Sjedinjene države još jednom, kao početkom devedesetih, žele da prepuste Balkan Evropskoj uniji i još jednom Evropska unija je voljna da prihvati izazov. Međutim, ono što ostaje da se vidi jeste - da li će Evropska unija moći da odgovori izazovu kada stvari postanu komplikovane. Evropska unija ima samo jednu kartu na koju može da igra, a to je članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, i ovaj pristup ima manjkavosti: on može dobro da funkcioniše samo kada bi konkretno članstvo bilo ostvareno relativno brzo. Beskonačni uslovi, u kombinaciji sa neizvjesnošću kada je članstvo u pitanju, predstavljaju opasnu kombinaciju za Balkan - smatra u razgovoru za Portal Analitika Vilijem Montgomeri, bivši američki ambasador u SR Jugoslaviji.
Ambasador Montgomeri ima impresivno političko iskustvo na Balkanu: kao američki diplomata prisustvovao je - ali i učestvovao - u padu komunističkog režima u Bugarskoj, izbornom porazu Tuđmanovog HDZ-a te petooktobarskom padu Miloševićevog režima u Srbiji. U knjizi „Kad ovacije utihnu“, koja će pod pokroviteljstvom Atlas fondacije biti u utorak prezentovana u Crnoj Gori u Hotelu Podgorica, Vilijem Montgomeri objašnjava kakvu su ulogu Sjedinjene Američke Države imale na Balkanu tokom dramatičnih dešavanja posljednje decenije prošlog vijeka.
Montgomeri priznaje da nezavisna Crna Gora nije bila „željeni scenario“ za međunarodnu zajednicu nakon pada Slobodana Miloševića 2000. godine. U razgovoru za Portal Analitika Montgomeri ističe ulogu crnogorskog premijera Mila Đukanovića u sticanju crnogorske nezavisnosti.
- Ne vjerujem da bi Crna Gora bila danas nezavisna država da nije bilo premijera Đukanovića. Tu mislim na njegovu vještinu da prihvati iniciativu Havijera Solane inicijativu za održavanjem referenduma, na to da je nekada „pasivni“ otpor crnogorske vlasti prema državnoj zajednici Srbije i Crne Gore bio operativan, na njegovo strpljenje u čekanju da se promijeni raspoloženje međunarodne zajednice, na njegovu spremnost da u potpunosti prihvati sve zahtjeve međunarodne zajednice kada je referendum u pitanju... Na kraju: osvojiti 55 odsto glasova potrebnih za prolaz na referendumu nije mogao ostvariti niko drugi osim Đukanovića, smatra Montgomeri.
ANALITIKA: Vaša nedavna izjava da je „miran raspad zemlje rješenje za Bosnu i Hercegovinu“ izazvala je burne reakcije i u Sarajevu i regionu. Da li zaista smatrate BiH neodrživom zajednicom?
MONTGOMERI: Prošlo je već petnaest godina od rata u Bosni. To je gotovo jedna generacija. Međunarodna zajednica je uložila više od 20 milijardi dolara u nastojanjima da sprovede Dejtonski sporazum. Međutim, realnost današnjice je to da su tri najveće etničke grupe - isto toliko razdvojene koliko su bile u vrijeme Dejtonskog sporazuma. Ni bosanski Srbi ni bosanski Hrvati ne žele da žive u ovakvoj Bosni kakva ona trenutno jeste; ni jedna od ovih strana ne želi ustavne promjene koje bi dale veća ovlašćenja Vladi Federacije, što međunarodna zajednica i Bošnjaci žele. Stopa nezaposlenosti u Bosni je – astronomska a centralna Vlada, opterećena državnom strukturom nametnutom Dejtonskim sporazumom, ne funkcioniše. Ako bi međunarodna zajednica ostavila Bosnu u ovom trenutku, Bosna bi se raspala za nekih mjesec dana.
ANALITIKA: Optužuju Vas da takvim izjavama lobirate za Dodikovu Republiku Srpsku?
MONTGOMERI: Ali, realnost je da bi se svaka objektivna osoba složila sa ovom analizom. Jedina razlika jeste u tome što međunarodna zajednica i mnogi Bošnjaci više vole da imaju „zamrznuti sukob“, nego da tragaju za alternativnim rješenjima. Problem u svemu tome je taj što sve ovo zahtijeva konstantno veliko prisustvo međunarodne zajednice kako bi se spriječilo „odmrzavanje“ sukoba, kao i to što u međuvremenu građani Bosne žive kao građani drugog reda u Evropi. To može biti prihvatljivo za međunarodnu zajednicu, ali ne i za ljude u Bosni. Želim takođe da naglasim da ukoliko bi druge alternative bile razmatrane, to bi onda morao biti proces koji bi uključio i međunarodnu zajednicu i ove tri etničke grupe. Nikakvi unilateralni postupci se neće preduzimati, jer bi u suprotnom moglo doći do nasilja.
ANALITIKA: Da li ste upozorenjem o Bosni u stvari naglasili da su Vašington i Brisel ostavili nezavršenog posla na Balkanu, prije svega neriješena pitanja Bosne i Kosova?
MONTGOMERI: I Sjedinjene države i Evropska unija su prilično potcijenili težinu pitanja transformacije Kosova i Bosne u potpuno funkcionalne države sa konkurentnim tržišnim ekonomijama. To je proces za koji je potrebno više od jedne generacije i to u najboljim okolnostima. I Kosovo i Bosna su opterećeni zahtjevom da budu multietnička društva koja funkcionišu; i na Kosovu i u Bosni teret prošlosti maksimalno otežava taj posao, a to se jasno vidi iz činjenice da takav zahtjev nije profunkcionisao ni u Bosni tokom ovih petnaest godina, niti na Kosovu tokom perioda od deset godina.
ANALITIKA: Pa, kako vidite budućnost Kosova, da li će Beograd ipak prihvati nezavisnost Prištine ili vjerujete da će Tadić biti fokusiran na ideju o podjeli Kosova?
MONTGOMERI: Nedavna odluka Međunarodnog suda pravde, u kombinaciji sa Rezolucijom koju je Srbija predložila Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija - i koja je formalno priznala tu odluku - značila je konačno i odlučno zatvaranje vrata pred pitanjem Kosova. Makar što se tiče najvećih snaga Evropske unije i Sjedinjenih država! Idući u korak sa tom odlukom, ministri spoljnih poslova Njemačke, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država obavili su odvojene posjete Beogradu i javno izjavili da - „granice Balkana nijesu fiksne“.
ANALITIKA: Mislite da je to nepromjenjivo?
MONTGOMERI: Da i - tačka. Ne vidim način da Srbija promijeni ovu realnost, iako, ako tako odluči, ona može naći puno načina da iskaže svoje nezadovoljstvo. Za vladu Kosova i za veliki dio međunarodne zajednice predstojeći dijalog će u potpunosti biti usmjeren samo na normalizovanje odnosa između dvije odvojene države. Ovo ne znači da Srbija treba da prizna Kosovo. Ipak, ona će morati u potpunosti da normalizuje odnose sa Kosovom i biće pod stalnim pritiskom EU sve dok to ne učini.
ANALITIKA: Smatrate li da vlast Borisa Tadića može, nakon svega, povesti Srbiju u pravcu Zapada?
MONTGOMERI: Boris Tadić je bez sumnje najveći vidljivi znak proevropskih snaga u Srbiji. Ali, on nikako nije i jedini. Od ključnog je značaja da se ubijedi velika većina ljudi u Srbiji da je to jedini izvodljivi put. Odluka Socijalističke partije Srbije od prije nekoliko godina o ulasku u koaliciju sa Demokratskom partijom i prihvatanju ciljeva Evropske unije, bio je glavni korak naprijed u ovom procesu. Ukoliko i Srpska napredna stranke neopozivo odluči da ide tim putem, biće to veliki korak ka naprijed u stabilnosti regiona.
ANALITIKA: Svojevremeno je lord Dejvid Oven, jedan od međunarodnih pregovarača za bivšu Jugoslaviju, govorio da „Srbima treba dati neke ustupke za izgubljene teritorije u Bosni i da je zato najbolje da Srbija ima izlaz na more preko Crne Gore“. Da li je u rješavanju rebusa Balkana nezavisnost Crne Gore bila neželjeni scenario za međunarodnu zajednicu?
MONTGOMERI: Mislim da je ispravno reći da je inicijalni instinkt nakon pada Slobodana Miloševića što se tiče mnogih u EU - posebno Havijera Solane, ali i ljudi iz drugih zemalja koje se suočavaju sa ozbiljnim problemom manjina - bio da se ohrabri Crna Gora da ostane u nekoj vrsti zajednice sa Srbijom. Ovaj način razmišljanja doveo je do Solanine inicijative da se uspostavi nekakva zajednice Srbije i Crne Gore.
Međutim, premijer Đukanović je bio veoma dobar pregovarač i za uzvrat uspio da izdejstvuje pravo svake od država da održi referendum o ostanku u zajednici nakon perioda od tri godine. Tokom tog perioda postalo je sasvim jasno - velikim dijelom zahvaljujući crnogorskim činjenjima i nečinjenima - da srpsko-crnogorska zajednica ne funkcioniše dobro, i da su svi u njoj nezadovoljni. Štaviše, nova vlada predvođena Vojislavom Koštunicom bila je manje otvorena prema Zapadu i odjednom se počeo produbljivati jaz između dvije strane u smislu saradnje sa Zapadom i to u korist Crne Gore. I na kraju, kada je došlo do referenduma, premijer Đukanović se odvažio da prihvati veoma stroge uslove koje je nametnula međunarodna zajednica za prolaz referenduma. Priča o ovom preokretu u roku od tri godine prava je lekcija iz diplomatskih vještina Crne Gore, a pogotovo premijera Đukanovića.
ANALITIKA: U Vašoj knjizi za Đukanovića kažete da je „najsposobniji političar na Balkanu“ i da ima sposobnost „pokeraša koji umije da razluči kada protivnik blefira“. Da li je baš takav Đukanović bio neophodan da bi Crna Gora osvojila nezavisnost?
MONTGOMERI: Da pojasnim - ne vjerujem da bi Crna Gora danas bila nezavisna država da nije bilo premijera Đukanovića! Tu mislim na njegovu vještinu da prihvati Solaninu inicijativu za održavanjem referenduma, na to kako je „pasivni“ otpor crnogorske vlasti prema SCG bio operativan, na Đukanovićevo strpljenje u čekanju da se promijeni raspoloženje međunarodne zajednice, na njegovu spremnost da u potpunosti prihvati sve zahtjeve međunarodne zajednice kada je referendum u pitanju...Na kraju: osvojiti 55 odsto potrebnih za prolaz na referendumu nije mogao ostvariti niko drugi osim njega.
ANALITIKA: Što je sa optužbama za šverc koje ste Vi u knjizi nazvali „licemjernom postfestum inicijativom italijanskih tužilaca“? Rekli ste da su o duvanskom švercu mnoge zapadne vlade sve znale i da je to tolerisano da bi se očuvala finansijska sigurnost Crne Gore u borbi protiv Miloševića. Koliko ima istine u brojnim špekulcijama da je nakon svega međunarodna zajednica - konkretno Vašigton i London - preko Vas i Vašeg kolege Kraforda, inicirala medijsku aferu protiv Đukanovića u Nacionalu i drugim medijima? Takve priče su inicirane i zbog činjenice da ste sa pokojnim Pukanićem bili dobar prijatelj...
MONTGOMERI: Imao sam veoma dobre kontakte sa Ivom Pukanićem tokom perioda kada sam bio ambasador u Hrvatskoj. Ali svako ozbiljno istraživanje tog perioda u crnogorskoj istoriji pokazaće da su pristupi koje smo imali ambasador Čarls Kraford i ja prema Crnoj Gori bili veoma različiti. Uz to, Sjedenjene države su vidjele premijera Zorana Đinđića i premijera Mila Đukanovića kao ključne ličnosti za promovisanje stabilnosti i demokratskih promjena u Srbiji i u Crnoj Gori. Bilo bi potpuno iracionalno da sam pokušao da podrijem onoga koga smo najviše podržavali! Takođe ne vjerujem - kad smo već kod toga - da je ambasador Kraford imao bilo kakve veze sa člankom u „Nacionalu“. Izvori za taj članak su veoma dobro poznati.
ANALITIKA: Otkud da se, kao bivši američki ambasador, u knjizi „Kad ovacije utihnu“ pozitivno izjašnjavate o okretanju Crne Gore prema Rusiji u vremenu prije referenduma. Rekli ste da je Rusija bila „Đukanovićeva polisa osiguranja u vremenu kada mu je bila potrebna“...
MONTGOMERI: Smatram da je greška za bilo koju malu državu da se potpuno osloni na jednog „strateškog partnera“ i da stavi sve što ima na tu „kartu“. Nema ništa loše u tome da se imaju pristojni odnosi sa svim zemljama uključujući Kinu, Indiju, Rusiju i druge. Međutim, ono što je sasvim jasno jeste posvećenost Crne Gore evroatlantskim integracijama. U potpunosti podržavam ovaj pristup, kao što to čine i Sjedinjene države i Evropska unija. To je najbolja budućnost za građane Crne Gore.
ANALITIKA: Vjerujete li Đukanoviću, kao „iskusnom pokerašu“, kada kaže da zaista napušta politiku; da li to Đukanović radi pod pritiskom međunarodne zajednice, kako se to tumači od njegovih oponenata?
MONTGOMERI: Premijer Đukanović nije ni pod kakvim pritiskom od strane međunarodne zajednice da se povuče iz politike. On je dominantna politička figura u crnogorskoj politici, i sada, a biće i u doglednoj budućnosti, bez obzira na to koju poziciju pokriva ili da li formalno obavlja neku dužnost.
ANALITIKA: Impresivno je Vaše iskustvo na Balkanu. U uvodu knjige kažete da je lakše bilo mijenjati nedemokratske režime nego neke stavove i navike nataložene tokom pet decenija. Što to ljudi sa Balkna moraju hitno mijenjati u stavovima, na što ste konkretno mislili?
MONTGOMERI: Ljudi u bivšoj Jugoslaviji su proveli više od pedeset godina pod autoritarnim režimom koji se dijelom poklapao sa komunizmom, dijelom sa autoritarnim socijalizmom. Obrasci ponašanja koji su tada uspostavljeni ne mogu se promijeniti tokom noći. Primjeri za to su sljedeći: sumnja u privatna preduzeća, neodlučnost kada je u pitanju privatizacija državnih preduzeća, odnosi i prava zaposlenih u kompaniji, kvalitet, stavovi i predrasude mnogih u pravosuđu, obrazovni sistem, policija i službe bezbjednosti, korišćenje „veza“ umjesto zasluga u zapošljavanju. ..
ANALITIKA: Što treba da mijenja međunarodna zajednica u strateškom pristupu, kako Vi gledate na sve veću rezervisanost Vašingtona u rješavanju problema Balkana i prepuštanje posla Evropljanima?
MONTGOMERI: Sjedinjene države su 1990-1991.g. odlučile da puste Evropsku uniju da preuzme vođstvo u bavljenju raspadom Jugoslavije. Ona je rado prihvatila taj zadatak. Rezultat je bio katastrofalan. Kako ja sada vidim stvari, Sjedinjene Američke Države još jednom žele da prepuste Balkan Evropskoj uniji i još jednom Evropska unija je voljna da prihvati izazov. Međutim, ono što ostaje da se vidi jeste da li će Evropska unija moći da odgovori izazovu kada stvari postanu komplikovane.
Štaviše, Evropska unija ima samo jednu kartu na koju može da igra, a to je članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, i ovaj pristup ima nekoliko manjkavosti. On je dobro funkcionisao kada bi konkretno članstvo bilo ostavreno relativno brzo. Međutim, ovo više nije slučaj. Mnogi interni problemi u okviru EU (finansijska kriza, problemi sa Eurom, neizvjesnost u vezi sa stvarnom ulogom EU i stepenom suvereniteta koga države članice treba da se odreknu, razočarenje sa posljednja dva člana – Bugarskom i Rumunijom, kao i cjelokupna „glavobolja oko proširenja“) čine nova članstva (osim Hrvatske) veoma neizvjesnim. Ono što zasigurno znamo jeste da će biti potrebno dosta vremena.
ANALITIKA: Osim Slovenije ni jedna država bivše Jugoslavije nije postala članica EU. Da li je to mudra politika Evrope da Balkan drži na nekoj vrsti „stend baj aranžmana“?
MONTGOMERI: Neizvjesnost oko ulaska u EU je upravo i dovela do porasta nezadovoljsta među mnogim zemljama kandidatima. Ovo posebno zbog toga što EU svaki put neizostavno igra na kartu uslovljavanja: morate da uradite x, y i z ukoliko želite da se pridružite EU. I država ispuni svoje x, y i z obaveze. A onda joj kažu: a sada treba da uradite a, b i c. I tako redom... Beskonačni uslovi, u kombinaciji sa neizvjesnošću kada je članstvo u pitanju, predstavljaju opasnu kombinaciju za Balkan.
Draško ĐURANOVIĆ
