Imenovanja novih ambasadora SAD u zemljama regiona potvrđuju predsjednika Bajdena i njegove administracije da se suoče sa problemima na Balkanu, ali nema strategije suočavanja sa pravim problemom, režimom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To je ocijenio Edvard Džozef, profesor Univerziteta “Džon Hopkins” i jedan od vodećih američkih stručnjaka za Balkan u emisiji “Hej Sloveni” Gradske televizije.
Gradska TV: Posebni američki predstavnik za Balkan, gospodin Eskobar, imao je saslušanje u američkom Kongresu o situaciji u regionu. Da li ste ga pratili? Kako ocjenjujete njegovo izlaganje?
Džozef: Pratio sam ga, gledao uživo. To je stav osnovne američke politike. Tu nije bilo ničeg šokantnog, što bi bilo pretjerano iznenađujuće. Eskobar je ukazao na rizike u regionu. Ukazao je na prijetnje Rusije i Kine i na ukupni značaj procesa proširenja Evropske unije. On se, naravno, blago dotakao i stvarnih poteškoća u regionu i po mom mišljenju, na sveukupni problem – na probleme u regionu koji se pogoršavaju i koji su vrlo ozbiljni, uključujući one u Bosni. Posebno u Bosni i na Kosovu. Sve u svemu, i dalje imamo konfuziju na Zapadu. Ne samo u Vašingtonu, nego i u Briselu. To je stvarni problem u regionu i zbunjeni smo onim što izgleda kao zaplet problema i kriza u više država.
Gradska TV: Možete li molim Vas objasniti kako to da su Vašington i Brisel i dalje zbunjeni? Da li neko tamo prepoznaje i razumije da je ključni faktor i glavni izazivač nereda u regionu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, i njegova politika sa užasnim posljedicama za cijeli region – za Kosovo, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu?
Džozef: Ukratko, mislim da je odgovor – ne. Smatram da postoji određeno razmijevanje da je Vučić problem, ali ne vjerujem da to razumiju s ove strane Atlantika. I ne pričam samo o Vašingtonu, pričam o Americi, Evropskoj uniji i o većini glavnih gradova. Znate, Senade, ako se vratite na rat i ono što vidite u regionu, odražava se često ono što želite da uradite. Ako se sjećate – pošto ovo snimamo u Bosni, u Sarajevu – hajde na kratko da se vratimo na rat i na evropsku perspektivu. Mišljenje je bilo – zapravo ne želimo da išta uradimo o ratu, tako da su sve strane krive. Ovo je bilo mišljenje, koje su, naravno, Ujedinjene nacije kasnije tragično podržale. Tako da je dosta toga povezano sa tim što ste spremni da uradite. Vučić, ipak, predstavlja vrlo specifičan problem, vrlo jasan problem, i kažem Vam, Senade, problem je toliko očigledan da se ne može vidjeti. To Vam mogu i objasniti, ali kratak odgovor na Vaše pitanje je – ne. Oni ne mogu da shvate stvaran izvor problema, niti shvataju kako da se zapravo nose sa njim.
Gradska TV: Mnogi komentatori u regionu smatraju novi „All-star“ diplomatski tim koji je upravo izabran da predstavlja SAD u regionu – pričam o ambasadoru Hilu, o Eskobaru, o Džimu O‘Brajenu – da li će to promijeniti generalne stavove američke politike prema regionu? Šta mislite, koliko je važno njihovo veoma duboko znanje o regionu? Svi oni imaju prethodna lična iskustva na Balkanu.
Džozef: Mislim da su ova imenovanja vrlo bitna, i ona potvrđuju volju Bajdenove administracije – predsjednika Bajdena i državnog sekretara Entonija Blinkena, da se suoče sa problemima na Balkanu. To je, smatram, vrlo ohrabrujuć potez. Ljudi koje ste pomenuli su veoma sposobni i kao što ste rekli, vrlo iskusni – ambasador Hil i Džim O‘Brajen. Naravno, O‘Brajenov portfolio nije samo u vezi sa Balkanom, već je to širi portfolio o sankcijama. Rekao bih da je imenovanje ambasadora Krisa Hila za ambasadora u Srbiji veoma značajno za Balkan, zato što aktuelni ambasador nije bio ni predviđen za rotaciju, tako da to nije bilo ni stvar toga da se „u Beogradu otvara slobodno mjesto za ambasadora i hajde da tamo pošaljemo iskusnog diplomatu“, kao što se to nekad radi. Ovo je urađeno vrlo rano, vrlo je značajan korak; ali dio koji ovdje nedostaje je strategija suočavanja sa problemom, suočavanja sa razlogom zbog kojeg je region i dalje u neredu više od 25 godina nakon Dejtonskog sporazuma. To je dio koji nedostaje. To je dio na kojem ja radim, zajedno sa drugim kolegama.
Gradska TV: Molim Vas, možete li nam pomoći da razumijemo jedan vrlo čest problem u javnoj raspravi u regionu: koja je zapravo uloga američkih ambasadora u svakoj od ovih država u regionu? Da li su, i koliko, oni sposobni da utiču na Vašington i američku poziciju prema tim državama? Pitam Vas jer je bilo dosta veoma loših procjena o dubini znanja koje posjeduju, recimo, američki ambasador u Beogradu, ili ovdje u Podgorici. Koja je uloga američkih ambasadora? Da li oni utiču na stav Stejt departmenta prema državi, ili oni pomažu da se odredi taj stav SAD-a?
Džozef: Naravno, Senade, to je sjajno pitanje. Odgovor je zapravo prilično jasan. Vrlo je specifično za Balkan, zato što, očigledno, u bilo kojoj državi, ne samo u Americi, politika se određuje na vrhu – to je činjenica. Predsjednik i državni sekretar određuju politiku koju ambasadori treba da prate. Ambasadori ne mogu da sastavljaju politiku sami i da idu protiv zvanične politike.
To jednostavno nije moguće. Međutim, na Balkanu, stvari ne funkcionišu isključivo tako – postoji ogromna širina koju američki ambasadori u regionu imaju. Ambasadori takođe pomažu u oblikovanju politike Vašingtona putem onoga što kažu i preporučuju. Američki ambasador igra veoma važnu ulogu u formiranju i izvršavanju američke diplomatije na Balkanu i kao agent na terenu, i kao izvor informacija. Zbog toga je, opet, imenovanje ambasadora Hila veoma značajno. Smatram da imamo i druga dobra imenovanja, od strane sekretara Blinkena i predsjednika Bajdena, za Kosovo i Bosnu. Radi se vrlo iskusnim diplomatama, i to je od izuzetnog značaja. Iskustvo koje ambasador Marfi i ambasador Hovenijer donose u Bosnu i na Kosovo i ambasador Hil – to su ljudi koji su prošli mirovne sporazume i pregovore, koji su bili tu da vide kako se odvijao progres. To je veoma važno i smatram, ohrabrujuće. U isto vrijeme, reći ću to opet Vama, Senade, i vašim gledaocima – ono što nedostaje je strategija suočavanja sa samim problemom koji ste pomenuli na početku – pravim problemom u regionu, a to je – šta da radimo sa Vučićevim režimom u Beogradu? Činjenica je da, bez obzira na to koliko su dobri ovi ambasadori i sva druga imenovanja sekretara Blinkena i predsjednika Bajdena, ukoliko nema strategije suočavanja sa ovim problemom, progres je ozbiljno limitiran. Biće vrlo malo napretka, uključujući i Bosnu, sa ovim teškim pregovorima koji se trenutno dešavaju. Isto tako i na Kosovu, koje je zapravo ključno za cijeli region. To je poenta – otvorili ste pravo pitanje, apsolutno.
Gradska TV: Imam još dva pitanja. Prvo, ako uporedite trenutnu krizu u Bosni i Hercegovini sa prethodnim krizama, prvo u Crnoj Gori prije par mjeseci, i na Kosovu prije par nedjelja, koji je trenutni nivo krize u Bosni? Vjerovatno znate da je u Bosni dosta ljudi, kao nikad od kraja rata, opet intezivno pričaju o mogućnosti novog rata. Koliko smatrate da je duboka trenutna kriza u Bosni?
Džozef: Morate da slušate šta ljudi na terenu kažu, jer ne govore to olako u Bosni. Bilo je komentatora s vremena na vrijeme koji su tamo podigli uzbunu i očigledno, moramo da budemo veoma jasni – strateški, situacija je veoma drugačija nego što je bila 90-ih godina. Ali, moramo slušati ljude na terenu koji ukazuju na te prijetnje i mogu Vam reći – pošto sam bio na sastancima sa visokim zapadnim zvaničnicima, da znam da su ljudi veoma svjesni toga, tako da to moramo shvatiti ozbiljno. Vaše drugo pitanje je, kako uporediti ove krize. Naravno da je veoma ozbiljno u Bosni, ali – po mom mišljenju i na to moramo obratiti pažnju, shvatiti to ozbiljno i suočiti se sa tim – ali, Senade, to je pogrešan pristup, to je upravo razlog zbog čega smo u ovoj situaciji, jer smo zbunjeni i vidimo ove probleme kao dio zapleta. „Nered je, veoma ozbiljna kriza u Bosni i pogledajte i Bošnjaci i Srbi i Dodik… Onda, pogledajte Crnu Goru, i Cetinje. Zatim pogledajte šta imamo na sjeveru, na Kosovu i sad imamo tenkove na granici. I ruski ambasador je tamo. I šta to radi Kurti i Bugarska i Sjeverna Makedonija. O čemu se tu radi? Kao pas kad juri sopstveni rep, gledamo na sve ove drugačije krize. Kada su sve one, u stvari, manifestacija jedne iste krize. I reći ću to sada – vjerovatno jer ste to rekli na početku – Sa svim ovim problemima se može upravljati pod jednim uslovom! Da sve strane u regionu prihvate zapadni poredak. To znači da su ratovi završeni i da je svaka od ovih država nezavisna, unutar svojih granica, kao demokratska, multietnička – osim Albanije. Albanija nije zapravo multietnička – ali ostalih pet, kao multietničke države, da su jedinstvene u svojim granicamai da su funkcionalne demokratije. Ne disfunkcionalne ili namjerno disfunkcionalne. I da su sve usmjerene ka ulasku u NATO – bilo bi poželjno sve one – i ka ulasku u Evropsku uniju. To je zapadni poredak. Kada sve države u regionu prihvate taj zapadni poredak, ovo su rješivi problemi. Svi će imati rješenje. Amerika i EU mogu posredovati, uključujući i Kosovo, i Bosnu, i Crnu Goru. Problem je to što jedna država ne prihvata zapadni poredak – ta država je Srbija. I to je problem. Senade, vi ste to uočili na početku. To je problem poseban za Vučićev režim i za samog predsjednika Vučića ali, strateški problem je Srbija koja nije mogla da prihvati zapadni poredak još od atentata na premijera Zorana Đinđića. I to je problem. Vučić je uzeo ovu nemogućnost Srbije, koja je bila demokratija, u mukama, ali mlada demokratija, pod njegovim prethodnicima, još od Koštunice do Tadića. Bila je demokratija – ali on ju je doveo do stanja gdje to više nije. On je strateški partner Rusije i Kine, a to znači, na neki način, da su rizici za SAD i njihove partnere zapravo veći nego u 90-im godinama. Tragedija i iseljavanja su bili veći u 90-im godinama, ali Rusija i Kina nijesu bili faktori tada, a sada jesu. I Beograd je njihov strateški partner. I opet, svi ovi problemi, ova zamršenost, ovo je ono što Rusija i Kina žele. Ovo je zaplet koji oni žele. Imamo sva ova sjajna imenovanja i sve ove iskusne ljude, ali ono što nedostaje je strategija. O tome sam pisao, i nastaviću da radim na tome, pisao sam sa kolegama u Wilson centru, pričao sam o ovome u članku za Foreign Policy… Postoji način da se Srbija dovede u zapadni poredak, postoji način da se obaveže, i on je vrlo jasan – nije lak, ali jeste jasan – a to je Kosovo. Put ka stabilnosti ide kroz Kosovo i to sve ide kroz pet evropskih država koje ne priznaju Kosovo. Uključujući i probleme u Bosni, sve njih! Nemamo vremena da sada to objašnjavam, to se može naći u mom članku za Wilson centar i u nekim drugim. Ovih pet država koje ne priznaju Kosovo su ono što izoluje Srbiju od potrebe da napravi taj izbor, o tome da li je na Zapadu, ili na Istoku. Te države pružaju prednost i u sveukupnoj, i u situaciji sa Kosovom. One oslabljuju poziciju Zapada, jer upravo time što ne priznaju Kosovo, daju svu moć Beogradu, Moskvi i Pekingu. To je prednost, i to je razlog zašto naše diplomate u Beogradu za anti-demokratski režim predsjednika Vučića koriste, u više navrata, frazu „političi i ekonomski lider u regionu“. Ovo je fraza koja se koristi za režim autokrate Aleksandra Vučića, koji ljubi kinesku zastavu! Mislim to i bukvalno i figurativno. On promoviše Si Đinpinga i Vladimira Putina kao rješenje za region. Ovo je razlog zbog čega Vam kažem – ova imenovanja su sjajna i treba da ih prati i drugačija strategija. Vrlo je jasno – kad dobijemo iskorak od ovih pet evropskih država koje ne priznaju Kosovo, računica se mijenja za Srbiju, i mijenja se za cijeli region.
Gradska TV: Želim samo da Vas pitam posljednje pitanj, i da Vas zamolim za kratak odgovor. Prethodne sedmice, potpredsjednik Vlade Crne Gore, Dritan Abazović, bio je u Vašingtonu. Kakvu poruku mislite da je tamo primio?
Džozef: Ja sam takođe bio na sastanku sa njim, kao i sa ministrom spoljnih poslova Radulovićem. Oni su imali zajednički sastanak. Ne želim da kažem šta su tada rekli, zato što to nije bio javni sastanak, ali Vam mogu reći njihovu zvaničnu poziciju, koja je vrlo dobro poznata. Njihova zvanična pozicija i zvanično mišljenje je da, naravno, održavaju zapadnu orijentaciju Crne Gore. To je njihovo javno mišljenje i ne želim da pričam o tome što su privatno rekli, zato što to bi to za mene bilo neprihvatljivo. Problem je, naravno, što Vam mogu reći šta sam ja njima rekao – mogu Vam reći da sam ih pitao za prijetnje koje Beograd i Moskva predstavljaju za zapadnu orijentaciju Crne Gore, kao i za ulogu Srpske pravoslavne crkve. Opet, svi problemi u Crnoj Gori su upravljivi. Brige koje Srbi u Crnoj Gori imaju su iste brige koje Srbi u Bosni imaju, ili Hrvati, ili Bošnjaci, ili Crnogorci. Ovo su sve rješivi problemi, kada svako prihvati zapadni poredak. Kada promovišete alternativni poredak Rusije i Kine i udaljavate se od demokratije, tada ovi problemi nijesu rješivi.
