Svi smo pogledali bar jedan film vječitog sanjara sa jednim od najzvučnijih i tonalno najprijatnijih imena svih vremena – Stivena Spilberga.Od strašnih „Ajkula“, epske istorijske drame „Šindlerova lista“, avanturističkog „Indijane Džounsa“ pa sve do „Parka iz doba Jure“ i vanzemaljca "E.T“, lista ostvarenja koja su nadahnuće maltene svima je, srećom, dovoljno široka da svako natenane odabere svog favorita.
Jedno od njegovih skorijih djela, sa naznakama autobiografije, koje zaslužuje da dobije tretman zasebne recenzije (mimo Oskarovskog haula) jesu „Fabelmanovi“ koje je premijerno prikazao u novembru.
I dok smo, manje-više, navikli na Spilbergove dvije stvaralačke strane i uloge, priča o porodici Fabelman pravo je svjedočanstvo i posveta filmu. Zapravo, ona je znatno više od toga. Nije strano da uživamo u njegovom estetskom i magičnom pogledu na život i svijet, kao i u ozbiljnosti i filosofskoj naravi kojima neka njegova ostvarenja odišu.
No, moramo naglasiti da su „Fabelmanovi“ prvi film koji nije želio ostaviti takav utisak. Da je riječ o drugim režiserima i filmašima, vjerovatno bismo smatrali potez snimanja autobiografije (makar i polovične) pretencioznim i uveliko nezasluženim. Kada to radi Spilberg, sve te zamisli slobodno se mogu ostaviti po strani, jer to je on – živa legenda, sasvim subjektivno rečeno, pravi čovjek genije.
Odrastajući u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, mladi Semi Fabelman (prvo ga glumi Mateo Zorjan, a potom fantastični Gabrijel Label) raste sa željom da jednog dana uđe u Zemlju čudesa filma kao reditelj. Rastrzan između svijeta „običnih“ ljudi i ličnih priča i blještavog sjaja bioskopskog platna, on donosi hrabru odluku da, uprkos negodovanjima roditelja, zađe u filmske vode.
Bez pretjeranog ulaska u detalje cjelokupne radnje, glumačka postava sjajno se nosi sa scenarijem dajući mu poseban šmek. Uloge svima „padaju“ odlično, naročito Polu Danu koji glumi Semijevog oca Barta i Mišel Vilijams iz koje blješti energija i magija dok se vješto snalazi u ulozi majke glavnog junaka, Mici.
Pored njih, sasvim solidan je i Set Rogen koji, za veliko čudo, ovog puta nije iritantan. Međutim, prava zvijezda je dvadesetogodišnji Gabrijel Label kojeg u najvećem dijelu filma gledamo kao tinejdžera Semija. Apsolutno svaki dijalog dodijeljen ovoj mladoj nadi Holivuda izvučen je do maksimuma, prikazujući koliko je neophodno, a često teško, pronaći pravu osobu i dodijeliti joj zlatni pehar u vidu uloge za koju će apsolutno svako da kaže da je krojena baš za nju.
Iako nam se ovo ostvarenje većinski dopalo u iskrenoj namjeri da ne bude pretenciozno i zabludno gubljenje vremena, u jednom trenutku postaje previše samosvjesno. Jer znate, kada ste u filmu, možda i nije najpametniji dijaloški odabir da projektujete strahove i prikažete ih u vidu zabrinutosti da je kinematografija za one kojima je previše dosadno i da je to samo jedan prosječan hobi.
Nesumnjivo je da se Spilberg u tome pronašao. Vjerovatno je to u mladosti slušao i po nekoliko puta, ali taj detalj u sceni koja treba da bude krucijalna prekretnica u odnosu sina i oca mogla je biti znatno više od jedne tipične, isklišeirane opaske. U njemu se primjećuju obrisi rijetkih varnica sumnje reditelja u projekat, a za to, zaista, nije bilo ni potrebe.
Iako su „Fabelmanovi“ besramno „pokradeni“ na skorašnjoj svečanoj dodjeli nagrada Američke akademije , oni će za razliku o Reddit bajke o multiverzumu preživjeti postoskarovsku euforiju koja traje puna tri dana i ući u anale filmskih klasika svih vremena.
