Cjelodnevno slušamo urušiteljske predloge, povećavaju se plate zdravstvenim radnicima, a postaju nezadovoljni socijalni radnici i zaposleni u bezbjednosnim službama, povećavaju se plate profesorima Univerziteta CG, a ostaju nezadovoljni profesori i učitelji u školama i vrtićima…
Poslanici se takmiče u kreiranju amandmana.
Predlažu, ne žale, a ako se usvoje svi prijedlozi, neko je već izračunao, stigli smo do 400 miliona novih rashoda. A odakle pare? Svima je argument i to im je dovoljno da su iz Vlade rekli da ima para, uostalom uočili su (po prvi njihov put) izvjesni suficit. To je valjda dovoljno.
Eksperti za zaduživanje
Povremeno čujemo nešto i o prihodnoj strani. Govori se da nam se privreda previše oslanja na turizam (iako se u nebo diže onih 750 miliona ovogodišnjih turističkih prihoda) i da treba da razvijamo druge grane privrede, da nešto proizvodimo. A kada naši postojeći proizvođači ukažu na bilo kakav problem, najčešće krajnje objektivan, saznamo da to nije problem Vlade nego tih “privatnika”, kako vole reći.
Na njihove najave da zatvore svoje biznise imamo hladnokrvne reakcije da je to njihov problem. Najava odlaska najeminentnijih investitora opet je njihov problem. Izgleda da je shvaćeno da Vlada postoji samo zbog rashodne strane budžeta. Prihodna se valjda sama od sebe uređuje. Jedino se zaduživanje tu ne računa (planirano zaduženje za 2022. god. 1.400.000.000 €). Tu smo eksperti.
Reakcija Vlade na najavu zatvaranja proizvodnje najvećeg izvoznika u CG, čini se, najjasnije pojašnjava neodgovornost a i namjere onih koji vladaju.
Prijedlog kapitalnog budžeta je tek priča za sebe. Iako je realizacija ovogodišnjeg ispod 50% u planiranom prijedlogu premijer obećava izgradnju desetak škola i nekoliko bolnica za petnaestak miliona. Ko ne vjeruje to je njegov problem, a objašnjenje neće dobiti jer mu “glava nije toliko velika”, kako reče naš predsjednik Vlade.
Uvreda za ekonomsku logiku
Činilo se u početku kada je tek promovisan projekat “Evropa sad” da je riječ o populizmu. Naime, izgledalo je da se aktuelna Vlada dodvorava građanima ne bi li po svaku cijenu sačuvali vlast. Iako nema razložnih argumenata, čak mnogo toga vrijeđa zdravi razum i ekonomsku logiku, aktuelna vlast je neumorno gazila zacrtani put. Svi koji su sumnjičavo i zabrinuto nudili protivargumente dobili su epitet neprijatelja, korumpiranih i nepoštenih.
Nikada više nijesmo slušali o poštenju, a i nijesmo shvatili kako se mjeri i ko izdaje sertifikat. A svi znamo da je opasno osloniti se na poštenje kao jedini kvalitet za obavljanje odgovornih poslova. Poznato je već da su “poštenjačine” napravile ogromne štete mnogim državama, sistemima i organizacijama koje su vodile jer njihovo poštenje nijesu pratila adekvatna znanja i sposobnosti. A još ako su im namjere upitne!
Nažalost, sve više se uočava da je “Evropa sad - populizam“ samo sredstvo da se dođe do cilja.
Brutalno urušavanje države
Opasna destrukcija krije se u namjerama onih koji vladaju. Na djelu je demontaža stabilnosti i održivosti ekonomskog sistema CG. Uostalom gledamo više od godinu dana kako se uspješno demontiraju osnove građanskog društva, demontira se mukotrpno građeni evropski vrijednosni sistem , urušava se brutalno crnogorski identitet u svim svojstvima. Eto, na redu je i ekonomska stabilnost.
Kad je urušimo moći ćemo da slavodobitno konstatujemo da Crna Gora nije održiva i da ne treba da postoji kao samostalna država. Za ovu akciju stvoreni su i uslovi. Niko iz vladajuće većine nije odgovoran, ne podržava Vladu, a ipak će glasati za njene odluke i pored toga što sami kažu da su krajnje pogrešne i opasne. Vlada za svoje odluke nikome nije odgovorna, nju narod nije izabrao, vladajući poslanici se od nje ograđuju! Ludilo zar ne?
Dakle, Vlada može nesmetano da urušava sistem, biće podržana što god da uradi.
Kažu da treba da pokušamo, da rizikujemo pa iako ne uspijemo i pokušaj je uspjeh, galantno, kockarski, rekoše iz vlasti. A koliko će to da nas košta?
Hoće li biti uspjeh ako se najugroženiji građani, kojima se danas obećavaju brda i doline, nađu u situaciju da ne mogu da dobiju socijalnu pomoć, da nam zdravstvo posrne, da nezaposlenost još poraste, da zaposlenje mladih bude mislena imenica, da penzioneri ne mogu da prime penziju, da siromaštvo eskalira?
(Autor je nekadašnja državna sekretarka u MRSS i direktorica ZZCG)
