Možda će Čedo Popović, vlasnik kompanije „Carine“ i istoimenog podgoričkog elitnog lokala, biti prinuđen da plati kaznu od 2.800 eura, koliko je maksimalan iznos globe za onoga koji svjesno onemogući osobu sa hendikepom da uživa u zakonom zagarantovanim pravima.
Možda će ga snaći i veća globa: ukoliko se dokaže da je on zaista naredio konobarima da tjeraju iz lokala ljude u pratni pasa-vodiča, biće optužen za kršenje Zakona o zabrani diskriminacije i može mu se odrediti novčana kazna u iznosu do 16.500 eura.
Moguće i da će sam Čedo Popović - pritisnut žestokim osudama javnosti - ponuditi, koliko danas, Andriji Samardžiću i njegovoj porodici izvinjenje. Ispašće da je svemu kriv neki neznaveni konobar koji, je li, nije pravilno razumio upustvo vlasnika „Carina“.
Povijeđeni ponos: Ima, međutim, društvenih situacija koje ni novac ni odocnjelo izvinjenje ne mogu ispraviti.
Dvadesetjednogodišni Kotoranin Andrija Samardžić, student treće godine podgoričkog Pravnog fakulteta, od malena se nosi sa nepravdom prirode: raspoznaje tek tamu i svjetlo, obrise i konture – slabovida je osoba – ali je uspio postati običan, uspješan mladić. Iako se već tri godine sam snalazio u Podgorici, premda je okružen društvom sa faksa i odličan je student, Andrija ipak mora da se svakodnevno bori. Dobijeni pas-vodič olakšao mu je dane, oslobodio ga posljednjeg zrna neugodnosti.Sve do srijede uveče, 22. septembra, kada je revnosni konobar u restoranu „Carine“ zahtijevao od njega i njegovog oca da se „udalje iz restoranskog dijela“. Da, baš tako im je naloženo - da se udalje iz restoranskog dijela.
Možemo samo da zamislimo koliko napora, svakoga dana, ulaže taj divni mladić i njegovi roditelji da postignu naizgled obične stvari, da žive kao sav ostali svijet. I možemo samo da naslutimo kako su se Andrija Samardžić i njegov otac Zoran, kotorski advokat, osjećali te noći u Podgorici u lokalu u centru glavnog grada. Kako je to biti drugačiji i nepoželjan?
Vjerovatno će ta, građanski ustrojena kotorska porodica, prihvatiti izvinjenje kada bude došlo od strane Čeda Popovića. Andrija Samardžić, kao budući pravnik, znaće sam da odvaga i stepen kršenja zakona. I valjda će Samardžići oprostiti.
Teže je zaboraviti.
Motivi bahatosti: Još je teže je pronaći opravdanje za Popovića. Možda dio njegovog današnjeg ponašanja može da se objasni onim što je bio juče, načinom na koji je postao uspješan crnogorski tajkun.
Dugo je bio tek jedan od ovdašnjih običnih preduzimača, držao lokal u Maslinama, prehranjivao radom porodicu. Onda je postao blizak sa politički moćnim ljudima iz Podgorice. I bogme ga je krenulo: ukoračio je u krupan biznis, otvoreno je nekoliko elitnih objekata: dva restorana, kafiterija, brojne farme, hotel na Crnogorskom primorju, vlasništvo nad zemljištem na Starom aerodromu... Bilo je osporavanja, bilo je tužbi protiv kompanije i samog Popovića, ali ništa ga, makar do sada, nije ometalo u stalnom usponu.
Možda je - zanesen brzometnim uspjehom i pripadajućom količinom moći – postao vremenom neosjetljiv za obične stvari, bezobziran na običan, ljudski odnos. Zaboravljući, pri tom, na onaj stari nauk njegovog slavnog saplemenika Marka Miljanova o suštini čojstva – da morate druge braniti od sebe. U Crnoj Gori su otvarali vrata doma za namjernike, pomagali nevoljnicima, ginuli usred svoje kuće da bi sačuvali svoga gosta...Kada dođe sa tog službenog puta na kojem se, barem za novinare, nalazi još od srijede veče, Čedo Popović će morati, prvo sebi, pa onda ostalima da odgovori na jedno, teško, pitanje: zašto su, mimo crnogorskih običaja i moralnih načela, vrata njegovog doma u „Carinama“ ostala zatvorena?
Društvene poruke: Jer, nije ovdje u pitanju samo povrijeđeni ponos Andrije Samardžića i njegove porodice; niti je dovoljno tek žigosati bahati postupak vlasnika „Carina“ ili pak iz protesta bojkotovati taj podgorički lokal.
Treba, prosto, zakonski i ljudski raskrinkati takve osobe jer čin izbacivanja studenta Univerziteta Crne Gore iz jednog podgoričkog restorana baca mrlju na cjelokupno crnogorsko društvo. Zato državni organi ne smiju da miruju, da sjede i čekaju da Samardžići presavijaju tužbeni tabak. Mediji su tek podigli prašinu ali Ministarstvo za ljudska i manjinska prava mora da reaguje, kao što je ombudsman Šućko Baković dužan da spriječi dalju diskriminaciju. Javna osuda i državna akcija moraju biti dokaz crnogorske normalnosti.
Ne radi mogućeg sudskog kažnjavanja ili stvaranja osvetničke hajke protiv Čeda Popovića - već da bi se pokazalo da progon ljudi sa hendikepom jeste incident a ne pravilo; da bi se uvjerili da Crna Gora nije moralno mrtva sredina. Nije to stvar Samardžića ili Popovića, nego svih: zaštita ljudi sa hendikepom je uslov da ne postanemo društvo sa hendikepom.
Draško ĐURANOVIĆ
