“Ne treba više u bijelim rukavicama. Ovo je pitanje biti ili ne biti. Hoće li nas sjutra biti ili nas neće biti. Ova se zemlja ne može drugačije zvati nego Crna Gora. Ova je zemlja priznata u Ujedinjenim nacijama i to ne može niko da promijeni. U Crnoj Gori da Crnogorsci budu manjinski narod to bi bila smijurija”, ističe Eraković.
Kada bi režirao predstavu o Crnoj Gori danas opredijelio bi se, kaže, za žanr tragedije. Taj žanr bi, kako je pojasnio, najbolje prikazao ono što se u zemlji dešava.
“Zato što smo upali u jedan rascjep koji civilizacija nije upamtila. Da jedna država koja je krupnim koracima krenula ka Evropi i svijetu odjednom propada. Čuli ste najnovija saopštenja iz Brisela, Berlina. Zemlja koja je imala građanski duh i ničega zajedničkog sa desnim i nacionalističkim krilima odjednom se proglašava maltene propalom projekcijom, projekcijom koja nije uspjela i koju treba prevrnuti ispočetka”, kaže Eraković.
I ranije su, dodaje, u milenijum dugoj istoriji Crnogorci upadali u teške situacije i probleme.
“I uvijek su se časno i na dostojanstven način dokazali i spasili svoju zemlju. Nadam se da ćemo i ovom prilikom to uspjeti”, kazao je Eraković.
Smatra da smo za situaciju u kakvoj se nalazimo dobrim dijelom sami krivi.
“Inače smo narod praznovjeran, koji vjeruje strancima bez ikakve rezerve. Zato su se kod nas mogli javljati lažni carevi kao što je Šćepan mali i druge lažne ličnosti kakve imamo i danas u savremenoj politici. Takvih i danas imate koliko volite, to su ljudi koji personalno ne znače ništa osim što umiju da smotaju okolnosti oko sebe na način nedostojan savremenoga života. Podmićivati ljude povećanjem inače bijednih penzija, dječijih dodataka, primanjima za majke troje ili više djece, to je čisti populizam”, ocijenio je Eraković.
Čist populizam je, kako ističe, i zaposliti 1. 400 ljudi u EPCG.
“Ono što je davno rečeno kada su kritikovali čovjeka iz DPS -a, jedan zaposleni – četiri glasa, to je odavno poznato, to se zna od kada se izlazi na glasačka mjesta. Ovi se sad služe time”, kaže Eraković.
Dodaje da je ilustrativan primjer popisa iz 1946. godine kada se 2,8 odsto stanovnika izjasnilo kao Srbi.
“Godine 1991. bilo je Srba 7, 8 odsto, godine 2011. godine 27 odsto, a sad neka nam je Bog upomoć. To sve radi na jedan lukavi način Crkva. Zašto? Zato što je to strani elemenat u Crnoj Gori”, kazao je Eraković podsjećajući da je Amfilohije Radović jednom rekao: “Crnogorska crkva je bila autokefalna pa što ćemo sad?”
“Nećemo ništa sem da bude ponovo autokefalna. Ako je bila autokefalna 400 godina, od ukidanja Pećke patrijaršije 1564. godine pa do 1838. godine. Što je drugo bilo sjedište pravoslavne crkve nego Cetinje. Srpski patrijarh je tada došao na Cetinje, nadajući se da će tu i ostati. Međutim, mudri vladika Vasilije ga je upitio u Rusiju, jer je znao da se ta dva pojma ne mogu miješati”, napominje Eraković.
Sa druge strane, dodaje, na mali prostor kao što je Crna Gora, imamo viška istorije.
“Zemlje oko nas, kada je o istoriji riječ, ne mogu se sa nama mjeriti ni dva odsto. Sve što je nastalo civilizacijski, nastalo je ovdje. Počev od Ljetopisa popa Dukljanina pa preko Miroslavljevog jevanđelja, istorije o Crnoj Gori vladike Vasilija, Petra I Petrovića, o Petru II Petroviću da ne govorim, to je svjetska veličina. Da smo malo više imali pameti Njegoš bi danas bio u rangu jednog Šekspira i Getea. Žan Pol Sero profesor lingvistike na Sorboni mi je rekao da je Luča mikrokozma najveći spjev 19. vijeka”, kazao je Eraković osvrnuvši se na brojne posebnosti iz bogate crnogorske istorije.
