Prije nego je formirana 42. Vlada Crne Gore, 4. decembra 2020. godine, budući ministri, kao obični građani, ušli su u ozbiljno kršenje zakona samovoljnom direktnom pogodbom o prodaji državnih obveznica, bez transparentne procedure, štampanja prospekta i javnog prikupljanja ponuda, uprkos tome što je budžetom predviđena mogućnost upola manjeg zaduženja i bez jasnih elemenata o posredničkim uslugama, plaćenoj sumi i sa kojeg računa je isplaćena.
Kako se čini, pored ovakvog pravosuđa Crne Gore, posebno tužilaštva, nikada nećemo ni saznati da li je u svemu tome bilo koruptivnih radnji.
UDAR NA PRAVNI POREDAK
Način kako je formirana ta vlada, način kako je obezbijeđen kvorum, način kako je došlo do izbora poslanice Ure gđe Suade Zoronjić, i još neke odluke novouspostavljene izvršne vlasti, ukazuju na temeljno urušavanje Ustava Crne Gore, koje sa sobom nosi tešku krivičnu odgovornost.
Kukavičje je jaje da svaka povreda Ustava i zakona imaju istu težinu, kojim neki provladini mediji i NVO pokušavaju izjednačiti neizjednačivo da bi odbranili neodbranjivo. U više nego ozbiljna kršenja Ustava Crne Gore spada i potpisivanje tzv. „Temeljnog ugovora“ sa vjerskom organizacijom iz druge države iz Srbije, koja nije pravno lice u Crnoj Gori, kao i kriminalni ulazak izvršne vlasti u ustavnu materiju izmjenama Zakona o predśedniku Crne Gore.
Ne treba biti ni pravni početnik da bi vam bilo jasno da se radi o udaru na ustavni poredak, sa ozbiljnim kvalifikacijama.
Iako ne postoji zakon o vladi, znaju se nadležnosti pojedinih ministarstava i premijera, tako da se ne smije zaboraviti uzurpacija premijera 42. Vlade Zdravka Krivokapića, i njegova uloga u događajima na Cetinju 5. septembra 2021. godine, neprimjerena zloupotreba policije, kriminalna upotreba sile i hemijskih sredstava protiv demonstranata i nezakonita upotreba vojnih sredstava, zatim nezakonito masovno davanje državljanstava bez resornog ministarstva u periodu pada Vlade i mnoge druge uzurpacije vlasti.
Istina je da crnogorsko zakonodavstvo ima prilično „rupa“, tj. da mnoge situacije nijesu precizno definisane postojećim zakonskim rješenjima. U takvim situacijama svako sebi daje za pravo da tumači načine njihovog rješavanja, počesto pribjegavajući procedurama koje ne spadaju u standarde demokratskih principa.
Iako je 43. Vlada, na čelu sa premijerom Dritanom Abazovićem, izgubila podršku parlamenta, ona se ponaša suprotno demokratskim načelima, koristeći nepostojanja institucije „tehničke vlade“ i vladajući u punom kapacitetu, vršeći smjene i postavljenja, čak i ministara, donoseći sistemske zakone i odluke koje ne bi smjele biti u domenu djelokruga vlade koja je izgubila povjerenje parlamenta!
TEROR PREIMUĆSTVA JEDNOG POSLANIKA
Nesporno je da su i 42. i 43 vlada Crne Gore urušile ionako nedovoljne i krhke demokratske institucije države Crne Gore, tumačeći preimućstvo od jednog poslanika u parlamentu kao pravo na teror većine i samovolju u donošenju odluka. Kao da demokratski sistem ne podrazumijeva poštovanje zakona i procedura, već da se o svemu odlučuje većinom, pa čak i o tome je li nešto zakonito ili ne.
Tako su terorom većine promijenjeni tužilački zakoni i izboreni demokratski principi da se biraju članovi Tužilačkog savjeta kvalifikovanom većinom, kao načinom da se izbjegne izbor podobnih, a uveden je princip većine i politički podobnih tužilaca. Takođe, nerazumnim izmjenama pravosudnih zakona sa ciljem da se smijeni specijalni tužilac, država je uvedena u tešku institucionalnu krizu.
Principom terora većine se pristupilo i kod izbora kandidata za Ustavni sud. Umjesto da u uži izbor uđu najkvalifikovaniji, koji bi bili izraz volje kvalifikovane većine, sistem je okrenut naopako, pa su nasilnom većinom izabrana četiri podobna kandidata i onda pravljen pritisak da se kvalifikovanom većinom formalno prihvate ta četiri kandidata kao sudije Ustavnog suda. Ni ponovljeni postupak nije donio neko kvalitativno poboljšanje.
,,SLUČAJ SPAJIĆ“
Predśednički izbori, zakazani za 19. mart, novo su polje u kojem se iskazuje prezir prema zakonima, demokratskim pravilima i elementarnom moralu. Iako Zakon o državljanstvu Crne Gore, kao zakon koji reguliše pitanja sticanja i gubitka državljanstva, dosta precizno uređuju tu oblast, ponovo se namjeravaju kreativno tumačiti zakoni ili, čak, bagatelisati njihove odredbe.
Članom 19. pomenutog zakona, u stavu 2 navodi se da se državljanstvo Crne Gore gubi po sili zakona u slučajevima opisanim u članu 24, đe piše: „Punoljetni crnogorski državljanin, koji ima i državljanstvo druge države, po sili zakona gubi crnogorsko državljanstvo, ako: 1) je dobrovoljno stekao državljanstvo druge države...
Dakle, svako ko je dobrovoljno stekao državljanstvo druge države nakon 21. maja 2006. godine po automatizmu gubi državljanstvo Crne Gore i MUP je dužan da bez odlaganja to sprovede u djelo ukoliko se utvrdi činjenično stanje. Nema nikakvih izvinjenja, ni za laž, ni amnestiranja, pogotovu ne puj-pike-ne-važi!
Zanimljiva je reakcija čuvenih branitelja zakonitosti do avgusta 2020. godine, MANS-a, da nesuđeni kandidat Milojko Spajić treba da se izvini? A Zakon? Zakoni su, izgleda, važili za „one prije“, po MANS-u?!
MUP Crne Gore je obavezan pokrenuti postupak „po službenoj dužnosti, nakon saznanja o činjenicama iz st. 1 do 3 ovog člana“ za oduzimanje državljanstva Crne Gore licima koja su prekršila Zakon o državljanstvu! MUP je obavezan da na svaku indiciju, bez odlaganja pokrene upravni postupak, predviđen članom 29. istog zakona, dok član 31. Zakona o državljanstvu, stav 2, precizno utvrđuje da se „Crnogorsko državljanstvo gubi (se) po sili zakona danom nastupanja
činjenica ili okolnosti iz člana 24 ovog zakona, o čemu nadležni organ, po službenoj dužnosti, donosi rješenje“. Dakle, u slučaju Milojka Spajića ne može biti dileme, njemu se po sili Zakona mora oduzeti državljanstvo Crne Gore!
U Zakonu o izboru predśednika Crne Gore, u članu 6, stav 4, kao uslov za kandidaturu, između ostalog, navodi se „uvjerenje o državljanstvu“, što podrazumijeva poštovanje Zakona o državljanstvu Crne Gore i Zakona o registru prebivališta kad je u pitanju stav 3, „potvrda o prebivalištu kandidata“.
NEDOSTOJNI KANDIDAT
Više je nego čudno da se među pet uslova u pomenutom članu ne pominje potvrda da lice nije osuđivano, iako je ranije sličan uslov važio čak i za portira na ulazu u zgradu Predśednika. Valjda nikome nije padalo na pamet da će se osuđivano lice prijaviti na izborima za predśednika države?
E pa, i to smo doživjeli, valjda, kao prva država u svijetu. Andrija Mandić, predśednički kandidat, prvostepeno je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina zbog pokušaja terorizma. Apelacioni sud je pod političkim pritiskom ukinuo presudu i vratio je na ponovno procesuiranje. Pored toga, postoje vrlo jasne indicije da Mandić pośeduju, pored crnogorskog, državljanstvo Srbije, stečeno nakon 2006. godine.
Iako se u uslovima za kandidaturu za predśednika ne pominje uvjerenje da nije osuđivan, u Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, u članu 34, „Uslovi za zasnivanje radnog odnosa“, piše „U državnom organu može da zasnuje radni odnos lice koje: - je crnogorski državljanin (stav 1), - nije osuđivano za krivično djelo koje ga čini nedostojnim za rad u državnom organu (stav 6)“. A valjda je i predśednik „državni službenik“.
Izgleda da ćemo imati makar nedostojnog kandidata. Iskreno se nadam - ne i predśednika.
Građani Crne Gore mogu imati različite političke, nacionalne i druge svjetonazore, ali bi bar morao postojati određeni konsenzus među njima da je elementarni uslov svakog iole pristojnog i uređenog društva – poštovanje Ustava i zakona.
Bez toga smo divlje pleme. Pozivanje na 30 godina ne može biti opravdanje za bilo što. Naprotiv, to bi trebalo biti motiv da se insistira upravo na poštovanju zakonitosti. Ubijeđen sam, bez obzira na političke opcije, da ne postoji ozbiljan procenat građana koji je protiv toga da se procesuiraju svi oni koji su kršili zakone Crne Gore.
U dilemi sam da li da se potpišem kao „tranja“, jer smo dospjeli na taj politički i kulturološki nivo. Vratili smo se na period Šćepana Malog, s tim što je on donio ponešto dobrog Crnoj Gori, za razliku od nekih koji su se pojavili niotkuda i zaśeli na ministarska mjesta, pa se učili na građanima Crne Gore i eksperimentisali na njima in vivo. Ljudi bez biografija, ili sa lažnim biografijama. Rekoše mi da se neke paravladine NVO iz Srbije zalažu za prihvatanje kandidature Milojka Spajića za izbore u Crnoj Gori? Umjesto da se raduju što će dobiti tako dobrog kandidata za sljedeće predśedničke izbore u Srbiji.
