Bez imalo okolišanja, prvi čovjek njemačke Bundesbanke Axel Weber poručuje da će bez evropske finansijske pomoći Grčka zaraziti cijelu eurozonu, dok Dominique Strauss-Kahn, direktor Međunarodnog monetarnog fonda – opet neuobičajeno izravno – upozorava da bi uskraćivanje evropske pomoći Grčkoj značilo i smrt eura.
Zbog toga je i njemačka kancelarka Angela Merkel, uvjeravajući njemačke zastupnike da moraju odobriti pomoć Grčkoj – samo dan prije nego što je grčkim ulicama potekla krv – kazala da nije u pitanju samo budućnost Grčke nego i Evropske unije. »U pitanju je sudbina EU, a onda i sudbina Njemačke unutar Evrope«, uvjerava njemačka kancelarka, koja se zatekla u situaciji da njemačke parlamentarce i cijelu javnost mora pridobiti za nešto čemu se i sama do prije nekoliko dana oštro opirala.
Angela Merkel se predomislila, ali prekasno. Njemačko oklijevanje zapravo je samo još jedan dokaz sporosti i neodlučnosti cijele Evropske unije, kojoj, pokazalo se, nedostaju institucionalni mehanizmi pri rješavanju situacije kao što je grčka kriza. Zakazao je i Lisabonski ugovor, koji se pokazao kao nedovoljan instrument u sadašnjoj krizi, budući da nekoliko njegovih članova zabranjuje pomaganje zemlje članice u vraćanju njihovih dugova i izvršavanju finansijskih obaveza.
Jacques Delors, dugogodišnji predsjednik Evropske komisije i jedna od najcjenjenijih osoba u istoriji EU, nedavno je izrazio svoje razočaranje u Lisabonski ugovor, rekavši kako će današnje vođe ujedinjene Evrope svojim unucima ostaviti relativno bogatu, ali globalno irelevantnu i neuticajnu Evropu. Sada je ipak i to »relativno bogatstvo« Evrope, kada se temeljilo na finansijskim špekulacijama, pod znakom pitanja.
Finansijski špekulanti koji su srušili Grčku već su ozbiljno nagrizli i
U ovoj priči nema nevinih
Na Grčkoj je, naravno, najveća krivica za sadašnji ishod. Ta država na vrhu balkanskog poluostrva svojedobno je maštala o sebi kao o »Švedskoj na Mediteranu«, da bi se, zahvaljujući autizmu dviju političkih oligarhija koje su se izmjenjivale na vlasti, pretvorila u evropskog prvaka po netransparentnosti trošenja javnog novca, korupciji i sivoj ekonomiji. Pritome, Grčka je sebe vidjela kao mediteransku vojnu silu, u vječnom rivalstvu sa susjednom Turskom, zbog čega je preko četiri posto svog BDP-a, najviše u Evropi, trošila na vojsku i naoružanje. Neslužbene brojke otkrivaju da su se grčki vojni izdaci penjali i na šest posto, kada je otkriveno da su Grci u Brisel godinama slali lažne statističke podatke.
Izlaskom na ulice, Grci su poručili svojoj političkoj eliti da se sudbina Grčke neće odlučivati u parlamentarnim klupama, nego, kao i toliko puta u grčkoj povijesti, ispred njega. Pobuna je izbila jer će najvišu cijenu grčkih dugogodišnjih zabluda opet morati platiti oni koji su najmanje krivi – radnici, studenti i penzioneri – čiji će se životi preko noći preokrenuti za 180 stepeni. Grčka socijalna država umire brzinom svjetlosti, a njezina smrt najavljena je smanjenjem investicija u obrazovanje, javni sektor i infrastrukturu, što će najviše pogoditi upravo niži i srednji sloj.
Međutim, u ovoj priči nema nevinih. Pogotovo ih nema u Evropi. Njemačka, naravno – vodeća i najveća demokratija Evrope – prva je koja je morala preuzeti svoj dio odgovornosti, što dosad nije učinila.
Propust Njemačke
Frankfurter Allgemeine Zeitung postavio je prije nekoliko dana pitanje je li grčka kriza dokaz da je Njemačka postala »sebična, nacionalistička i manje evropska«. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, danas 91-godišnjak, u razgovoru s novinarom New York Timesa Johnom Vinocurom, bio je rezolutan: »Sadašnja njemačka vlada nije shvatila da Njemačka mora biti povezana u širu uniju, u entitet veći od nje same. Taj je savez u njemačkom interesu, no to je ono što nije razumjela njemačka vladajuća i politička elita. No to je ujedno i odraz onoga što se događa u Francuskoj«.
Njemačka je, dakle, odlučila postati »normalna« evropska država, koja se ne srami svog egoizma i koja na prvom mjestu vodi računa o vlastitim interesima, kao što to unutar EU tako uspješno čine Francuska ili Britanija. Njemački sociolog Ulrich Beck u svom eseju naslovljenom »Njemački euro-nacionalizam« upozorava kako je njemački ekonomski unilateralizam zamijenio odbačeno vjerovanje u multilateralizam. Takav »intelektualni nacionalizam«, po Becku, danas premošćuje lijevo-desne definicije, tako da Njemačka danas više ne personifikuje »najevropskije od svih Evropljana«.
Po Hans-Ulrichu Kloseu, koordinatoru njemačko-američke saradnje u Ministarstvu inostranih poslova i bivšem vođi socijaldemokrata u Bundestagu, ono što danas ljudi nazivaju njemačkim nacionalizmom, ide na račun činjenice da je u prošlim vremenima Njemačka plaćala za Evropu. »Ali mi to više ne možemo činiti«, kaže Klose.
Stručnjaci, međutim, upozoravaju kako su upravo Njemačka i njemačka ekonomija najviše profitirali od jedinstvene evropske valute. Slovenački pravnik i publicist dr. Matjaž Nahtigal navodi kako se moć njemačkog izvoznog bilansa temelji upravo na potražnji sa evropske periferije. Njemačka i dalje, bez obzira na krizu, ostvaruje velik višak u tekućem platnom bilansu. Prošle je godine taj višak iznosio 169 milijardi eura, od čega je više od pola ostvareno u eurozoni, premda je jako malo njemačkih stručnjaka spremno priznati da Njemačka pridonosi postojećoj neravnoteži u eurozoni – neravnoteži koja je i dovela do grčke krize. Poput ostalih perifernih država – ili, ako hoćete, država PIIGS-a – i grčka je kriza ponajprije rezultat nagomilanih strukturnih neravnoteža unutar Unije, pri čemu najrazvijenije evropske države bilježe ogromne viškove na račun perifernih država. Drugim riječima, ako želi riješiti problem, a ne samo spasiti Grčku od potpune propasti, evropski će stratezi morati smisliti način na koji će smanjiti jaz između najrazvijenijeg evropskog centra i periferije, koji se sada nekontrolisano produbljuje.
Podbačaj Lisabonske strategije
No za to je vjerojatno potreban novi, djelotvorniji i snažniji ustavni okvir od sadašnjega. Takav bi sistem omogućio uravnotežen i cjelovit razvoj svih članica EU u zahtjevnim vremenima globalizacije, jer je dosadašnji model doživio poraz. Lisabonska strategija kojom su se čelnici EU 2000. dogovorili kako će Europa do 2010. postati najkonkurentnija i najdinamičnija industrija na svijetu, sa najvišim održivim industrijskim rastom i najvišom zaposlenošću, ostala je neostvareni cilj.
Uprkos krizi, novi model razvoja ne smije žrtvovati karakteristične evropske vrijednosti, poput društvene uključenosti, socijalne države i poštovanja ljudskog dostojanstva, koje su u Grčkoj prve platile cijenu uravnoteženja grčkog proračuna sa grčkim mogućnostima. Umjesto neoliberalnog fundamentalizma, čiji rukopis prepoznajemo u predloženim mjerama grčke vlade – iako je isti neoliberalni model zapravo i doveo Grčku u krizu – Grčka, ali i cijela Evropa, zahtijevaju alternativu. U protivnom, Evropa bi mogla izdahnuti tamo gdje je prije nekoliko milenijuma i rođena zapadna civilizacija: u Grčkoj.
Denis ROMAC –
