tržište kapitala, uvjereni da je to najsigurnija investicija.
Cio proces zasniva se na pretpostavci da će se uvijek naći neko kome će i ta, još viša cijena djelovati ne samo prihvatljivo, nego da se nada njenom povećanju i da zbog toga želi nešto prodaje.
Rizici nastaju zbog nepovezanosti između nesigurnosti tržišta prepunog manipulacija i neprirodnog, ekstremnog povjerenja aktera u njegovu stabilnost i predvidljivost. Budući da je riječ o potpuno imaginarnoj stabilnosti, ona nema dinamički karakter poput one koja postoji na istinski otvorenim tržištima.
Ovi odnosi cijena i vrijednosti mogu se ilustrovati na bezbroj načina, ali suština je da se zamah i napredovanje isplate samo ako ugrabite ptiliku da se prodaja dogodi neposredno prije momenta pucanja balona.
Vlasnici akcijskog kapitala uglavnom su uvjereni da posjeduju nešto što je nemoguće obezvrijediti. Sa druge strane, tek manji dio učesnika na tržištu predosjeća da je trenutak pucanja balona dovoljno blizu i likvidiraju svoje pozicije.
Ključno je pitanje da li neko ko je dostigao taj nivo sposobnosti da milionskim ulozima kupuje hartije od vrijednosti zaista nije u stanju da procijeni kada trend počinje da se mijenja.
Da li takvi zapravo održavaju neprestane scenarije poznavanja kriza samo zato što bismo ih mogli nazvati dovoljno glupima da povjeruju da će za neke precijenjene vrijednosti uvijek vjerovati da će se naći neko ko će poželjeti da kupi i proda još skuplje?
Možda ipak nema ničeg ni naivnog ni nepromišljenog u potezima zbog kojih nam djeluje da je neko rizikovao više nego što je trebalo. Možda nam se i za štetu koju uočimo samo čini da je veća od one koja je pod tom maskom nepromišljenog mogla da nastane.
Posljedice te beskonačne gladi i uvjerenja da je stalni rast moguć izlaze iz okvira gubitka nekog pojedinca i kompanije, prelivaju se na sve ostalo i tako stvaraju krize, a one su oduvijek bile i zauvijek će ostati posljedica nečijeg odsustva osjećaja za mjeru.
