Britanski dnevni list Guardian osnovan je na današnji dan prije 200 godina. Ovaj list do 1959. godine zvao se The Manchester Guardian, a lijevo-liberalnu orijentaciju list je zadržao sve do danas.
Izdavač lista je Guardian Media Group, a riječ je o jedinim britanskim novinama koje su u vlasništvu neke fondacije – Scott Trust.
Guardian je stotu godišnjicu obilježio pismom tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika Čarlsa Prestviča Skota (1846-1932) – „Sto godina“. Ovaj članak svojevrsna je lekcija o tome kakvo novinarstvo treba da bude da bi stvaralo društveni uticaj i da bi dugo opstalo.
Na našim stranicama gotovo svakodnevno možete pratiti Guardianove osvrte na brojneteme iz oblasti zdravstva, kulture, privrede i spoljnopolitičkih kretanja.
* * * * *
Sto Godina
Sto godina je dugo; dugo je to čak i u životu novina, a osvrtati se na njih znači ne samo da su u velikoj mjeri doprinijele razvoju same stvari, već i velikom dijelu u životu nacije, u napretku i prilagođavanju svijeta.
U opštem razvoju novine su kao institucija odigrale svoju ulogu, i to ne malu ulogu, a posebno novine kojima se ja lično bavim takođe su odigrale svoju ulogu, nadamo se, ne bez neke korisnosti.
U tome imam svoj udio nešto više od pedeset godina; Odgovorni sam urednik za samo nekoliko mjeseci od poslednjih pola veka; Živo se sjećam njegovog pedesetog rođendana; Sada imam sreću da učestvujem u proslavi stotog.
Stoga o tome mogu da govorim sa izvjesnom prisnošću poznanstva. I sam sam bio dio toga i ulazio u njegove unutrašnje sudove. To je možda razlog zašto bih ovom prilikom trebalo da pišem u svoje ime, kao neka vrsta gledaoca, a ne u ime lista kao člana njegove redakcije.
U svim živim bićima mora postojati određeno jedinstvo, princip vitalnosti i rasta. Tako je i sa novinama i što je potpunije i jasnije ovo jedinstvo, to je rast snažniji i plodniji. Pitam se za šta je papir stajao kad sam ga prvi put znao, za šta stoji od danas i stoji za sada. Novine imaju dvije strane. To je posao, kao i svaki drugi, i moraju se platiti u materijalnom smislu da bi se živjelo.
Ali to je mnogo više od posla; to je institucija; odražavanje i uticaj na život čitave zajednice; njima se može uticati na još šire sudbine. To je, na svoj način, instrument vlasti. Igra umovima i savješću ljudi. One mogu obrazovati, stimulisati, pomoći ili učiniti suprotno.
Stoga imaju i moralno i materijalno postojanje, a njihov karakter i uticaj uglavnom su određeni ravnotežom ovih dviju sila. Mogu stvoriti profit ili moć svojim prvim objektom, ili se može zamisliti kao da ispunjava višu i zahtjevniju funkciju.
Mislim da mogu iskreno da kažem da od dana osnivanja nije bilo mnogo sumnje u to na koji način se ravnoteža do sada uspostavljala u pogledu ponašanja lista čiju sam finu tradiciju naslijedio i kojoj sam imao čast da služim kroz cio moj radni vijek. Da nije bilo tako, lično ne bih mogao tome da služim. Karakter je suptilna stvar i ima mnogo nijansi i strana. Nije stvar o kojoj se mnogo priča, već se to osjeća. U pitanju je usporeno deponovanje prošlih akcija i ideala.
Za svakog čovjeka je njegovo najdragocjenije vlasništvo, pa tako i za taj najnoviji rast vremena, novine. U osnovi podrazumijeva iskrenost, čistoću, hrabrost, pravičnost, osjećaj odgovornosti prema čitaocu i zajednici.
Novine su nužno nešto kao monopol, a njihova prva dužnost je da izbjegne iskušenja monopola. Njihova glavna dužnost je prikupljanje vijesti. U opasnosti svoje duše moraju da se pobrinu da ono što posjeduju ne bude zatrovano. Ni u onome što daju, ni u onome što ne daju, niti u načinu prezentacije, nepomućeno lice istine ne smije da pogriješi. Komentar je slobodan, činjenice su svete.
„Propaganda“, takozvana, na ovaj način je mrska. Glas protivnika, ni manje ni više nego glas prijatelja, ima pravo da ga se čuje. Komentar je takođe podložan samo-nametnutom ograničenju. Dobro je biti iskren; još je bolje biti pošten. Ovo je idealno. Teško da čovjek to može postići u takvim stvarima. Možda niko od nas to ne može da postigne u poželjnoj mjeri.
Možemo samo da pokušam, pomilujući nedostatke i tako ostaviti stvar. Ali, ako imamo dovoljnu blagodat, na koja daljnja osvajanja možemo da gledamo, koja svrha služi i koje zadatke predviđa? To je veliko pitanje i na njega se ne može u potpunosti odgovoriti.
Suočeni smo sa novom i ogromnom moći koja raste. Čemu teži mladi div? Kakve poklone donosi? Kako će izvršiti svoju privilegiju i moći? Kakav će uticaj imati na ljudske umove i na naš javni život? Ne može se pretvarati da se na takva pitanja može dati siguran i potpuno zadovoljavajući odgovor. Iskustvo je u nekim aspektima zabrinjavajuće. Razvoj nije bio u pravcu u kojem bismo najviše željeli.
Jedna od vrlina, možda gotovo glavna vrlina novina, je njihova nezavisnost. Bez obzira na njihov položaj ili karakter, barem bi trebalo da imaju svoju dušu. Ali tendencija novina, kao i drugih preduzeća, u današnje vrijeme je ka spajanju. Srazmjerno tome kako se funkcija novina razvijala, a njihova organizacija širila, tako su se povećavali i troškovi.
Manje novine su imale tešku borbu; mnoge od njih su nestale. Na njihovom mjestu imamo sjajne organizacije koje kontrolišu čitav niz publikacija različitih vrsta, pa čak i različitih ili suprotstavljenih politika. Proces je možda neizbježan, ali očigledno postoje nedostaci. Kako organizacija raste, karakter može početi da se gubi. Mnogo je dobro kontrolisati jedne novine; možda je izvan dosega bilo kog čovjeka ili bilo kog tijela ljudi, da kontroliše više novina sa jednakim uspjehom.
Moguće je preuveličati opasnost, jer javnost nije neuobičajena. Prepoznaje autentične glasove savjesti i uvjerenja kada ih pronađe i ima oštroumnu intuiciju šta prihvatiti, a šta popustiti. To je stvar koja se na kraju mora sama riješiti, a oni koji njeguju stariji ideal novina ne moraju da budu zaprepašćeni.
Oni moraju samo da učine svoj papir dovoljno dobrim da bi pobijedili, jer se zasluge, uspjeh i resursi novina ne mjere u potpunosti u funtama, šilinzima i penijima. Naravno, stvar se može postići samo stručnošću i tim duhom saradnje kroz radno osoblje koje samo zajednički ideal može da nadahne.
Postoje ljudi koji misle da možete uređivati novine otprilike tako lako kao što možete podmetnuti vatru, a da su znanje, obuka i sposobnost suvišna zadužbina. Bilo je čak i eksperimenata na ovoj pretpostavci, ali oni nijesu naišli na uspjeh.
Za početak mora postojati kompetencija na poslovnoj strani, baš kao što to mora biti u bilo kom velikom preduzeću, ali pogrešno je pretpostaviti da bi poslovna strana lista trebalo da dominira, kao što se ponekad događa, ne bez uznemirujućih posljedica. Vrijednost novina treba da bude jedinstvo i svaki njen dio treba podjednako da razumije i odgovori na svrhe i ideale koji je animiraju.
Između njegove dvije strane treba da postoji srećan brak, a urednik i menadžer preduzeća treba da marširaju ruku pod ruku, prije svega, da se dobro razumiju, makar samo inč ili dva unaprijed. Za zaposlene se može reći isto. Trebalo bi da budu prijateljska kompanija. Ne moraju, naravno, biti saglasni oko svake tačke, ali treba da učestvuju u opštoj svrsi i nasljedstvu.
Rad se temelji na njihovom zajedničkom i uzastopnom radu i njihov rad nikada ne bi trebalo da bude komanda, već samo zadatak. Trebalo bi da budu poput posade trkačkog broda, koja se dobro provlači, svaki od njih da daje sve od sebe jer mu se to što radi sviđa i zato pto rade sa zajedničkim i slavnim ciljem.
To je put samopoštovanja i zadovoljstva; to je takođe put uspjeha. I kakvo je to djelo, koliko raznoliko, kako reaguje na svaku potrebu i svaki životni incident! Kakve neograničene mogućnosti postignuća i izvrsnosti! Ljudi govore o „časopisima“ kao da je novinar nužno pretenciozan i traljav pisac; on je možda, naprotiv, i vrlo često jedan od najboljih na svijetu.
Bar ne bi trebalo da bude zadovoljan što je manje od toga. Zatim, tu je i razvoj događaja. Svake godine, gotovo svakog dana, mogu se vidjeti rast i nova dostignuća, a sa stvarno živim papirom to ne samo da je moguće, već je ono što zaista postoji. Neka neko uzme dosije ovog rada, ili već bilo koji od nekoliko drugih radova, i uporedi cijelu njegovu strukturu i vodeće karakteristike danas sa onim što je bio prije pet godina, prije deset godina, prije dvadeset godina i shvatiće koliki je rast, koliki je značajan napredak.
I to je ono što rad novina čini dostojnim i zanimljivim. Ima toliko mnogo strana, dotiče život u toliko tačaka, na svakoj postoji takva mogućnost poboljšanja i izvrsnosti.
Čovjeku, bez obzira na njegovo mjesto na papiru, bilo u uredničkom, upravljačkom ili čak onome što se može smatrati mehaničkom stranom, koja je na svom mjestu takođe od vitalne važnosti, ne bi trebalo da teže bilo čemu sem onome što je najbolje, a najbolje mora uvijek da izgleda malo ispred stvarnosti. Ovdje se računa sposobnost i taj karakter, i na njih se novine, kao i svaki veliki poduhvat, ako žele da budu dostojne svoje moći i dužnosti, moraju oslanjati.
Čarls Prestvič Skot, 5. maj 1921.
