Na bioskopska platna 30. marta stigla je još jedna od brojnih adaptacija video igara, za koju su svi bili ubijeđeni da će biti još jedan promašaj u nizu, a ne, možda, iznenađenje i koncizno otkriće godine. Da, radi se o novom filmu „Dungeons and Dragons: Honor Among Thieves“ Džonatana Goldstina i Džona Frensisa Dejlija.
Nije rijetkost da mnogi omaše u zadovoljavanju adaptacionih potreba vatrenih ljubitelja video-igara i animiranih filmova. Štaviše, može se reći da je narodno kazivanje „treća sreća“ izgubilo na skali pronicljivosti i opovrgla sopstveno kazivanje, jer najnoviji D&D (akronim zlata vrijedan, jer ko će popamtiti kilometražne Marvelovske nazive) dokazao da je nekada dobro sačekati da se slegnu utisci, a određeni medijum razvije onako kako mu doliči, proširi bazu fanova i pronađe osobu koja istinski voli originalni materijal i koja će ga pretočiti u djelo za druge generacije. Ne samo trenutne.
I uspjelo im je. Čak i više od toga, jer fantazija u svijetu Neverwintera živi. I puna je boja - kako tamnih, tako svijetlih. A u njoj bitiše pejzaž šarenolikih likova, junaka, vila, elfova, zmajeva, ali i ljudi sa milijardama nijasni. Tako bi, otprilike, glasila kritika da je D&D radio indie ili elitistički studio poput A24. Ali ovaj nije takav i sva sreća pa se prethodna konstatacija odnosi na njega u samo jednom dijelu, jer producenti su znali da nijeste u bioskopu, međ’ đecom, kako biste uživali u takvoj priči.
Eliksir za dušu
Priča D&D filma je jako formulaična. Imate scenario, u njemu jasno razrađene tačke u kojima likovi idu iz jednog mjesta priče do drugog i tako u krug do posljednje bitke. Zvuči kao jedan podkvest najdosadnijeg NPC-a (eng. non-playable character) iz vašeg omiljene RPG video igre.
Na svu sreću, glavni junaci su zaista dopadljivi te i nije toliko mrsko gledati dvoiposatnu avanturu. Kris Pajn se zaista veoma dobro pokazao u ulozi barda Edgina Darvisa koji sa partnerkom varvarkom Holgom Kilgor (Mišel Rodrigez) i saputnicima druidom Doris (Sofija Lilis) i čarobnjakom Sajmonom (Džastis Smit) želi da povrati moćnu relikviju reinkarnacije i vrati suprugu u život. Naravno, tu je i šarmantni Rege Žan-Pejdž koji tumači paladina Ksenka, te ako vam je on razlog zbog kojeg biste, možda, izdvojili podne za gledanje filma, što da ne.
Plitki negativci u svijetu aždaje
Negativci ovog ostvarenja su veoma crno-bijeli i tu nemojte očekivati previše. Najbolje bi bilo kada biste na njih gledali kao na sredstvo do cilja, u prevodu manir bez kojeg priča ne bi imala smisla, a ni povod dešavanja, što se nameće zdravorazumskoj logici, jelte...
Ozloglašena Crvena čarobnica Sofina (igra je Dejzi Hed, hororašima poznata po rimejku Pogrešnog skretanja, a ljubitelji kompleksne i enormne YA fantazije „Shadow and Bone“ pamte je kao Genju Safin) želi da pokori čovječanstvo, uništi humanost i preobrati sve u armiju bezumnih zombija mitskog maga Saz Tama.
Na veliku žalost, Hju Grant se takođe našao kao lud i zbunjen u ovom filmu i oživio lik intriganta Fordža. Uloga mu, najblaže i sa najviše filmskog, a i fanskog saosjećanja, apsolutno nije legla, a sumnjamo da bi bilo ko drugi zapravo imao toliko petlje da se lati magičnog štapa i zaplovi u magijski svijet scenarija koji nagrađuje one na početku i sredini karijere, s obzirom na to da su na prelomnom momentu i pažljivo kroje biblioteku kako velikih, tako i malih uloga za koje su bili (pre)plaćeni ili možda potplaćeni.
Nastavak pod znakom pitanja
I poslije svega, dolazimo do finalne tačke ovog ostvarenja koje se, i nije baš najbolje pokazalo na američkom box office-u. Od 150 miliona, koliki je bio budžet snimanja, „D&D: Čast među lopovima“ zaradio je svega 200 miliona na domaćem, američkom tržištu, i zakucao posljednji ekser filmskim adaptacijama ove višedecenijske franšize. Kako, poslije totalnog komercijalnog promašaja, snimiti nastavak? Gotovo nemoguće u ovim uslovima. Osim što plaćate star power, oslanjate se i na CGI tokom cijelog filma, a on je, i ptice na grani znaju, izuzetno skup.
Starije generacije se s nostalgijom prisjećaju dobrih old school dana, kada je fantazija ulazila u svakodnevicu i reinventirala sebe u vidu „Gospodara prstenova“, čudesne zemlje „Narnije“ ili pak kriminalno osrednje adaptacije „Eragona“ iz 2006. Ove nove, možda nemaju tu privilegiju da prvi put dožive filmsku revoluciju epohalnih razmjera, već sa čuđenjem, a donekle i prezirom, gledaju na zaostavštine „antičkog doba“, a D&D (2023) je bio skoro pa savršen kandidat za sticanje počasnog kultnog statusa. No, nikad se ne zna.
Publika jeste iznevjerila one koji su uložili trud, naročito Hjua Granta i Krisa Pajna, mada nije da ih je nešto naročito briga za to. Za njih je ovo samo još jedno iskustvo, možda ispunjenje dječačkog sna, a ono što znamo sigurno jeste da milion gore, eventualno dolje ne čine štetu njihovom zavidnom filmskog katalogu.
