Baštiniti znači naslijediti. Nasljeđe je baština. Ono što slijedi i koje se ostavlja nasljednicima. U pravno uređenom svijetu postoje izrazi materijalna i nematerijalna baština. Granice među njima nijesu vidljive golim okom. Gdje je pojam duhovna baština? Jesu li tu poezija i muzika, ili najnovije tehnologije virtualnih zidova? Umjetnost je sve rastezljiviji pojam. Putevi elektronskih medija nesagledivi su. Uvid u svaku pojedinost naših života možda je krajnji cilj elektronskog doba. I kontrola nad nama u sve većoj mjeri, u svakom vidu našeg postojanja. Jesmo li i to baštinili?
Za ilustraciju, moram vam reći da moja baština, moje nasljeđe, obostrano, nije malo.
S majčine strane po ženskoj lozi, imanje njenoga djeda bilo je jedno od najuglednijih, s mehanizacijom već početkom XX vijeka.
Kroz maglu se sjećam pradjedovske kuće i naziva dionica imanja sa čudesnim imenima: Đerinac, Đakonac, Paklenice, Stupovi, Farmaci. Bila su udaljena od Liješnja i po sat vremena hoda. Sjećam se i kultura koje su tamo uzgajane, bile su iznimne: vinova loza u nekoliko sorti, kalemljeni šipkovi, smokve od žutih do ljubičastih, od petrovdanskih do preobraženskih, jabuke koje su mirisale usred ljeta, breskve, kruške, praske.
Konobe moga pradjeda Luke bile su ogledne, „za upis“. Za vrijeme talijanske okupacije kod fašista su izazivale zavist i bijes. Potaknuti time što se u kući Luke Ilijina okupljao mjesni partizanski štab koji je poticao narodni ustanak, crnokošuljaši su u njegovoj konobi prosuli vreće s brašnom, prolili burad s vinom, pokrali pršut, poharali sav frut.
Pradjed je nosio u lijevom ramenu metak koji je zaradio u balkanskim ratovima, za koje nije htio nikakav kraljev ustupak u imovini. Imao je dovoljno, nije htio više. Rijedak primjer čestitosti. I spoznaje vlastitih granica. Jer kod Crnogoraca je glad za zemljom velika. Valjda zato što je toliko krša i toliko komunice. Pričala mi je majka da se u toj djedovskoj bogataškoj kući jelo sa stola za dvanaest osoba, prostirao rakamani stoljnjak, serviralo iz porculanskih tanjura s pašadom, escajgom od posrebrene alpake.
Ne bi ovo za mene bilo osjetljivo mjesto da nijesam u ranom djetinjstvu opstala kod svoje bake, Lukine kćeri, slušajući uvijek jednu istu priču o nasljeđu, storiju o maloj riznici, koja me spašavala odvojenosti od roditelja.
To je priča o paketu čuda koji se iz Pariza samo za mene puni na petru kuće Natalije N. u našem podgoričkom susjedstvu. U velikoj kutiji s intarzijama sa strane više nije bilo mjesta od grivni, brazleta, ukrasnih igala, ogrlica, nakita orijentalnog i zapadnog, naušnica i filigranskog prstenja, stambolskih i skadarskih, nakita od venecijanskog zlata, od slonovače i srme, a svime je dominirao krug koji je zatvarao pojam ohridski biser. A kad sam stasala do samosvijesti rekli su mi da je sve to priča, novela, smišljena da se utiša moja čežnja za roditeljima koji bjehu odužili svoje studije povijesti u Zagrebu. Pretpostavljala sam da je ta pričine priče priča jedne od kazivačice mojeg djetinjstva stvorena da mi se spasi duša. Sluteći varku dopustila sam da me obasjava priča i sjaj njene fantastične, imaginativne riznice - ropotarnice koja je, treba li reći, izvor mojeg stvaranja. Čini mi se i sad kad zažmirim vidim vrele terase pod trijemom, labirint mravinjaka u avlijskoj kaldrmi, svu toplinu crljenice, drvena vrata s teškim zasunom… Ako je i neistinita, ova priča nije za mene manje stvarna u mojem duhu, u mojim sjećanjima, u mojoj svijesti.
No, da ne bih stvar o nasljednoj baštini svela na političku samodopadnost, kako je to nedavno učinila jedna nova zastupnica u Hrvatskom saboru, vraćam se drugačijim putem promišljanju aktualiteta, stanja stvari u Crnoj Gori.
Znam da su nakon strašnog zemljotresa 1979. ponovno prekrivene bakrom i limom sve duhovne, crkvene institucije u Crnoj Gori, iz budžeta za Kulturne spomenike općina i gradova. Zakon o zaštiti spomenika koji je postojao od 1974. omogućavao je valjano upravljanje države nad zajedničkim dobrom, spomeničkom baštinom. Međutim, već od 90-ih godina naovamo, Srpska pravoslavna crkva je podzemnim, nelegalnim, nezakonitim putem sve crkvene spomenike koje su podizala u dugom nizu vjekova crnogorska sela, bratstva i plemena, upisala i prevela u zemljišne knjige kao svoje vlasništvo. Nije li im od pomoći bio i neslavni donedavni ministar pravde?
Usporedbe radi, ni u jednom hrvatskom katastarskom dokumentu ni jedna od pravoslavnih crkava u Republici Hrvatskoj nije uvedena kao vlasništvo SPC.
I pitam se: otkud ti dvostruki aršini?
U jednom dokumentu Crnogorske pravoslavne crkve stoji da je između 1996. i 2006. Beogradska patrijaršija na sebe prepisala 12 kvadratnih kilometara crkvenog zemljišta od ukupno 54 kvadratnih kilometara koliko je inače u vlasništvu crkava i manastira. ...Vrijednost te imovine - od 12 kvadratnih kilometara - je oko jedne milijarde eura jer je većina na Primorju…nekoliko manastira donosi enormne prihode, prije svega Ostrog koji godišnje uprihoduje desetke miliona eura…“
Nije tajna da je Amfilohije koncipirao militarizaciju vjernika putem stvarnog i simboličkog značenja Manastira Ostrog. Država u državi, crkva u državi, crkva u crkvi, koja nesmetano i novim tehnologijama povezuje nove fanatike pravoslavlja u zloupotrebi svoje misije. Zato se nećemo prestati pitati zašto se zajednička baština i materijalna i nematerijalna, fizička i duhovna, kompromitira i kamuflira vjerskim osjećajima i pripadnošću? Zašto se izoliraju i ne poštuju pravni instrumenti države? Koji je smisao zajedničke baštine i kolektivnog kulturnog dobra? Jesu li odijeljeni privatno, državno i crkveno u pozitivnim propisima? Zašto su svećenici političari u crkvenim haljinama? Tko je poimence odgovoran za ovakvo stanje duha i stanje nacije, pitajmo se konačno naglas…
I ne prestajmo se pitati za one koji nijesu ni u jednoj crkvi, zašto su utišani?
Kad jedna od predstavnica srpske manjine u Hrvatskoj poziva na zajedništvo s Hrvatima, „braći po Hristu“, mi počinjemo zepsti. Jer držimo da ima Hrvata koji nijesu ni katolici ni vjernici. Ili velika brojka od 90 posto katoličkog stanovništva kazuje nešto sasvim zazorno? Jer mi znamo da je duh kršćanstva u svojoj osnovi, kao i duh većine religija, duh cijepanja, shizoidan. Odvaja tjelesno do duhovnog, put od uma, dušu od tjelesne posude, zemlju od neba, zlo od dobra. U svom fanatizmu, on nas sve pokrštava, kristijanizira, bez mogućnosti izbora. I da ne bude zaboravljeno, koliko je zala počinjeno u ime vjere? Opsjenari, mistici, čudotvorci, skeptici, askete, hodže, znaju da su obmane imanentne ljudskoj prirodi. Zato ne nasjedajte lako na priče o nasljednim monarhijama - koliko ih je u Evropi - na storije o nasljednim bolestima, na zapise u DNK, na navodno znanstvenu znatiželju za medicinu, paleontologiju i arheologiju. To su sve maske koje su odavno pale. I dok se svijet iznova raspolućuje na kršćanski i nekršćanski, islamski i neislamski, vjerujući i nevjerujući, vakcinirani i nevakcinirani, „duh“ razvijanja granica briše onaj drugi, koji zadnjim glasom razuma kaže: postavite granice ,,razvoju“, ne širite više te katastrofističke priče, saberite se dok ste na vrijeme. Da bismo mogli baštiniti i ono što ničim nijesmo zaslužili, kuglu zemaljsku i duh ljudskosti, jedino obitavalište i obličje čovjeka.
