Tridesetčetvorogodišnja Lusi Lou bila je na Trafalgar Skveru u srijedu, 6. jula 2005.
„Bila sam tamo sa jednom prijateljicom, da proslavimo dobijanje domaćinstva za Olimpijadu 2012. godine ali, i moj prvi pravi posao“.
Od tada se mnogo šta promijenilo. Priča da ju je finansijsko društvo za koje je radila kao konsultant do prije osam mjeseci, „privremeno“ otpustilo, a ona još uvijek plaća visoku kiriju za stan na Betnal Grinu koji dijeli sa još troje podstanara, radeći kao nastavnica skraćeno radno vrijeme u jednoj školi za računovođe.
Recesija deklasirala „turbo“ ekonomiju: Britanski optimizam po pitanju organizacije Olimpijskih igara 2012. u međuvremenu je prilično potonuo, kao što su se u međuvremenu smanjile i aspiracije u odnosu na veličinu i Igara i Olimpijskog sela.
Ova današnja i ona Lusi koja je prije samo pet godina sa desetinama hiljada Londonaca pjevala „We are the Champions“ izgledaju vjekovima daleko. Toni Bler tada je slavio baklju „otetu“ Francuzima, pripisujući sebi zasluge te pobjede, likujući, kao da se svetio zbog francuskih kritika zbog rata u Iraku. Ali, prije svega, ekonomija je letjela visoko.
A recesija će samo za nekoliko sezona, deklasirati „turbo“ ekonomiju Ujedinjenog Kraljevstva, i pretvoriti je u zemlju sa najsporijim oporavkom među članicama G7.
Koji će efekat imati „strogost“ koju je najavila nova „žuto-plava“ vlada kada je riječ o Olimpijadi 2012, za koju je budžet u međuvremenu porastao čak tri puta?
Gradonačelnik Londona Boris Džonson, koji je 2008. preuzeo štafetu prilikom zatvaranja mastodontskog spektakla u Pekingu, sluša sa zabrinutošću sve te najave. „Moja administracija već je usporila ambicije Igara, ali naknadne uštede bile bi velika greška.“
„Duh“ Igara ostao novoj vladi: Problem je što, iako je, kao krajnje naklonjen Igrama, ipak uspio da uštedi značajne cifre za dizajn sportskih građevina i za gradnju medija centra, ali to ne rješava bogzna koliko. Britanska vlada našla se pred ogromnim deficitom od 11 posto i niko ne spava mirnim snom.
Premijer Gordon Braun znao je da, ko god da pobijedi na posljednjim izborima, duh Igara ostaje tamo, da plaši one koji preuzmu vlast, kao preskupi brodolom srednje klase. Prije godinu i po, kada su sponzori počeli da se povlače, njega je dopalo da stavi ruku u novčanik i nacionalizuje neke projekte za 50 posto, - i stanove za 17,500 sportista u olimpijskom selu i stanove u novinarskom naselju.
Sada Boris Džonson veliča hrabro partnerstvo javnog i privatnog koje će finansirati „ArcelorMittal Orbit“ (na slici) čuvenog Aniša Kapura, konstrukciju koja će biti dizajnersko-građevinski simbol Olimpijade u Londonu. Ali, suština se ne mijenja – uvijek plaća poreski obveznik.
Nostalgija za jeftinim Igrama 1948: Poneko se sa nostalgijom prisjeća prvih poslijeratnih Olimpijskih igara, koje su 1948. godine održane baš u Londonu, po drugi put. Sportisti su nosili peškire od kuće ali, kako priča Dženi Hapton u knjizi „Kada su Igre stigle u London 1948“, epilog je bio uspješan.
Ovoga puta je, već bivša ministarka sporta, laburistkinja Tesa Džouel, uspjela da maksimalno skrati međunarodnu i međukontinentalnu rutu za olimpijsku štafetu, i smjesti je samo u Velikoj Britaniji. Umjesto finansirati skupo putovanje olimpijske baklje, skupi prevoz i osiguranje, što je već činilo 10 posto ukupnog budžeta, procijenjeno je da je mnogo bolje finansirati jedno konsultanstko društvo koje će držati troškove pod kontrolom.
Ostalo je još 800 dana do Olimpijskih igara u Londonu, i 835 do Paraolimpijskih, podsjeća odbrojavanjem dana unazad sajt www.london2012.com.
Dizalice i bageri rade danonoćno kako bi promijenili lice Ist Enda, najmanje razvijenu zonu Londona, gdje će se održati najveći dio takmičenja, u nadi da će OI ostaviti za sobom nasljeđe razvoja i prosperiteta.
(Prevod: G. Borović)
