Nauka (ili pak onaj njen fiktivni, filmski dio) u posljednje vrijeme sve češće eksperimentiše idejom beskonačnosti univerzuma. Zamisao da nismo sami i da postoji neizmjerno mnogo verzija nas koje egzistiraju u različitim trenucima primamljiva je za jednu kripipastu (urbanu legendu na internetu popularnu među emo tumblr tinejdžerima) u kojoj birate svoj idealni nightmare blunt rotation (ljude sa kojima biste, najradije, zapalili po koju) i stavite ga u najluđu situaciju ikad smišljenu.
Zvuči besmisleno i čudno van konteksta? Upravo takav je ovogodišnji apsolutni pobjednik dodjele Oskara „Everything Everywhere All At Once“ (sedam statueta) filmskog dvojca The Daniels kojeg čine, logično, dva Danijela (Kwan i Scheiner).
Naime, iz dosade inspirisane brojnim Reddit stranicama, ovaj duo došao je na ideju da stvori najiritantniji, a možda i jedan od najgenijalnijih filmova svih vremena koji ima jednostavnu premisu - dramu kineske imigrantske porodice. Zbog predugog i kompleksnog naziva (ironično, s obzirom na to da je sve ostalo tanje od papira) film ćemo dalje oslovljavati sa Everything Everywhere.
Svijetlo dana ugledao je 2022. godine na američkom SXSW festivalu i od tog momenta internet ne prestaje da bruji o njemu. Naići ćete na razne tvitove, Fejsbuk postove po filmskim grupama, disertacije, recenzijske magnum opuse i hvalospjeve na mreži za filmofile Letterboxd. Možda će se razlikovati u nijansama odbrane i napada (sjetite se „naravoučenija“ šta je bolje), ali će se svi saglasiti oko jednog – ludila kojim Everything Everywhere odiše.
U ovom ljubavnom pismu, sa puno srca i šašavosti, pažljivo napisanom kinematografiji, glavnu ulogu tumači Michelle Yeoh virtuozno prikazujući lik domaćice i spremačice Evelyn Wang čiju svakodnevicu pratimo u njenom hladnom odnosu prema mužu Waymondu (Ke Huy Quan) i ćerci Joy (Stephanie Hsu).
Porodična idila i stagnacija odražavaju se kroz sve objekte u kući, čime se pažljivo kroji metafizički pristup i spoj materijalnog i duhovnog, sve do prvog presjeka realnosti i prikaza hrpe računa na stolu koji se moraju hitno platiti. Pritisnuta od naporne službenice Diedre (Jamie Lee Curtis) koja im prijeti deportacijom i prekidom porodičnog biznisa, razočarana u životne i partnerske odabire njene nasljednice, kao i emocionalno i duhovno (ne)produhovljena, glavna heroina nesvjesno cijepa tanku hartiju multiverzuma i spoznaje sve misterije koje se kriju iza dijaboličnog agenta čistog haosa i uništenja džepnih univerzuma, Jobu Tupakija.
Kompletan okršaj, pored blještave i lude akcije koja po tenziji i hiperaktivnosti može slobodno parirati filmovima Jasona Stathama, poprima više nota u zavisnosti od akta. Dok je prvi solidna i prizemna uvertira u ono što slijedi, druga dva pucaju po šavovima u namjeri da budu više od prvobitne zamisli.
Ostvarenje A24 produkcije toliko se trudi da poprimi filosofsku notu, pa se oslanja na neke prilično besmislene i banalne nihilističke koncepte na koje bi i Niče zakolutao očima. Referira na više ostvarenja od „The Matrix“, „Ratatouille“, „Back to the Future“ pa sve do „2001: A Space Odyssey“. Krade najbolje elemente od prethodno pomenutih klasika pažljivo formirajući filmskog Frankenštajna kojeg ni najmoćnija električna oluja ne bi oživjela.
Ako se kuća gradi od temelja, u The Daniels slučaju taj proces je započeo od užarenog kamina, nadovezao se na poplavljeno kupatilo i završio sa preuskim podrumom. Apsolutno nelogičan slijed koji je uveliko naškodio filmu sa narativne strane, gdje se u jednom momentu pitate zašto kompletna priča nije stala u sat i četrdeset minuta. Koja je svrha u nadmašene dvije ure koje ste mogli pametnije iskoristiti, pustiti epizodu vaše omiljene trashy serije (Emili u Parizu gledamo u tebe) ili animea kojih, srećom, ima previše.
Da stvar bude još gora – kreatori su apsolutno svjesni činjenice da su stvorili nerazumljiv nered koji će pokupiti previše nagrada na raznim manifestacijama, jer su se ljudi zasitili marvelovštine i superheroja. I gle čuda! Na apsolutno ničije iznenađenje, desilo se sedam Oskara viška što je još jedan promašaj Američke filmske akademije. Ta ista ustanova uporno ignoriše druge žanrove, konkretno horor, i fokusira se na očigledne udice filmaša koji znaju da će njihov minimalan trud proći kod laika i onih kojima se uporno dodvoravaju.
Da se razumijemo, Everything Everywhere nije najgori film svih vremena i teško da će to ikad biti, osim ako nam neko magično ne izbriše sjećanje na Catwoman i The Room. Nije čak ni toliko loš, ali predstavlja sve ono pogrešno u aktuelnoj filmskoj industriji. Vrši eksplicitnu zamjenu teza, servira poluspreman i mediokritetan produkt na koji ćemo kolektivno zaboraviti ove godine čim začarani krug bude nastavljen. Hljeba i igara - do sljedećeg Oskara.
