U malenoj Crnoj Gori dijete dvoje renomiranih umjetnika koje je, pritom, takođe umjetnik, nemoguće je da ostane neprimijećeno. Jer, ljudi poput njega i u mnogo većim sredinama uvijek privlače pažnju. Sa nepunih 25 godina, mladi reditelj Veljko Mićunović je prošao neuporedivo više nego većina njegovih vršnjaka, a njegovi roditelji Branislav Mićunović i Radmila Vojvodić, kako kaže za Portal Analitika, najmanje su uticali na ono čime se danas bavi.
Put odrastanja Veljka Mićunovića počeo je drugačije nego što je to slučaj sa talentovanim umjetnicima. Rođen je u Baru, ali je srednju školu počeo da pohađa u Beogradu. Naime, tamo je stigao da bi nastavio da - trenira vaterpolo.
- Sve je počelo na jedan način dosta neprilagođen režiji, jer sam igrao vaterpolo u Crvenoj zvezdi i išao tamo u gimnaziju. Ipak, ne može da se prenebregne činjenica da sam čitav život odrastao u pozorištu, sa glumcima, rediteljima, pozorišnim i filmskim radnicima. Možda je to još iz sportskih dana tinjalo u meni, ali je počelo da bukti tek nekih 7-8 mjeseci pošto sam otišao u Beograd - prisjeća se Veljko dolaska u „obećani grad“, koji mu je, očigledno, ponudio nešto drugačije i više od onoga što je očekivao.
Ističući da je „krajnje nepretenciozno ušao u priču o režiji“, on se podsjeća da mu je godinu i po rada i priprema bilo potrebno za prijemni na Fakultetu dramskih umetnosti.
- Danas kada se toga sjetim, zvuči nepovezivo: s jedne strane treniraš vaterpolo, a sa druge strane si potpuno u raznim sferama umjetnosti. Iako sam se održao u vaterpolu, izašao sam na prijemni poslije drugog gimnazije – priča Mićunović kako je sve „počelo da se preliva na stranu režije“.
Simbolična zamjena: Namjeravao je da pokuša na prijemnom i naredne dvije godine srednje škole, ali to nije bilo potrebno. Od 50-ak prijavljenih kandidata, bio je jedan od četvoro koji su primljeni u klasu Egona Savina.
- To je bio veliki šok za mene, jer akademija je podrazumijevala potpuno drugačiji život. A, prije svega, podrazumijevala je da se ostavi vaterpolo!
Našavši se između 15 sati rada na akademiji i dotadašnjih višesatnih treninga, bio je primoran da već tada prvi put sam donese veliku odluku i odabere svoj put. I - okrenuo se studijama režije. Veljko za Portal Analitika dalje otkriva da u početku nije bio baš sjajan student, ali...
- Kako smo se približavali kraju prve godine, stvar se nekako agresivno razvijala kod mene. Počeo sam sve bolje da se osjećam u onome što radim, što to se vidjelo i po rezultatima.
Izbor bez pritiska: Na trećoj godini je napravio predstavu koja se i danas igra: „Ne šetaj se gola“ Pozorišta na Slaviji, a na četvrtoj godini „U lovu na bubašvabe“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
- I već tu sam osjetio da mogu dobro da plivam u sferi umjetnosti i da to, da tako kažem, simbolično zamijenim za vaterpolo.
No, da li je srednjoškolac, odnosno mladi student Veljko Mićnović zaista imao mogućnost da sam izabere ono čime će se baviti? Naš sagovornik kaže da su roditelji „navijali za vaterpolo“ i da ni jednom riječju nisu sugerisali da treba da ode ni na režiju ili bilo koje druge studije.
- To su apsolutno prepustili meni i drago mi je zbog toga. Da se bavim ovim poslom, a da su me oni ugurali, vjerovatno se danas ne bih dobro osjećao. Mislim da bih, prije ili kasnije, shvatio da mi je to nametnuto – objašnjava Mićunović, uz komentar da ni svom djetetu, jednog dana, neće sugerisati čime da se bavi.
- Ali ako bi mi ono jednoga dana reklo da želi da se bavi ovim poslom i to mi dobro elaboriralo a ja shvatio da je sve suvislo to što govori, ne bih imao ništa protiv – kaže talentovani reditelj.
Roditeljsko nasljeđe: Veljko ne bježi od činjenice ko su njegovi roditelji. Naprotiv, jasno pokazuje već izgrađene stavove i da čvrsto stoji na zemlji realnim sagledavanjem okruženja u kome živi i radi.
- Uvijek postoji to osjećanje da imate roditelje koji su o ovom poslu. Oni svakako stvaraju teret, ali isto tako pomažu u mnogim stvarima, prije svega – pedagoški. Jer, režiju čini i psihološka borba, ali i tu da morate, prije svega, znati šta hoćete. A ja sam bio siguran u jednu stvar: da ne želim da mi se roditelji miješaju ni u jedan segment mog rediteljskog rada – ističe Mićunović za Portal Analitika, uz opasku da „sto reditelja režira na sto raziličitih načina“.
- Ljudi mi govore da imam neki svoj rediteljski potpis, da moje predstave ne liče na njihove i to mi imponuje, zato što sam izabrao svoj put, svoj stil. S druge strane, možda će neko reći da su mi oni pomogli da brže skrenem pažnju na sebe, i ja ne bježim od toga. Ali treba uzeti u obzir i to da kada dobijete da radite predstave u Crnoj Gori poput „Otela“ i „Revizora“, a pritom svi žele da vas dočekaju na nož, jer možda smatraju da ste to nepravedno dobili, samim tim je odgovornost mnogo veća. Time što radite treba da dokažete da ste to zaslužili – dodaje Mićunović.
Izazov imena: Zrelost, kakva se ne sreće često kod 25-godišnjaka, Veljko potvrđuje i stavom prema odnosima sa roditeljima, kako unutar porodice, tako i u poslu.
- Kad kažem „porodični odnos“, mislim na to da dijelimo i dobro i zlo, uključujući i probleme koji mogu da se dese ne samo u režiji, nego uopšte u tom mom „odrastanju“ - jer ja i dalje rediteljski odrastam. A kada govorimo o poslu, drago kada čujem da smo sada kolege. Sada možemo uzajamno da se komentarišemo: kao što ja komentarišem njihove i predstave drugih kolega, tako i oni to rade za moje. Naravno, ne mora se ništa uzeti zdravo za gotovo, ali svakako da pomaže. Inspirativni su ti razgovori kada neko ko je jako blizak po senzibilitetu vašem biću, kaže nešto što vam, uslovno rečeno, može skrenuti pažnju.
Veljko je ujedno svjestan i kako će evoluirati odnos unutar porodice, polazeći od opštepoznatog stava da svaki roditelj želi da njegovo dijete bude uspješno.
- Ako nastavim da se bavim ovim poslom, što godine budu više prolazile, mislim da će sve manje biti tog osjećanja sina, a mnogo više osjećanja sopstvenog imena. Uostalom, imamo divne primjere sa našeg, ex-jugoslovenskog područja gdje su djeca uspješnih roditelja postala mnogo uspješnija. Za mene je to, moram da priznam, izazov. Izazov mi je da to breme iznesem na jedan kvalitetan način i dokažem da ovim čime se bavim – treba da se bavim. Uostalom, prepuštam ljudima koji gledaju moje predstave i druge projekte da sude o tome. I vrlo radostan stajem pred taj sud – kaže mladi reditelj.
Pošto je za Veljka u životu važno raditi ono što se voli, tako je do sada radio i odlučivao. Sam. Ipak, još ne zna da li će režija i ostati njegovo zanimanje - ono koje voli.
- Možda se sve ovo što pričam promijeni za nekoliko godina i kažem da ne mogu da gledam ni pozorište, ni glumce... Ali, za sad se veoma dobro osjećam u ovome i jedva čekam da radim novu predstavu.
A o tome će i dalje odlučivati – sam.
Kristina JERKOV
