Narod kaže - hoćemo još Jovankinih ,,ludih“ ideja i golova na terenu.
Želimo da čujemo o iskrenoj i ljubavi do posljednjeg daha prema nacionalnom dresu i Crnoj Gori?
"Znači, nije im bilo dosta" (smijeh).
Može li kapitenka ,,lavica“ baš sve? U avionu iz Podgorice za Skoplje dobila je specijalnu dozvolu da uđe u pilotsku kabinu. Da li je to nagovještaj neke nove priče?
"Kada sam ušla u kabinu kod pilota, rekao je: ,,Ostalo ti je još samo da probaš da voziš avion, siguran sam da možeš“. Odgovorila sam mu - neka neka, prepustiću vama ovaj let!"
Joka je juče stigla u Skoplje, kaže u njen drugi dom, a onaj koji najviše voli nosi u srcu.
Suze roditelja
Kapitenka se prije dvije noći u ,,Morači“ oprostila od reprezentacije na domaćem terenu - ovacije navijača i dalje čuje.
"Svih 20 godina karijere je stalo u 9. novembar. Sve mi se vratilo i to nije slučajno - bila sam maksimalno posvećena. Roditelji su me nakon posljednje utakmice kod kuće dočekali uplakani. Kazala sam im da je onakav naboj emocija i poštovanje najsjajnija medalja koju sam osvojila".
Koliko je bilo lako/teško da obuzda emocije?
"Od tri do pet ujutru pred meč sam šetala oko hotela. Mislila sam ako me ko vidi pomisliće da sam poluđela. Ali iskreno nije me bilo briga šta će ko da pomisli ili kaže, jer sam živjela tri najljepša dana sportske karijere. Čak sam vraćala film iz 2012… Tada, a bilo je fenomenalno, nijesam osjetila onakav žar kao u ,,Morači“. I mislim da su ,,lavice“, nakon medalja, dobile ono što zaslužuju. A da nijesmo imali onakvu podršku, možda i ne bi došli do četiri boda. Onakva atmosfera je izbezumila protivnike. Razgovarala sam sa selektorima poljske i njemačke reprezentacije - Gaugiš, koji je bio član Kila, rekao mi je da ovo što imamo nema nijedna muška ekipa i da ne može da vjeruje kako Crna Gora navija - jednim glasom za svoje djevojke".
55. minut
Jovanka se ne plaši neuspjeha, nikada ne razmišlja o porazu, njen cilj je vrh planine. Znala je da će na oproštaju biti ista - maksimalna.
"Nijesam imala strah. Kada sam kročila na teren zaboravila sam na posljednji meč, prepustila sam se igri. Ali momenat kada sam pomislila da je kraj, kada sam pogledala u pravcu semafora - bio je 55. minut. Tri puta sam se ugrizla, kako bih suze zaustavila".
Displej telefona bukvalno non-stop svijetli. Poruke ohrabrenja za buduće akcije i zahvalnost za sve stižu sa poznatih i nepoznatih adresa.
"Nijesam uspjela sve da pročitam, ali hoću. Hvala narodu i mojoj Crnoj Gori za lijepe riječi".
Iz Skoplja Joka gleda prema Ljubljani.
"Imamo cilj. Ko je posvećen ima pravo da se nada finalu i zlatu. Ako se o tome ne razmišlja onda taj neko nije normalan".
,,Lavice“ ne igraju za stanove…
Jovanka je željela da objasni - pojasni nešto što je od 2012. godine pritiska.
"Možda nije vrijeme, ali želim da kažem - nije lako bilo posljednjih deset godina slušati priče kako ,,lavice“ igraju samo za pare, kako su dobile stanove… Nijedna ,,lavica“, a da ja znam, nije dobila stan zato što igra za reprezentaciju. Sve što sam dala i što smo dale bilo je iz ljubavi. Crna Gora je dom - najsvjetliji i najvredniji. Ovo je nešto što me godinama iskreno boli kada slušam. Svjesna sam podjela, svuda oko nas, ali moramo da gledamo suštinu, a to je Crna Gora - naša domovina. Čast i privilegija je, normalnom čovjeku, kada vidi da jedan sportista brani na najiskreniji način boje svoje zemlje. Mislim da će teško neko ponoviti ono što smo uradili 2012. godine", zaključila je Radičević.
Bez rizika nema uspjeha
"Svaki moj korak i intuicija su bili ispravni i kad god bi bio rizik, a slušala srce, uspjela bih. Uvijek sam tako i išla i čime god se budem bavila tako ću da pristupam stvarima. Bez rizika nema uspjeha".
Makedonci vole Joku
"U Skoplju sam provela pet najljepših godina klupske karijere. Makedonija je moj drugi dom. Od mojih dragih prijatelja dobila sam poruke i pozive da će doći da navijaju za Crnu Goru. Sigurna sam da ćemo ponovo imati veliku podršku od navijača i iz Crne Gore".
