Među još neriješenim identitetskim pitanjima, koja političku Crnu Goru i dalje dobrano opterećuju i onemogućavaju da bude ono što - kao suverena država - mora biti, jeste i odnos prema jeziku. (Ovom prilikom neću ukazivati na “težinu” i značaj neriješenog “crkvenog pitanja” koje čeka da bude uvršteno u dnevni red, ali je iz određenih razloga i dalje van prioriteta aktuelnih crnogorskih vlasti.)
Naravno, radi se o praktičnom odnosu prema crnogorskom jeziku, konačno Ustavom i zakonima utvrđenom i promovisanom. Lingvistički, inače, istom “onom” zajedničkom jeziku, koji sada ima još tri imena – srpski, hrvatski i bosanski. (I čije uvođenje, uzgred, makar, rečeno, ne znači ni negiranje, još manje navodnu “zabranu” jezika sa novim imenima.)
Službeni neobavezni jezik: Elem, poslije nebrojenih političko-lingvističkih nadgornjavanja i nakon ustavnog verifikovanja crnogorskog jezika kao službenog, stiglo se nekako i do mukotrpnog “porađanja” i ozakonjenja gramatike i pravopisa crnogorskog jezika; doduše - uz permanentni otpor, prvenstveno politički nesaglasnih, ali i nekih drugih “struktura”. No, o drugim nevoljama u vezi crnogorskog jezika je ovom prilikom riječ.
Prolaze dani, sedmice, mjeseci... Od službene upotrebe crnogorskog jezika još ništa!? Dobro, ako se dugo čekalo na gramatiku i pravopis, to bi mogao nekome da bude (nemušt i “kratkog daha”) kakav-takav izgovor. U sistemu obrazovanja se i dalje čeka na pisanje odgovarajućih udžbenika, pa i to jednako biva “opravdanje”. I neka je...
Javne tajne javnih glasila: Ima, međutim, razloga zapitati se (pa možda i snebivajući se zavapiti): zašto u javnim glasilima niko još ne odlučuje da počne da praktikuje crnogorski jezik? Prvenstveno u medijima koji su, takoreći, u obavezi da to čine jer su na državnim jaslama – dva elektronska javna servisa i (još uvijek) jedan dnevni list.
Ima li išta logičnije od očekivanja (i potrebe, dakako) da Radio i Televizija Crne Gore i dnevnik “Pobjeda” prvi otpočnu sa primjenom crnogorskog jezika? Za takav njihov odnos prema toj obavezi (!) nije potrebno bilo čekati školske udžbenike, a gramatiku i pravopis svi imaju. Naravno, imaju i obavezu da kao “državni” mediji (oni) prioritetno primijene zakone države koja ih finansira.
Politička vaga: Međutim, ispostavlja se da bi u nadležnim organima u tim medijskim kućama radije da malo (poduže) diskutuju o demokratičnosti uvoženja crnogorskog jezika, da vagaju o političkim implikacijama takve odluke, da i oni doprinesu “produbljavanju” priče o potrebi “mirenja” politički sučeljenih građana. I to na način da crnogorski jezik ne upražnjavaju, preciznije ne uvažavaju! Što će reći – ne priznaju!? Nedavno je član Savjeta RTCG javno izrazio bojazan bi upotreba crnogorskog jezika (čitaj: poštovanje Ustava Crne Gore) moglo voditi - produbljivanje podjela. Znači li to da bi, po njemu, bolje bilo da crnogorskog jezika – nema?
I o čemu se to, ustvari, hoće “produbljena” rasprava? Ispostavlja se, izgleda, da žele da se “parlamentarno” nadgornjavaju o tome da li treba da poštuju zakone države koja ih finansira!? Ili, pak, čekaju da im se sa odgovarajuće državne adrese naredi da se zakon mora primjenjivati?!? Šta li bi treće ili četvrto moglo biti uzrok takvog ponašanja?
A, nije, valjda, da je i “nadležnima” u državi za ovu rabotu svejedno šta će biti sa primjenom zakona ove države, odnosno sa praktikovanjem službenog, dakle crnogorskog jezika, u tim “državnim” javnim glasilima?
