„Savjetovanja Zavoda za školstvo posvećena prevenciji vršnjačkog nasilja značajna su za edukaciju prosvjetnih radnika, ali za konkretne rezultate fokus mora biti na primjeni predloženih mjera“, ocijenila je Kristina Mihailović iz Udruženja roditelji.
„Ako ćemo se baviti samo edukacijom, ili ako ćemo pričati samo o tom segmentu rješavanja problema onda mislim da nećemo puno dogurati, baš kao što se desilo u prethodnom periodu. Postoje mehanizmi, ali se ne sprovode. Svi bježimo od toga da se time konrektno pozabavimo i da jasno kažemo, to je to nećemo više da pristajemo na ovakvo ponašanje i insistiraćemo da se odgovornost podnese“, rekla je Mihailović.
Da je vršnjačko nasilje u crnogorskim školama sve više pristuno, potvrdila je psihološkinja Radmila Stupar-Đurišić. Ona je kazala da se pored škole i države, akcenat mora staviti i na roditelje.
„Svi smo mi žrtve i svi smo mi nasilnici dok god roditelj ne shvati da to čemu maše jeste centar njegovog svijeta i da se sreća ne dešava sama od sebe nego za nju morate da se borite, i ako se borite lijepim onda će vam se lijepo i vraćati, a kada se borite za sreću svog života radeći 12 sati dnevno i vjerujući da će neko drugi da odradi vaš roditeljski dio posla onda možete imati problem“, kaže Stupar Đurišić.
Sa druge strane, Mihailović ističe da veliku odgovornost ima i društvo u kojem djeca odrastaju.
„Porodica je ključ svega, ali mislim da negdje treba dobro da se zapitamo gdje svi mi živimo i koje poruke generalno kao društvo šaljemo, kako se ponašamo mi kao odrasli, i šta djeca uopšte žive danas u našoj zemlji. U skladu sa svim onim šta se dešava u našem društvu, a mislim da je strašno puno onog lošeg, naročito kada pričamo o agresiji, kada pričamo o nekom neprimjerenom ponašanju, mislim da su djeca mogla da vide primjere upravo takvog ponašanja“, zaključuje Mihailović.
Petar Đukanović, iz Centra za građansko obrazovanje kaže da je podrška institucija izostala.
„U posljednje dvije godine ne nailazimo na tu vrstu saradnje sa Ministarstvom prosvjete. Dosta je to otežano, prilično je zatvorena institucija za tu vrstu saradnje i mislim da je u tom smislu to jako loša poruka. Mislim da generalno donosioci političkih odluka se vrlo malo bave nekim sferama poput sistema obrazovanja koji bi trebao da bude jedan od znajčajnih agenasa u čitavom ovom procesu socijalizacije mladih i prevencije pojave vršnjačkog nasilja“, ističe Đukanović.
Osim institucija, kaže Mihailović, ni roditelji nasilnika nisu zainteresovani da učestvuju u rješavanju problema.
„Mislim da bi zakonom trebalo definisati odgovornost roditelja, jer to što moje dijete nekog maltretira i što ja ne želim time da se bavim, to drugog roditelja i to dijete ne treba da interesuje. Prosto, mora da postoji neki način kako će mene sistem da natjera da promjenim svoje ponašanje “, kaže Mihailović.
Prema riječima Đukanovića škola je danas izgubila vaspitnu funkciju.
„Nastavnici su danas administrativni radnici više nego što su vaspitači ili edukatori jer oni moraju više da vode računa o tim birokratskim stvarima unutar nastavnog procesa, nego što mogu da se posvete vaspitnoj funkciji“, zaključuje Đukanović.
