„Iskreno me ražalostila vijest o iznenadnoj smrti vašeg dragog supruga i roditelja Đorđa Balaševića, velikog čovjeka i univerzalnog umjetnika, koji je obilježio i uljepšao jednu epohu.
Ja sam ostao bez pouzdanog prijatelja, a Crna Gora bez svog cijenjenog poštovaoca. Njegovo poetsko i muzičko djelo sve generacije širom bivše Jugoslavije smatrale su i smatraju svojim. Uz Đorđev neprevaziđeni šarm i neponovljivi duh i njegove pjesme, koje su bile sastavni dio svih naših radosti, lakše smo podnosili i zajedničke izazove i nesreće koje su nas zadesile. Zato danas s vama zajedno tuguju Podgorica, Cetinje, Zagreb, Split, Ljubljana, Maribor, Sarajevo, Skoplje i mnogi drugi gradovi, jednako kao i Novi Sad, dok vodeći svjetski mediji obavještavaju o njegovoj smrti.
Od nestanka Jugoslavije nijedna ličnost nije svojim odlaskom tako pobudila i povezala ono najbolje i najplemenitije među ljudima na nekadašnjim zajedničkim prostorima. Pjevajući sa zebnjom i kroz suze i ''Samo da rata ne bude'', njegovu pjesmu koja izgleda postade evergrin.
Pamtiću Đorđa po mnogo čemu dobrom, i kao prijatelja koji mi je prije petnaest godina uputio jedno od najljepših, najsadržajnijih i najdražih pisama koje sam ikada dobio, otvoreno pismo koje nažalost nimalo nije izgubilo na aktuelnosti, kakvo bi i danas dobrodošlo s tih strana. Potpisano i imenima Alekse, Jelene, Jovane i Olje, uz napomenu da jedino u životu nije bio stranac u Crnoj Gori.
I nije, kao što će i vama, u znak poštovanja prema Đorđu, Crna Gora uvijek biti domovina.
Molim vas da u ime građana Crne Gore, u moje i u ime moje porodice, primite izraze najdubljeg saučešća.“
10
