Put što vodi za Kobilji do - usporava vrijeme; ne treba ga nikada širiti, jer u Cuce nikada ne treba da dođe brz život. Nek' to bude oaza sporosti, jer mislim da smo svi više poludjeli od brzine vremena – kaže za Portal Analitika Dragoljub Đuričić, proslavljeni bubnjar koji je prošle godine u to svoje selo nadomak Cetinja privukao više hiljada posjetilaca i održao, ne – koncert, nego – manifestaciju za pamćenje.
Ističući da „Evropa svega ima, ali Cuce nema“, Đuričić s posebnim entuzijazmom i mnogo više učesnika na sceni ove godine dočekuje posjetioce u Kobiljem dolu 11. avgusta.
U ekskluzivnom intervjuu najavljuje da je pripremio sve: od animatora za najmlađe, do eko-toaleta, uz šaljivi komentar da sada „neće morati po tri žene da idu u brda“. Pored ostalih, nastupiće Branka Šćepanović, guslar Mišo Popović, Stevan Čavor koji će svirati diple i gajde, kao i pobjednici šoua „Ja imam talenat“ Bojana i Nikola Peković. Naravno, na sceni će se pojaviti i njegov miljenik Đurađ Đuričić, ali i 50 bubnjara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije, Crne Gore...
- Nažalost, prije nekoliko dana sam saznao da je Zdravko Đuranović zauzet, pa neće učestvovati. Ali, biće još Cuckih jeka! Lista nije gotova, ali biće čim saznam ko je sve slobodan i ko od želi da dođe. Ovdje niko ne pjeva za honorar – ističe Đuričić.
U organizaciji, u koju je i ove godine sam krenuo, kaže da je posebnu pomoć imao od – Prve banke: "Ona mi je stala iza leđa kada sam mislio da odustanem od svega, jer ne mogu dalje sam. Procijenili su Cucku jeku kao vrlo važnu stvar za Crnu Goru koja treba da uspije. Sami su došli i ponudili mi pomoć da istrajem u namjeri da ostvarim svoj san - da Kobilji do bude centar svijeta!"
A nakon Kobiljeg dola, Đuričić već planira novi spektakl – na Rijeci Crnojevića.
- To će biti Riječka jeka. Napraviću ga kad-tad, nisam ja to zaboravio! Ali se, eto, dogodilo da bi ovo u Cucama moglo da preraste u jedan svojevrstan festival i da to Evropu ozbiljno zainteresuje... A moj je cilj da u Cuce napravim bar koji rezervoar vode, pa da ti ljudi ne bježe po svijetu – zaključuje proslavljeni perkusionista i umjetnik za Portal Analitika.
ANALITIKA: Nakon izuzetnog uspjeha Cucke jeke koja je 13. avgusta 2011. godine održana u Kobiljem Dolu – ali je „odjeknula“ i van granica Crne Gore – odlučili ste da koncert dobije i svoj nastavak. Što Vas je navelo da ljubitelje etno zvuka, bubnjeva i udaraljki obradujete i ove godine?
ĐURIČIĆ: Tokom cijele godine sam primao čestitke za taj koncert. Ljudi su me presrijetali, a oni koji nijesu bili prošle godine, imao sam osjećaj kao da se, prosto, izvinjavaju što nisu bili ili nisu moglu da dođu. Razmisljao sam cijele godine i, eto, 1. jula odlučio da sve ponovim. Nekako kao dug upravo prema onima koji nijesu bili prošle godine...
ANALITIKA: U ne baš lako dostupan Kobilji do, prošle godine se slilo više hiljada gledalaca, kako i dolikuje jednom velikom koncertnom događaju. Što ih je, po Vama, navelo da stižu u taj zabačeni kraj i da li ih očekujete u tolikom broju i ove godine?
ĐURIČIĆ: Pa, svakog dana se u medijma čuje priča o državi, jeziku, pismu, crkvi... Ja sam samo ćutao i odlučio da uradim i da obradujem - oca, koji sada ima 92 god. Stalno mi je govorio: „Ne budali, Dragoljube. Neće ti tamo doći ni 30 druga, ako dođu...!“ Osjetio sam ja, nekako - u zraku, da treba da pozovem ljude da dođu u moj rodni kraj. I da će ti ljudi doći jer će se tako sjetiti i svog rodnog kraja. Nismo mi zemlja u kojoj smo svi iz nekog grada. Naprotiv, svi smo mi iz nekog sela i svi volimo svoje selo. Ponosan smo narod – ponosan na ovaj naš krš, za njega su naši Đedovi toliko krvarili... Nešto me je natjeralo na to, u ime njih. Ja samo znam da ništa ne smijemo nikada zaboraviti!
ANALITIKA: Ko će se uz Vas pojaviti 11. avgusta na sceni u Kobiljem Dolu?
ĐURIČIĆ: Želim da svako ko dođe na neki način ode zadovoljan. Zato će biti animatora za najmlađe. Zatim, Branka Šćepanović će otpjevati nekoliko pjesama, jer smatram da predstavlja sam vrh crnogorske narodne muzike. Tu će se ponovo pojaviti guslar Mišo Popović, a i Stevan Čavor koji će svirati diple i gajde. Gost će mi biti i moj mali miljenik Đurađ Đuričić, pa pobjednici takmičenja „Ja imam talenat“ Bojana Peković (jedina žena-guslar, a ima samo 15 godina) i njen brat Nikola Peković (vrhunski harmonikaš, više puta bio prvak svijeta u harmonici). Tu je i učesnica istog takmičenja, Jelena Zvicer, kojoj sam vjerovatno neki đed. Nastupiće barem 50 bubnjara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije, Crne Gore... Nažalost, prije nekoliko dana sam saznao da je Zdravko Đuranović zauzet, pa neće učestvovati. Ali, biće još Cuckih jeka! Lista nije gotova, ali biće čim saznam ko je sve slobodan i ko od želi da dođe. Ovdje niko ne pjeva za honorar!
ANALITIKA: Pred drugu Cucku jeku u Vašoj postojbini rekli ste da je to „jedan od najboljih prostora gdje se može održati rok koncert, ne samo u Crnoj Gori, nego i na Balkanu“. Što to Cuce i Kobilji do čini neponovljivim mjestom za nastup?
ĐURIČIĆ: To je jedna divna livada, može da primi i 15.000 ljudi, a ima sa strane neke strmine što izgledaju kao stadionske tribine. Dakle, ravna je kao Vembli, a brežuljci okolo. Kao i prošle godine biće tu dobar parking, da se organizujemo da niko nikoga ne zagradi. Ma, cijeli koncert treba da bude jedan veliki doživljaj! Iz kog god pravca pa krenete, taj put što vodi za Kobilji do odjednom usporava vrijeme. Ne treba ga nikada širiti, jer u Cuce nikada ne treba da dođe brz život. Nek' to bude oaza sporosti, jer mislim da smo svi više poludjeli od brzine vremena! Nek' nam Cuce ostanu u totalnoj kontri i da se tamo nikada i nigdje ne žuri. Mislim da ću – ili ćemo – tako napraviti pravu oazu Evrope. A siguran sam i da će Kobilji do vrlo brzo biti zanimljiv i drugima iz zapadne Evrope, da će se pričati o njemu i prepričavati o Cucama, o Katunskoj nahiji... Evropa svega ima, ali Cuce nema! E, upravo zato moramo da ih čuvamo i sačuvamo, na kašičicu da im nudimo, kao i one ljude tamo koji žive. Njima treba samo malo da pomognemo, da ih ne zaboravimo, da ih oživimo. Tamo je '60-ih godina bilo 80 đaka, krajem '80-ih je bio jedan svjetski raritet: jedan djak, dva roditelje i dva učitelja. Sada tamo stalno živi devetoro ljudi, jedno dijete koga, čujem, svaki dan voze kolima u Trešnjevo da uči školu. Ja sam stalno govorio da ih tamo živi 11, pa sam, izgleda, naslutio: čujem da je jedna žena tamo trudna, pa će ih i biti 11.
ANALITIKA: Atraktivnost ovog jedinstvenog nastupa prepoznala je i Prva banka. Kako, na čiju inicijativu je došlo do saradnje sa njom?
ĐURIČIĆ: Rijetki su ljudi koji se sami sjete, priđu nekom i ponude pomoć. Živimo u vremenu gdje se za ludorije troši nemilice, a ne daj bože da je neko dijete bolesno - okreće se glava... Ja sam, eto, jednog dana dobio divan poziv iz Prve banke da dođem na sastanak, jer su iskazali želju da mi pomognu oko Cucke jeke, ali i u onome što radim već 40 godina, jer to ne samo ta jedna Cucka jeka. Nisam nešto slično nikada doživio! Oduvijek sam želio da se na nešto bar malo mogu osloniti, jer sam cijelog života sve sam stvarao. A meni i ne treba puno: nekada je i lijepa riječ dovoljna, ali sam sada, srećom, malo komotniji. Nisam ja nudio na raskoš i u Kobiljem dolu ga neće biti, ali mi jeste želja da, eto, ove godine prvi put imam eko-toalet. Ove godine neće morati po tri žene da idu u brda: dvije da stražare, a... Ha-ha-ha!
Na žalost, i ove godine sve sam počeo da radim sam. A dobio sam pomoć predsjednika Mjesne zajednice Cuca Moma Jovanovića, zatim Saše Bogdanovića gradonačelnika Prijestonice koji mi je dao podršku i prošle godine, pa Ministarstva kulture koje me za prvi koncert „oborilo sa nogu“ gestom da me naknadno časte kako bih svoje saradnike poveo na večeru - jer su u ministarstvu bili na godišnjem odmoru kada je bila Cucka jeka - te Orhana Hodžića koji me je, na neki način, pokrenuo kada sam želio čak i da prekinem da se bavim muzikom. Ali, Prva banka mi je baš – stala iza leđa kada sam mislio da odustanem od svega, jer ne mogu dalje sam. Procijenili su Cucku jeku kao vrlo važnu stvar za Crnu Goru koja treba da uspije. Sami su došli i ponudili mi pomoć da istrajem u namjeri da ostvarim svoj san - da Kobilji do bude centar svijeta!
ANALITIKA: Uz to, jednom prilikom ste izjavili da biste rado napravili sličan koncert u postojbini Vaše majke. Kada ćemo, onda, čuti Cucku jeku na Rijeku?
ĐURIČIĆ: To će biti Riječka jeka. Napraviću ga kad-tad, nisam ja to zaboravio! Ali se, eto, dogodilo da bi ovo u Cucama moglo da preraste u jedan svojevrstan festival i da to Evropu ozbiljno zainteresuje. Moram da izguram ovu, a i sljedeću godinu. I kada steknu povjerenje u mene, nadam se da se neće oglušiti. A moj cilj je da u Cuce napravim bar koji rezervoar vode, da se stoka može napojiti i učini još ponešto, pa da ti ljudi ne bježe po svijetu, već da nam očuvaju ono odakle smo svi, na neki način, potekli, da se nadaleko čuje za jednu autentičnu cjelinu koja će, sigurno, biti raritet. Prošle godine sam se borio da se tamo sačuva autentičnost i da se ne dogodi pljeskavica i konzervisana hrana - da se ne prodaje ništa što nije iz Cuca. I ove godine molim sve da sačuvamo autentičnost i da imamo strpljenja, pa ćete vidjeti za koju godinu šta će Cuce biti... Osjećam ja to na neki poseban način...
ANALITIKA: Najavili ste da ćete prošlogodišnju, prvu Cucku jeku ovjekovječiti u dokumentarnom filmu. Da li ćemo za njegovu premijeru čekati da se dodaju i kadrovi sa ovogodišnjeg koncerta?
ĐURIČIĆ: Snimio sam cijelu prošlogodišnju Cucku jeku. Imam i gotov film, ali sada neka to bude arhiva budućeg festivala. I ove godine ću sve da snimam i da arhiviram, a nadam se da ćemo već poslije trećeg moći imati mnogo toga da pokažemo Evropi u jednom neobičnom dokumentarcu.
Kristina JERKOV
