Naš novi mlađani predsjednik Vlade mnogo voli da sluša samog sebe i kad govori dvosmisleno ili besmisleno, kako bismo to mi u Americi nazvali "talk out both side of mouth".
Navire iz Dritana potok praznih riječi, bez specifične misaone težine, kojima više hrabri sebe, nego što pokušava da ubijedi slušaoce. A ćutanje, baš kao i govor, može ponekad biti vrlo elokventno, kako to kaže George BernardShaw.
Dritan predstavlja unikat u tekućem političkom životu. Ko je mogao očekivati da će jedan Albanac lagati više i bolje i od najokorelijih Srba, kojima je to specijalnost. Mora da je dobro proučio Dobricu Ćosića i njegove hvalospjeve o lažima kao izuzetno srpskoj vrlini.
Dritan je toliko alergičan na prošlost i prosto izgara da sve ono što se istinski zbilo izbaci iz opticaja, da bi se tako što lakše oslobodio činjenica koje pritiskaju. A još je Homer rekao da je prošlost najveći prorok budućnosti, jer prošlost vidimo, a o budućnosti samo maštamo i nagađamo. A činjenice neće prestati da postoje, ma koliko ih ignorisali.
Žarka mu je želja da što prije stavi potpis na fantaziju o postojanju SPC još od prije hiljadu godina, što joj čak ni država Srbija nije priznala. Mora da je obećao Vučiću i Porfiriju da će potpisati i to ćirilicom, taj više licemjerni nego temeljni ugovor.
Abazović često ne odgovara na postavljena pitanja, već odeklamuje neki svoj unutrašnji monolog, shodno scenariju koji je sam režirao i ulozi koju je sam sebi namijenio, a u kojoj nema ni traga od istinske predanosti, ili posvećenosti ideji napretka naroda Crne Gore u jednom kritičnom času njegove istorije.
Samo se ređaju "iz magaze taze fraze" i zamajavanje naroda. Mislim da će se ubrzo pokazati što je virtuelno, a što realno u ovoj bravado igrici jednog političkog žutokljunca, mada je rečeno da je teško probuditi onoga koji je uobrazio da spava.
Neki u njemu vide crnogorskog Obamu, a za mene on je samo čudna kombinacija propovjednika, narciste i Ostapa Bendera. Zajedno sa Markom Milačićem, Bečićem i ostalom sličnom bratijom, koji su imali sponzore u vlastodršcima iz medija Vijesti, sve je jasnije da se radi o pregaocima za obnovu Podgoričke skupštine, što je kopija onoga što je Koča Popović odavno zaključio da se desilo u Srbiji: „Bašibozluk, bagra i brabo*** prišli su obnovi Dušanovog carstva“.
Dritan iz dana u dan sve više vidi multietničku Crnu Goru kao multičetničku i sve više cementira svoju političko-klerikalnu matricu po diktatu SPC. Kaže da se raduje debati, ali koja je utemeljena, a istovremeno razmatra samo ono što mu popovi podnose pod nos, a ignoriše apele mnogobrojnih crnogorskih intelektualaca i desetine hiljada građana.
Ako se URA na vrijeme ne vrati može joj se desiti da stigne tamo đe je krenula!
Zar je zbog stava Srbije i SPC i njihovih nipodaštavanja i omalovažavanja došlo do referenduma, na sreću uspješnog i okretanja Crne Gore Zapadu? Zar nijesmo zbog njihovih prijetnji i provokacija ušli u NATO, što se danas pokazuje kao presudno u novim previranjima na političkoj sceni Balkana. Koja to država na Balkanu osporava našu državnost i naš nacionalni i građanski identitet sem Srbije i SPC?
Kad kriminalac obije banku, pa opljačkani novac stavi na svoje ime i račun u neku drugu banku, da li to postaje njegovo neotuđivo vlasništvo za sva vremena ili samo dok se dokaže porijeklo imovine?
Ali, Dritan neće da ulazi u detalje onoga što je SPC nezakonito prisvojila jer, kako kaže, treba imati malo emancipatorskog duha i ne baviti se mnogo prošlošću i istorijom svih dešavanja. MA NEKA, JADAN!
A kako ćeš onda biti uspješan u borbi protiv kriminala i korupcije, ako se samo baviš sadašnjim stanjem, a ne slijediš sve tragove i tokove, sve do njihovog izvora, bez obzira koliko daleko treba ići.
Dritan je riješio da to sve časkom oposli i bez ulaženja u prošlost. A korupcija je stara isto koliko i naša civilizacija i ušla je u sve pore života i nikad neće biti potpuno iskorijenjena, što naravno ne znači da se protiv nje ne treba boriti.
Bivši francuski predsjednik jednom je kazao: „Svaki Francuz želi da bude ravnopravan, a to znači da ima bar dvije privilegije“. Dakle, Dritanu više treba osjećanje realnosti nego emancipatorskog duha.
Narod kaže da je mnogo mačku goveđa glava. To što je Dritan zagrizao suviše je tvrdo za njegove slabašne zubiće. Ako se ne dozove pameti brzo će mu biti jasno da indiferentnost rijetko kad ostaje nekažnjena, naročito u politici.
No, rečeno je da je vrlo teško probuditi onoga koji je uobrazio da spava. U mnogu čemu što govori nema niti logičnog niti mudrog rasuđivanja.
Mislim da je vrijeme da se URA zapita da li se kod njihovog lidera javljaju znaci neuračunljive osobe i da li znaju kuda ih on vodi? Mi smo imali prilike da vidimo nešto slično u slučaju Liberalnog saveza. Inače, po onoj staroj mudrosti, ako se URA na vrijeme ne vrati može joj se desiti da stigne tamo đe je krenula!
Ne bi nas, iseljenike, mnogo brinula Dritanova mentalna konstitucija, niti politička budućnost, da se igrom slučaja nije našao na mjestu kada se Crnoj Gori nije ukazala nikad bolja prilika da napravi odlučujući i iskorak na svjetskoj političkoj sceni.
Malo je u Crnoj Gori onih koji ne žele civilizacijske odnose sa svim vjerskim zajednicama, pa i sa SPC
Srbi se možda ne mogu definisati kao genocidan narod, ali jesu narod naopake zablude navedeni na zli put, koji im je usadila u glavu SPC i vodeći državni političari.
Gledaju na svoje susjede u okruženju jedino kao na sredstvo za ostvarenje jednoumne fantazije o nebeskom narodu, mada malobrojnom ali, kako kažu, izuzetno obdarenom, sa potencijalom i karakterom super sile!?
To je otrov koji korozivno razjeda um svakog zdravomislećeg naroda. Njihova elita, bolje reći beogradska čaršija je taj albatros oko vrata Srbije, koji se zdušno zalaže i sprovodi genocid nad javnom riječi. To je poveća grupa pedantnih pozera i kvazi-kosmopolita, kojima još otpozadi viri srpski praziluk, što širi zadah svetosavskog kleroronacističkog tamjana.
Mržnja i preziranje Crne Gore njihova je gotovo svakodnevna zabava. Gledamo iz dana u dan sve noviji "bal vampira" i stalno podgrijavanje lažne svijesti o "ugroženosti Srba" da bi mogli nesmetano da pletu kolonizatroske zamke u vidu Otvorenog Balkana, Mini Šengena, "srpskog sveta" i slobodne trgovine, očekujući da će im tako svijet lakše zaboraviti genocid u Srebrnici.
Nije mi poznato da je neki Crnogorac javno ikada tražio ili insistirao da prosrpski orijentisani građani u Crnoj Gori prestanu da budu Srbi, dok se nama ne samo imputira, već i gromoglasno tvrdi da nikad ni postojali nijesmo kao Crnogorci.
Kako ćemo se, za ime boga, miriti sa njima?!
Kako ja mogu prihvatiti da manastir Sv. Petra Cetinjskog, u kojem su se moji brojni preci kršćavali, vjenčavali, blagoslov primali i đe je narod slobodnom voljom na zborovima birao svoje glavare, postane vlasništvo ne onih koji su ga gradili i u njemu se bogu molili, već neke druge crkve i države?!
Kako se miriti sa onima koji su zavađeni i omraženi sa svim susjedima u okruženju bez izuzetka?
Ako obnovimo entuzijazam, slogu i odlučnost kao 2006, ponovo će granuti majska zora
Dok oni gaje mržnju i prezir prema svemu što je crnogorsko, ja prema njima ne osjećam mržnju, ali me taj otrov njihov, koji razara sve što je humano i duboko ljudsko, peče u duši.
Kako može naš ponos, dostojanstvo i odanost našoj slavnoj istoriji postati, po njima, nekakav nakaradni crnogorski nacionalizam? Kako pristati na njihovo prisvajanje Njegoša kao "najvećeg srpskog pesnika", kad je opšte poznato da je Srbija čekala 21 dan da objavi "vest koja je stigla iz Trijesca" da je umro vladika crnogorski Petar II Petrović-Njegoš, a nema ni riječi o tome da je uopšte bio pjesnik, a još manje najveći srpski. Toga su se sjetili naknadno!
Kad vidim čime se sve bavi SPC da bi postigla ovozemmmaljske ciljeve, a sve pod plaštom hrišćanskog dobročinstva, onda više respektujem ulične djevojke, što je u poređenju sa onim što radi SPC časna profesija…
Kakav temeljni ugovor i kakvi bakrači. Sve je to gnusna laž i lupeština dostojna prezira svakog istinskog hrišćanina. Popovi u građanskoj državi nemaju što da odobravaju, niti da učestvuju u aktivnostima državnih institucija.
SPC je postala najveći remetilački faktor demokratskom procesu i u kontinuitetu krše državni Ustav, pa i crkvene kanone, zato i dobijaju packe od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu. MCP je samo vanbračno dijete te crkve iz Srbije i kao takvo ne razlikuje se od majke. Samo je pitanje đe je napravljeno.
Međutim, kada su pare u pitanju ovi farizejski licemjeri i srebroljubci odjednom se spuštaju na zemlju sa svojim nezaježljivim apetitom i težinom svog deformisanog bića. Sa njima ne može biti istinskog pomirenja niti društvene kohezije, a pogotovu ne sekularizma.
Svi pokušaji da se država konsoliduje i krene naprijed biće uzaludni. Počeli su to da prepoznaju i neki dobronamjerni Srbi, koji uviđaju da SPC postaje grobar srpskog naroda. Srbija je počela da liči na onu nordijsku priču o vuku, koji liže smrznutu krv sa bodeža zabodenog ručicom u snijeg, a ne primjećuje da liže vlastitu krv iz posječenog jezika.
Malo je u Crnoj Gori onih koji ne žele civilizacijske odnose sa svim vjerskim zajednicama, pa i sa SPC, ali na bazi legalnog sporazuma u skladu sa Ustavom i zakonima koji se primjenjuju u Evropi.
Ali je većinska Crna Gora protiv nekakvih improvizovanih tajnih ugovora đe se radi o debelim lažima i falsifikatima sračunatim da se obogalji i zatre milenijumska crnogorska istorija, njena država i vjekovna crnogorska Crkva.
Većina nas u dijaspori nije se nikad u novijoj istoriji dvoumila koga da prepozna kao istinskog borca za prosperitetniju i sigurniju Crnu Goru i njoj predanih rodoljuba…
Nama patriotizam nije dolazio na mahove između zarađenih miliona, kao što su to tamo neke grlate kvazi patriote, pa to zlonamjerno pripisuju nama. Mi smo u kontinuitetu strpljivo i čvrsto stajali uz one koji bezrezervno zastupaju suverenitet i našu građansku tradiciju. Bilo kad se napreduje ili zaostaje, kad je za pohvalu ili za pokudu.
Evo sad smo ponovo na putu što se muči da put nađe, kako to reče pjesnik Branko Banjević.
Ali, ako obnovimo entuzijazam, slogu i odlučnost kao 2006. godine, ponovo će granuti majska zora i bićemo prihvaćeni u civilizovani svijet Evrope, tamo đe i pripadamo po ubjeđenju, opredjeljenju i po nekim već priznatim dostignućima.
