Četiri je godine od kada smo na referendumu dobili priliku da napravimo državu. Kao i u svemu drugom, život nije isto što i rođendan. Sada je na nama da se zamislimo i dokažemo da smo zrelo društvo, koji može da napravi evolucioni korak dalje i dostigne ravan famoznih, hiljade puta pominjanih standarda Evropske Unije.
Međutim, kod nas se država i patriotizam svode na parametre koji nemaju neke veze sa evropskim. Prosječni crnogorski patriota svoju privrženost državi iskazuje ljubavlju prema himni (sa ili bez one dvije strofe), zastavama (nekoj šarenoj, nekoj crvenoj, zelenoj...) ili grbovima (sa ili bez krstova)... S druge, strane evropski patriotizam se mjeri redovnim plaćanjem poreza, poštovanjem zakona i građanskom kontrolom institucija. Crnogorske osnove patriotizma svađaju i rođenu braću, dok evropske ujedinjuju sve iole prosvijećene ljude iliti naši osnovi patriotizma su poligon za sukobe i manipulacije, dok su evropski osnovi patriotizma poligon za građansko prosvijetljiivanje ljudi..
Institucije ili zakon jačeg: Ono što je toliko očigledna istorijska istina u životu država je da se trajanje država oslanja na snagu njenih institucija, a ne na snagu simbola, partija ili ličnosti. Crna Gora Kralja Nikole, Titova Jugoslavija i Miloševićeva Srbija su opominjući primjeri te vrste. Sadašnja Crna Gora, Crna Gora Mila Đukanovića, je na samoj ivici da bude sljedeća država u takvom nizu.
Poništavanje institucija i zakonite procedure oblikuje svijet misli i postupaka građana opasno radikalnim. Kada prebijena žena nasrne na fizički integritet muža i to dovede do teških posljedica, nije ona jedini kriva već instutucija koja je nije zaštitila od nasilja, prepustivši je samoj sebi, milosrđu nasilnika i pseudo-patrijahalnoj porodičnoj kulturi. Kada radnici upadaju u prostorije uprave preduzeća, nijesu oni krivi, već institucija koje je dovela takvog vlasnika. Jedini grijeh koji se može pripisati radnicima je što su ćutanjem došli do toga da upadanje u prostorije uprave ostane jedina alternative. Kada policajac ne poštuje pravila službe, nije on isključivi krivac, već i onaj koji je tolerisao njegov nerad i koji ga je 1997. doveo u službu. Kada se mijenjaju zakoni, da bi se počele plaćati školarine na privatnim fakultetima ili kada Centralna banka ne može imati punu moć nad privatnom bankom, a u oba slučaja je premijer zaintersovan, jer ima udio u vlasništvu, to se zove konflikt interesa. Tako se država ne jača, već slabi.
Manjina i većina: Kada etničke manjine koriste simbole drugih država, a ministar kaže da mu je matična neka susjedna zemlja, onda je to zabrinjavajući signal. Ako u Tivtu, Ulcinju ili Pljevljima više ljudi slavi sportski uspjeh susjedne države, nego svoje sopstvene, onda neko treba da se zapita zašto je to tako. Nijesu manjine krive. Ako je državnoj upravi ključna mjesta drže – Katunjani, onda su stvari mnogo jasnije.
Naime, dok god ljudi ne shvate da sadašnja Crna Gora nije država etničkih Crnogoraca, niti nastavak “velikodržavnog“ projekta Petrovića – već država svih građana Crne Gore, ovdje će se i dalje dokone „patriote“ iščuđavati kako ovakva država nije na srcu svima, a plemensko - klerikalna svijest će i dalje ostati jaka. Stvarna patriotska logika je mnogo jednostavnija. Crna Gora je zapravo država onih koji je izdržavaju plaćanjem poreza, koji rade na osnaživanju njenih institucija i samo takvi na nju imaju sva prava.
Nikoga nije posebno iznenadio podatak da je ogromna, nesrazmjerna većina uposlenih u državnim organima crnogorske nacionalnosti. Dakle, identifikovanje sa jednom državom nema veze sa šarama zastavama, notama himne ili ljepotom grbova, već kvalitetom institucionalne zaštite i pravednom raspodjelom državnih resursa. Svaki novopečeni vlasnik USA pasoša to vrlo dobro zna. Tamo su izgradili nadnacionalni identitet i svi uživaju u svom etosu. Bar onoliko koliko žele.
Kod većine drugi je problem – u toku su polemike koje su normalne nacije završile prije pravljenja države i to u 19. vijeku. Tačnije završavanjem te priče, nastala je Drežava. Etnogeneza je u Evropi zanimljiva oblast za istraživanje samo još kod nas i možda malo istočno. Onih 1200 komentara na tekst g. Adžića o tome da li smo Srbi ili Crnogorci, govori u prilog tome.
Partija i država: Državni aparat je postao toliko vezan za Partiju, pa to ide do apsurdnosti i komičnosti: na lokalnim izborima porodica glasa za partiju, jer će mladić biti portir ili vozač u nekom ministarstvu. I tako redom kroz čitav aparat koji broji preko 40 000 službenika.
Zapravo, po pitanju izbornog procesa, Crna Gora (na ironičan način) prevazilazi sve demokratije svijeta. Sposobnost da se, konspirativno i šaptački, vlast poveže sa biračima je bez sličnog primjera. To što se, karakterom obećanih usluga, trajno uništava stvarni kapacitet birača da postanu građani je nevažno i za vlast i za birače. Jedino predvodljivo ishodište ovakvog model izgradnje države je povratak u period prije 1989, kada je javnu službu bilo moguće dobiti zaista samo kroz odanost jednoj jedinoj partiji. Ali tada smo barem bili iskreniji, dok danas ostale partije nerijetko služe kao kozmetičko prikrivanje socijalne prakse koja se sušinski nije mijenjala nekoliko decenija.
Uništavanje državnog prostora: Koliko cijenimo državu i prostor na kojem živimo i koliko imamo obzira prema narednim generacijama, direktno je srazmjeran količini smeća koje bacamao svuda oko nas, betoniranjem najljepših i svih rapoloživih djelova države, potapanjima, nasipanjima plodnog zemljišta pored Danilovgrada zarad stvaranja industrijske zone...
To je, bez ikakvog posebnog tumačenja, prava mjera patriotske svijesti i savijesti. Sav brlog lošeg vladanja i kvazipatriotizma ima jednostavan fizički dokaz ili trag u postupanju sa našom vodom, zemljom i vazduhom.
Volio bih da mi neko ukaže na državu na Evropskom kontinetu, koja je uništila toliko prostora u tako kratkom periodu.
Država i oponenti: Na drugoj strani, niko od oponenata nije priznao da je ova država ekonomski održiva, da samostalno brže ide u integrativne procese, da nas neće anektirati neka susjedna država, da nećemo imati gdje da se liječimo... šta su imali običaj da tvrde u kampanji od prije četiri godine.
Četiri godine koje je vlast propustila, propustila je i opozicija. Oni kojima je matična neka od četiri susjedne države, koji tamo vide El Doradao, neće sebi da priznaju - da ako je već tako, a pošto ih do te obećane zemlje dijeli koji sat vožnje - oni bi već bili tamo. Ali nijesu, jer znaju da je ovdje bolje.Ne može se negdje drugdje tražiti ni protektorat za svoju državu ,niti se demokratija može uvesti sa strane.
Samo treba da poradimo na bolestima zvanim ispolitizovana upava, nesposobne institucije, prepanuto tužilaštvo, kult vođe, nepoštovanje prava manjina... A te stvari se ne rješavaju kroz pregovore sa EU tehnokratama, već dogovorom unutar naše države. Neće nam Brisel pomoći da budemo bolji, ako to zaista ne želimo. Uostalom, države nastaju i nestaju na osnovu kvaliteta i kapaciteta njenih žitelja.
