ekolika mjeseca nakon Moračkoga sabora, Crnogorci, na čelu s vladikom Mardarijem, pismeno su očitovali želju da se stave pod pokroviteljstvo Republike (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Kandiskog rata..., 1953, 25-28). U molbi pišu da su vladika Visarion i spahija Martin Ljubotin „ponizne sluge vaše uzvišenosti, odlučili da uputimo naše poslanike pred milostive noge njegove uzvišenosti sa pismom o dobrovoljnoj predaji naše domovine Crne Gore“. Pozivaju Republiku da ih primi pod okrilje da bi uživali mir i spokojstvo, iako je zemlja pod turskom vlašću uživala slobodu mimo drugih. Navode da nijesu davali sinove na sultanov dvor i imali su i druge privilegije.
Dalje pišu da ih zakon više ne štiti i da ih opasnost goni na odluku da „s lakoćom pristupimo dobrovoljno u krilo čestite i sve više slavnije Republike obećavajući svi stalnu vjernost, poslušnost i odanost vašoj uzvišenosti“ (isto, 11). Zahtjeve su formulisali u osam tačaka; da uživaju povlastice kao Paštrovići; da imaju jednoga zapovjednika i da to bude gospodin Černica (vjerovatno Grbljanin) od dostojnoga roda i plemić naše domovine; da zemlja bude podijeljene u pet nahija kako je od starine; da od 6000 ljudi ili više pod oružjem bude plaćeno 500; da im se dodijele zastave koje će biti u ruci vojvode i zapovjednika; da im se dodijeli oružje, municija i provijant koji bi bili u rezervi; da im se dodijeli pečat koji bi se mijenjao promjenom dužda i da im vlast ovjeri ove zahtjeve u formi privilegije.
U potpisu: „Mi, Visarion Mitropolit Crne Gore i Maina potpisah svojom vlastitom rukom osam navedenih tačaka u ime svih knezova i časnoga Zbora Crne Gore i potvrdih pečatom Svete Bogorodice prema običaju naše zemlje". Ispod: „Nastojatelj manastira Svete Bogorodice, spahija Martin, Vuksan Milev sa Cetinja, Vuko Lalin knez Limljana, Vukman Nikodim iz Dupila, knezovi: Vujo Ivanović, Stevan Brčela, Jovan Plamenac, Nikola Vuletić i Ključiel iz Ceklina“.
Crnogorci su 1648. godine, na čelu s vladikom Mardarijem, pismeno očitovali želju da se stave pod pokroviteljstvo Republike. U molbi pišu da su vladika Visarion i spahija Martin Ljubotin „ponizne sluge vaše uzvišenosti, odlučili da uputimo naše poslanike pred milostive noge njegove uzvišenosti sa pismom o dobrovoljnoj predaji naše domovine Crne Gore“
Crnogorska autonomija pod Turcima i paštrovska kakvu traže Crnogorci su istoga opsega i sadržine, jer su i pod Turcima Crnogorci imali: 1) nasljednog vojvodu kojega su potvrđivali Turci b) porez se plaća samo portinome činovniku c) ratovanje samo na crnogorskoj teritoriji c) pravo da sude određene sporove.
Te, 1648. godine, Crnogorci su s Mlečanima neuspješno napali Bar, a onda su Mlečani pomoću Nikšića i Drobnjaka 1649. g. osvojili Risan. Da bi se u avgustu 1649. kotorski providur s odredom Maina, Grbljana i Pobora ulogorio na Cetinju. Pridružili su mu se knezovi s narodom Crne Gore i prišli su im Crmničani. Crnogorci su tražili da se osvoji Podgorica odakle idu svi napadi, međutim Turci su Mlečane porazili na Morači i naćerali ih da se povuku.
Naredne, 1650, Vladika je molio Grbljane i Maine da se čuvaju skadarskoga paše koji ima namjeru da ih povrati pod tursku vlast i da će svi na njih udariti, ne zato što su im neprijatelji nego zato što se boje za svoje živote. Na osvajanju Grblja i Kotora radio je Vojin Tujković, koji je 1649. godine zarobljen na rijeci Morači i ekspedovan u Carigrad. Tamo je prešao na islam kao Džaferaga Tujković.
Crnogorci su s Mlečanima 1648. godine neuspješno napali Bar, a onda su Mlečani pomoću Nikšića i Drobnjaka 1649. g. osvojili Risan. Da bi se u avgustu 1649. kotorski providur s odredom Maina, Grbljana i Pobora ulogorio na Cetinju. Pridružili su mu se knezovi s narodom Crne Gore i prišli su im Crmničani
Osam godina kasnije, 1657. godine, s Turcima je napao Kotor ali nije uspio da ga osvoji. Za mletački račun, kao opasnost za njihove interese, u Doljanima kod Podgorice, na nekom dogovorenom sastanku, ubio ga je kučki vojvoda Iliko sa sinovima. Sljedeće, 1658. godine, misionar Dominik Bubić iz Budve opisuje osmansku upravu. Piše Kongregaciji u Rimu da je vlast u turskoj tiranskoj ruci, koja narod pritiska nametima, zbog čega je tamošnji svijet mrzi. Dalje, u opisu kaže da patrijarh i mitropoliti simpatišu uniju s Rimom, te stoga narod nije neprijatelj Unije i ne mrzi katolike kao Grci, kojih nema u Crnoj Gori (Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje..., 326.).
UNUTRAŠNJI MEĐUVJERSKI ODNOSI TOKOM KANDIJSKOGA RATA
Početkom Kandijskoga rata na primorju je bilo opšte raspoloženje za Uniju. Posebno kod dobjegloga stanovništva iz Crne Gore i brdskih plemena u Grbalj i Budvu. Bježeći od turske sablje, 1648. godine, na mletačku teritoriju doselilo se mnoštvo stanovništva. Sveštenstvo im je bilo raspoloženo za Uniju i od misionara Đovanija Paskvalija tražili su kaleže jer su im crkve popaljene (Marko Jačov, Le missioni cattoliche nei Balcani durante la guerra di Candia..., 1992, 172). Da bi naredne 1649. sudije Maina i Pobora molili Kongregaciju da im dodijeli Jovana Batutu da njih i kaluđere obuči „nel uno, et altro rito“ (isto, 222).
Grbljani su ponovo molili Kongregaciju i 1649. godine da im da kaleže, jer su im crkve popaljene. Kotorski biskup Vićenco ih je preporučivao Rimu i pisao da su se Grbljani „unitisi con la Santa Chiesa Romana“ kojoj su odani, ali su zadržali istočni obred u bogosluženju (isto, 261). Te godine u neposrednoj blizini Boke, u Baru, Turci su pośekli 73 najviđenija hrišćanina iz okoline, a barski su prešli na islam. Bila je to godina velikoga meteža na crnogorskome primorju. Za spas hrišćanskoga svijeta, skadarski biskup tražio je protekciju Stefanu Kojoviću iz Maina, čiji su roditelji pravoslavne vjeroispovijesti, da mu se nađe mjesto na „Colleggio de propaganda fide“. Naredne 1650. godine, unijatski misionar Pavlin Demski, na Cvijeti, služio je na Cetinju. Dok su „capettani con 12 eletti nobilli della magnifica communita di Pastrovichi“ preporučivali Kongregaciji njihovoga duhovnika Josifa Bečića koji je s Leonardijem boravio u Rimu.
Inače, prostori u doticaju s Kotorom: Njeguši, Mirac, Salaši i Orahovac, s četiri hiljade pravoslavnih, priznavali su papski primat. Naredne, 1651. godine, pećki kaluđeri su zvali Pavla Demskoga da dođe u Peć. Međutim, kako nije imao sredstava nije išao. Iste godine, u Budimlji je organizovan sabor Srpske Crkve. Na njemu je bio izabran Pajsije episkop Budimlja da ide na pregovore s papom. Jedan njegov kaluđer je to otkrio Turcima i oni su ga uhvatili i živog odrali. Docnije je glavom platio i pećki patrijarh Gavrilo (Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast- Polimlje, Velika i Šekular, 412).
Crkva Sv. Luke, Kotor
U jeku Kandijskoga rata, 1657. godine, katoličku crkvu Svetoga Luke u Kotoru, mletačke vlasti ustupile su Grbljanima dobjeglim unutar gradskih bedema ispred turske opasnosti. Istovremeno je i Paštrovićima ustupljena crkva Svetoga Save Jerusalimskoga u Budvi, da vrše službu u dogovoru s katoličkim vlastima. Ovakav odnos katolika i pravoslavnih oslonjen je na viševjekovnu ekumensku praksu na crnogorskome primorju. Primjer materijalizovane ekumenističke ideje su dvooltarske crkve na prostoru od Bara do Risna (Ivan Jovović, Dvooltarske crkve na crnogorskome primorju, Matica, proljeće 2013, 88). Kroz njih je iskazivana pripadnost istome narodu, sticajem okolnosti, različitoga vjerskoga iskaza.
Prvi put ih pominje barski nadbiskup Đorđo Bjanki u svom izvještaju 1637. godine. Piše da je u Spiču (Sutomore) vršio službu u dvooltarskoj crkvi Svetoga Jovana, i nabraja i druge mjesne dvooltarske crkve: Sveta Petka, Sveti Đorđe, Sveti Petar i Sveta Ćekla (isto, 79). U spičanskoj Crkvi Svetoga Roka, koja ima samo jedan oltar, služe i pravoslavci i katolici. S druge strane Rumije, u Livarima, dvooltarska je crkva Svete Venerande. U Zupcima više Spiča očuvani su temelji dvooltarske crkve koja je pravoslavcima služila pod imenom Svetoga Vasilija a katolicima Svetoga Ivana. I u benediktinskoj opatiji na Racu katolici su dozvoljavali pravoslavcima da u kapeli Svetih Hodočasnika, na dan Svetoga cara Konstantina i carice Jelene, služe liturgiju.
