Nakon nedavnog susreta sa Miloradom Dodikom i patrijarhom Crkve Srbije Porfirijem Perićem, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić objavio je da će Dan sjećanja na sve žrtve „Oluje“ ove godine biti održan 4. avgusta u Prijedoru. Riječ je o gradu u kojem je 31. maja 1992. novoformirana srpska vlast Bošnjacima i Hrvatima naredila da na prozore svojih kuća istaknu bijele čaršave, a da na javnim mjestima na svojim nadlakticama nose bijele trake. Tokom kampanje etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, ubice Vojske RS i njima podređene paravojne formacije pobile su 3.176 ljudi, među kojima i 102 djece, te protjerale oko 38.000 građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. U koncentracionim logorima koje su srpske vlasti ubrzo formirale - Omarska, Trnopolje i Keraterm - snage srpske vojske pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića nad zarobljenicima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti izvršile su masovne egzekucije, silovanja, različite vrste tortura, kao i zločine protiv čovječnosti.
Užasi kroz koje su prošli taj bosanskohercegovački grad i njegovi stanovnici opisan je u sjajnom romanu Darka Cvijetića „Šindlerov lift“.
Sa piscem Vukom Draškovićem razgovaramo u momentu dok se u beogradskim kontrolisanim medijima uveliko razglaba o štrajku glađu u koji je stupio osuđeni državni ubica Milorad Ulemek Legija, zahtijevajući da mu se dozvoli upotreba tzv. ljubavne sobe u zatvoru u Požarevcu. Ovaj nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije osuđen je četiri puta na po četrdeset godina robije za najteža ubistva, otmice i terorističke napade, uključujući likvidaciju četiri funkcionera Srpskog pokreta obnove na Ibarskoj magistrali oktobra 1999. godine.
Gospodine Draškoviću, da li se odlukom da se Dan sjećanja na sve žrtve „Oluje“ ove godine obilježi baš u Prijedoru, srpske političke i crkvene elite, umjesto istinskog pijeteta nad žrtvama etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj počinjenog nakon „Oluje“, zapravo rugaju prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, i to na isti način na koji se BIA i Milorad Ulemek Legija danas rugaju svim svojim žrtvama?
DRAŠKOVIĆ:U vašem pitanju je i odgovor! Za ratne zločine počinjene u Prijedoru, Tribunal u Hagu izrekao je osamnaest presuda. Zaumno je zaista odabrati Prijedor za mesto molebana za prognane i ubijene Srbe u Hrvatskoj, u Tuđmanovoj i Miloševićevoj „Oluji“.
Žaljenje za proteranim i ubijenim Krajišnicima delovaće kao slavljenje progona i ubistva hiljada nesrba u Prijedoru; kao slavljenje sopstvenog zločina pod maskom osude hrvatskog zločina.
Pravo mesto za obeležavanje stradanja Srba u ,,Oluji“ bila bi Petrovačka cesta, gde su hrvatski piloti granatirali izbegličku kolonu Srba, i ubili mnoge civile i šestoro dece.
Za udes Srpske Krajine ne sme se abolirati ondašnji režim u Srbiji.
Zašto?
DRAŠKOVIĆ:Pod ultimatumom SAD, EU i Jeljcinove Rusije, Franjo Tuđman je prihvatio plan „Z-4“, kojim je gotovo celoj Srpskoj Krajini garantovan status države u hrvatskoj državi. Slobodan Milošević je to odbio i pospešio Tuđmanovu „Oluju“. Miloševićev plan je bio da, na isti način na koji će Tuđman prognati Srbe iz Krajine, on protera Albance sa Kosova i tamo naseli nesrećne Krajišnike.
Gubitak za dobitak. Poraz Krajine za kosovsku pobedu. Ovaj zločin ne sme biti zaboravljen i skrivan crkvenim molebanima.
Srpski kontrolisani mediji i „analitičari“ danima nariču nad „ugroženim ljudskim pravima“ notornog državnog ubice. Kome je tačno danas u Srbiji potreban Milorad Ulemek Legija?
DRAŠKOVIĆ:Legija je potreban Srbiji Zla, osiljenom balu vampirа iz devedesetih, kojim, po povratku iz Haga, diriguje Vojislav Šešelj, Ajatolah Zla. Šešelj je Legiju proglasio nacionalnim herojem i pokrenuo kampanju koja poprima razmere lavine za njegovo oslobađаnje.
Kao srpski Prigožin, Legija je potreban Udbi Srbije, onom njenom delu čija je komanda u centrali moskovskog KGB. Otvaranje balkanskog fronta smrti, pre svega na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, strateški je cilj moskovske hunte. Ko, po čijim instrukcijama i zašto napada vojnike KFOR-a na severu Kosova i na njihovim vozilima ispisuje slovo Z, simbol smrti Ukrajine? Po čijem nalogu mitropolit crnogorski govori da je Crna Gora „mala Ukrajina“?
Jesu li i BIA i srpska Uprava za izvršenje krivičnih sankcija, koja je nedavno saopštila da Milorad Ulemek Legija praktično ima povlašćeni status u KPZ Požarevac, dio te „moskovske hunte“? Čemu služi ovaj sinhronizovani igrokaz državnog ubice i BIA?
DRAŠKOVIĆ:Najbolji odgovor na to pitanje je - ko je direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija koji odlučuje o svemu? Legijin drug, a u završnici državnog terora i ubijanja po Srbiji, jedan od članova specijalnog Šestog odeljenja Udbe za likvidacije, koje je osnovao Ratko Romić po nalogu Slobodana Miloševića. Zato je Legija miljenik zatvorske uprave. On daje intervjue medijima, objavljuje knjige, oformio je i sajt ,,Crvenih beretki“, koje su samo formalno rasformirane…
Legijini teroristi su raspoređeni po raznim državnim institucijama.
„Igrokaz“, kako kažete, organizovani je atak Udbe i njenih propagandista i na samo pamćenje onoga što se događalo devedesetih. Sve se lažira i poriče; zagovara se takozvana „postistina“: ništa nije bilo kako je bilo, nego kako govore ubice i njihovi megafoni.
Ministarstvo finansija SAD je 11. jula ove godine na listu sankcija stavilo direktora pomenute BIA Aleksandra Vulina, i to zbog, kako je saopšteno, korupcije, umiješanosti u trgovinu drogom i veza sa Rusijom. Očekujete li da u Srbiji tim povodom bude pokrenuta istraga?
DRAŠKOVIĆ:Ne očekujem.
Zašto ne očekujete?
DRAŠKOVIĆ:Zato što je u Srbiji, i pre američkih sankcija Vulinu, bilo mnogo uzaludnih zahteva i za istragu i za smenu šefa BIA.
Vidjeli ste da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić od SAD zatražio dokaze i dodao da ,,droga nije nađena u Vladi Srbije, nego u Bijeloj kući“. Hoće li američke sankcije Vulinu uticati na odnose SAD i Srbije?
DRAŠKOVIĆ:Hoće, i to pogubno. Sankcije direktoru BIA uslediće i od država EU i NATO, što će biti najava izolacije Srbije, slična onoj iz devedesetih. To će se desiti ako vlast u Beogradu između Vulina i Srbije izabere Vulina.
Sigurni ste? Pitam i zato što je, dva dana nakon što su SAD uvele sankcije Srbiji, ambasador Kristofer Hil kazao da je Srbija na dobrom putu, da su odnosi SAD i Srbije dobri i da postaju sve bolji.
DRAŠKOVIĆ:Ambasadora Hila poznajem još iz devedesetih, on je mudar i sjajan diplomata. Kada kaže „da“, on misli „možda“, a kad kaže „možda“, onda je to „ne“. Vašingtonu je stalo do Srbije izbavljene iz ralja KGB-a i oslobođene krvavog nasleđa Slobodana Miloševića. Ambasador Hil ohrabruje, podstiče Srbiju da krene ka evroatlantskim integracijama i nudi pomoć ako Beograd tu pomoć traži.
Da li Beograd tu pomoć želi i traži?
DRAŠKOVIĆ:E, to je drugo pitanje. Želi je tako što je ne želi.
Što to znači?
DRAŠKOVIĆ:Formalno, Srbija je za članstvo u EU, a u stvarnosti - sve se više udaljava od EU. Dirigovana propaganda i mržnja prema Americi i NATO veća je u Srbiji nego u Severnoj Koreji ili Iranu. Kako ići u EU, a biti neprijateljski nakostrešen prema NATO, kad su sve članice EU - osim Austrije, kojoj je to zabranjeno međunarodnim ugovorom - istovremeno i članice NATO, koji je danas i branilac EU od opasnih diverzija totalitarnih režima u Moskvi i Pekingu, kao i od bujanja neonacističkih i neofašističkih pokreta u državama Evrope?!
Koliko je politika Zapada, koju ste više puta nazvali ,,appeasement“, uticala na ovako katastrofalno stanje u Srbiji i regionu, na nestabilnost i poremećene odnose među državama Zapadnog Balkana?
DRAŠKOVIĆ:Uticala je mnogo. Angela Merkel je bila stožer strategije „stabilokratije“; bila je nemački Nevil Čemberlen. Važno je, po svaku cenu, očuvati mir na Balkanu, podmićivati i hvaliti lidere sklone nemiru i zlu, jer bi novi ratni požar na Balkanu mogao da izazove balkanizaciju Evrope. To je i pogrešno i opasno. Tumor se otklanja, tumor se ne hrani. Zbog toga su i Srbija, i BiH, i Kosovo duhovno još u devedesetim.
Dodatno je tragično što se „stabilokratija“ Angele Merkel podudarala sa moskovskom strategijom „zamrznutih konflikata“.
Što radi Amerika? Sudeći i po izjavama ambasadora Hila, ali i po posljednjem saslušanju američkog izaslanika za Balkan Gabrijela Eskobara u američkom Kongresu, imate li utisak da SAD mijenja odnos prema Zapadnom Balkanu?
DRAŠKOVIĆ:Čini se da Amerika odbacuje svoje zablude i greške. Strah od eksplozije „zamrznutih konflikata“ u srcu Balkana, usred ukrajinske tragedije, ubrzaće neke radikalne američke poteze. Nadam se veoma brzo.
Kada je reč o Srbiji, uveren sam da ambasador Hil zna da Srbija pokazuje samo istrajnu želju da joj EU bude bankomat za donacije i jeftine zajmove, da se održi bezvizni režim sa državama EU, da u Srbiju stižu evropske i zapadne investicije i kompanije. I da se, istovremeno, ne dopušta evropeizacija Srbije i njeno izvlačenje iz bespuća i mržnje devedesetih, žigosanje strašnih zločina počinjenih u ime srpskog naroda.
Nešto iznad trideset procenata građana Srbije danas podržava članstvo u EU, dok je pridruživanje NATO alijansi svetogrđe. To znači i da je i članstvo u EU gola iluzija. Tako je sada.
Ko je za to odgovoran?
DRAŠKOVIĆ:Po padu Miloševića, čak je i vlada Vojislava Koštunice bila za ,,evroatlantske integracije“ - i za EU i za NATO. Blizu sedamdeset procenata naroda je to podržavalo. A narod je kao trava: naginje se kako vetar duva, kako vlast diriguje.
Da, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uporno ponavlja da je Srbija protiv članstva u NATO.
DRAŠKOVIĆ:Mora doći do promene tog stava. Vučić ne sme Srbiju da drži na ruskom lancu izvan NATO, kojim je Srbija okružena. Pre nekoliko godina, Vučić je rekao da bi Srbija rešila devedeset procenata svojih razvojnih i bezbednosnih problema ako bi pristupila NATO, ali da je, nažalost, ogromna većina naroda protiv. Većina naroda i u Crnoj Gori bila je protiv članstva u NATO, ali je Milo Đukanović sledio mudrost Kemala Ataturka: državnik mora da radi ono što je u interesu njegovog naroda, pa i kad je narod protivan tome.
Je li Crna Gora danas pouzdan partner NATO?
DRAŠKOVIĆ:Možda Crna Gora još nije pouzdan partner NATO, ali je NATO pouzdan zaštitnik Crne Gore.
Srbija, BiH i Kosovo su, kažete, duhovno još u devedesetim. A Crna Gora?
DRAŠKOVIĆ:Prva i druga po snazi stranka u Crnoj Gori imaju strateški gotovo iste ciljeve. I logično i jedino razumno rešenje je da te stranke, zajedno sa partijama manjina, formiraju novu vladu. Nažalost, tako neće biti.
Neće?
DRAŠKOVIĆ:Neće. Agonija Crne Gore će se nastaviti.
Od avgusta 2020. Zapad je napravio grešku podržavajući prorusku vlast u Crnoj Gori. Ipak, krotkost Crnogoraca i pasivnost opozicije postaju ozbiljan alibi za njihove greške. Je li Vas iznenadio politički kukavičluk Crnogoraca?
DRAŠKOVIĆ:Ne bih to nazvao kukavičlukom Crnogoraca, nego strpljenjem i davanjem prostora i vremena „oslobodiocima“ da se razmahnu i pokažu svoju suštinu; da podstaknu otpor prema sebi samima. To se, evo, dešava. Cena je preskupa, ali sve pobede Crnogoraca preskupo su plaćane.
Uključujući članstvo u NATO? Je li i ta „pobjeda“ preskupo plaćena?
DRAŠKOVIĆ:Mržnja prema Zapadu i NATO alijansi daleko je ispod antinatovskih i antiameričkih strasti u Srbiji. I među onima u Crnoj Gori koji govore da je NATO „četvrti Rajh“ i da će toj „aždaji“ glave doći „majka Rusija“, sve je više onih koji se trezne i razumeju da bi, da nije u NATO, Crna Gora brzo bila ukrajinizovana i da bi ,,vagnerovci“ po njoj pravili Donbase.
Nikada u slavnoj i krvavoj istoriji Crne Gore nije bilo ovoliko bučnih i ovakvih pobednika. I jedan trajekt hoće da proglase za pobednika. Za NATO su, za EU su na rečima, a slave „oslobođenje“ od onih koji su Crnu Goru uveli u NATO i doveli je do samih vrata EU. Što oni više slave „oslobođenje“, to Crna Gora tone sve dublje; kopni na „suncu“ crkvenih sveća i kandila, oburdava se pod udarima vetrova iz Sibira. No, proći će i ovaj kijamet.
Kada?
DRAŠKOVIĆ:Brzo. Crna Gora će se vratiti sebi, onome što je bila i što samo može biti. Crna Gora je Parnas slobode, naročito stara Katunska nahija. Na tim kršima jedan je narod uvek govorio „ne“ divljoj sili i nije se dao zakopati.
„Crna Gora jeste mala, ali to ne utiče na njenu veličinu“, što reče Branko Baletić.
Crna Gora je uvek bila samo Crna Gora, nikada Srbija. I bilo je Crne Gore i kad nije bilo Srbije. Vazda se „crnogorska“, i nikako drukčije, zvala njena vojska i njena crkva.
Srbi u Crnoj Gori ne smiju biti političko zanimanje
Dok Zapad poručuje da ostaci proruskog Demokratskog fronta nijesu njihovi partneri, predsjednik Srbije stranke bivšeg DF-a vidi kao jedine političke predstavnike Srba u Crnoj Gori, apelujući da oni budu dio nove vlade. U stvarnosti, ovo bi mogla biti treća vlada Crne Gore bez - Crnogoraca.
DRAŠKOVIĆ:Deliti Crnogorce na Srbe i Crnogorce i zavađati ih istorijski je nerazumno, a i veoma opasno. Tužno je i ružno Srbe u Crnoj Gori predstavljati kao političko zanimanje za mutne namere „pravoslavne i jednorodne braće“ u Putinovoj Moskvi i u današnjem putinizovanom Beogradu. Demokratski Zapad se tome protivi. Crna Gora je članica NATO i hoće i u EU. Zlokobnom slovu Z tamo je, naravno, ulaz zabranjen.
Sa prasetom u naručju se ne ide u Meku.
Ruski Vili Brant će doći na Majdan
Nedavno ste kazali da, nakon Drugog svjetskog rata, svijet nikada nije bio u opasnijoj situaciji. ,,Gotovo da se nalazimo usred 1939. godine, koja je bila uvod u Drugi svjetski rat. Bojim se da klizimo ka trećem svjetskom ratu“, rekli ste tada.Koliko je u ovom momentu zaista realan direktni sukob NATO i Rusije u Ukrajini?
DRAŠKOVIĆ:Po okončanju sadašnje ukrajinske kontraofanzive, ma kakav bio njen ishod, možda bi najbolje bilo da zaćuti oružje i postigne se sporazum o „privremenom“ miru, kao između Severne i Južne Koreje. To, međutim, neće ni ruski agresor, ni ukrajinski branioci. Za moskovsku huntu, mira ne može biti dok ne otmu sve do Dnjepra, a posle i celu Ukrajinu. Za Ukrajince, mira ne može biti dok okupator ne bude oteran iz njihove države.
Putin najavljuje i rat protiv Poljske i baltičkih članica NATO. Veliki konvencionalni sukob je neizbežan. Ruska vojska biće poražena, a pobuna u Rusiji na čelo te države dovešće nekog novog Gorbačova ili Jeljcina. Ruski Vili Brant, nadam se, doći će na kijevski Majdan i zatražiti oproštaj.
