„Sud i državni tužilac postojanje ili nepostojanje činjenica na kojima zasnivaju odluku cijene po svom slobodnom uvjerenju.“
Tako je zapisano u članu 17, stav 1, Zakona o krivičnom postupku koji je važan za potpunu analizu presude vijeća Apelacionog suda u poznatom slučaju ,,pokušaj terorizma“.
POJAM SLOBODNOG UVJERENJA
Dakle: slobodno uvjerenje se razumije, a u kontekstu člana 17 ZKP-a, kao brižljiva i savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno, kao i dovođenje u vezu sa drugim dokazima, a u vezi postojanja činjenica.
Kako se vidi u ovom članu, i tužilac može da cijeni postojanje ili nepostojanje činjenica, ali ono što je važno jeste - izvođenje dokaza može da vrši samo sud.
Sud, kao i tužilac kada za to ima zakonsku osnovu, može cijeniti dokaze u svim fazama postupka. No izvođenje dokaza - može činiti samo sud u kontradiktornom postupku.
Koji, kao što je poznato, nije vođen pred vijećem Apelacionog suda, što znači da je sprovedena - samovolja, jer je vijeće Apelacionog suda, bez zakonskog ovlašćenja, vršilo preocjenu dokaza koje je izvelo prvostepeno vijeće u kontradiktornom postupku. Time su prekršeni principi javnosti, kontradiktornosti i akuzatornosti, i time je onemogućeno tužilaštvu da, nakon kontradiktornog postupka, može napisati žalbu na odluku Apelacionog suda Vrhovnom sudu Crne Gore.
O tome sam, na 50 strana, napisao analizu i dostavio je 11. marta 2021. godine vrhovnom državnom tužiocu i preko njega predsjednici Vrhovnog suda Crne Gore i predsjednicima Apelacionog suda i Višeg suda u Podgorici. I sve objavio na portalu Pobjede! Smatram da sam time svoju profesionalnu i moralnu obavezu ispunio.
Predsjednica prvostepenog sudećeg vijeća sutkinja Suzana Mugoša je negdje izjavila da se u odluci Apelacionog suda nalaze - falsifikati činjenica. I bila je potpuno u pravu!
NETAČNOSTI O ULOZI BRATISLAVA DIKIĆA
Iznijeću samo nekoliko netačnosti ili falsifikata odluke Apelacionog suda, a u vezi sa činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud i iznio u prvostepenoj presudi.
Pođimo redom. Apelacioni sud, na strani 11, te potom i na strani 12, između ostalog, navodi da iz iskaza svjedoka saradnika Saše Sinđelića, kao i svjedoka Mirka Velimirovića, ne proizilazi sljedeće „da je optuženom Dikić Bratislavu svjedok saradnik Saša Sinđelić predočio da je njegovo angažovanje bilo i da koordinira licima u sukobu sa pripadnicima Uprave policije Crne Gore i napada službena lica policije“.
Apelacioni sud je takođe zaključio da iz navedenih iskaza svjedoka ,,ne proizilazi da je optuženi Bratislav Dikić znao za oružje“, uz obrazloženje da je optuženi odbio da uđe u kuću u kojoj se nalazilo oružje, pa je, po Mišljenju vijeća Apelacionog suda, ,,nejasno zaključivanje prvostepenog suda o razlozima da se optuženi Bratislav Dikić dolaskom u Podgoricu saglasio sa uputstvima organizatora kriminalne organizacije koja su vršena preko svjedoka saradnika Saše Sinđelića, provede zadatak u vidu napada i sukobljavanja sa pripadnicima policije na dan parlamentarnih izbora“.
Vijeće Apelacionog suda navodi „da iz sadržine oduzetih mobilnih uređaja – telefona od optuženog Bratislava Dikića, listinga telefonskih razgovora i sadržine mjera tajnog nadzora koji se nalaze u spisima predmeta ne proizilazi da je ovaj optuženi prije i nakon dolaska u Podgoricu imao susrete i bilo kakvu vrstu komunikacije sa pripadnicima kriminalne organizacije – optuženima Brankom Milić, Srboljubom Đorđevićem, Draganom Maksićem i Milanom Dušićem, sa kojima je, prema zaključcima prvostepenog suda, trebalo da upravlja sukobima i neredima sa pripadnicima Uprave policije, kao i da upravlja sa ostalim drugim grupama iz Srbije“.
Prije nego predočim sve falsifikate, upravo se u citiranoj formulaciji uočava samovolja vijeća Apelacionog suda: činjenična tvrđenja vijeće Apelacionog suda nije moglo donositi u sjednici vijeća, već samo u kontradiktornom postupku! Drugim riječima: morali su da otvore pretres, nakon kojeg pretresa bi donijeli oslobađajuću presudu, koju ovdje protivzakonito sugerišu i nalažu prvostepenom sudu.
No, tada bi tužilaštvo imalo pravo žalbe. Je li jedna od ključnih namjera vijeća Apelacionog suda bila upravo – izbjegavanje žalbe Specijalnog državnog tužilaštva?
FALSIFIKATI ČINJENICA
No, vratimo se falsifikatima.
Prvostepeni sud je u izreci presude za optuženog Bratislava Dikića na teret mu stavio „telefon i ključeve“, dok vijeće Apelacionog suda na strani 12 navodi „... da iz navedenih iskaza svjedoka ne proizilazi da je optuženi Bratislav Dikić znao za oružje, posebno činjenicu da je ovaj optuženi odbio da uđe u kuću u kojoj se nalazilo oružje i isto vidi...“
Kako se vidi iz prethodnog citata, Viši sud nije na teret stavio optuženom Bratislavu Dikiću da je znao za oružje, već je njegova uloga, između ostalog, bila da - preuzme ključeve od kuće gdje se nalazi oružje.
Vijeće Apelacionog suda ubacuje ,,činjenice“ u svoju odluku - kojih nema u presudi - a onda tvrdi da nijesu dokazane?!
Osim toga, Viši sud nije stavio na teret optuženom Bratislavu Dikiću da je imao kontakte sa optuženima Brankom Milić, Srboljubom Đorđevićem, Draganom Maksićem i Milanom Dušićem, niti je naveo da mu je to bio zadatak, niti pak se zaključuje da je imao sastanke sa organizatorima...
Dakle: nijesu to činjenice koje su služile prvostepenom sudu za donošenje zaključaka o krivici optuženog Dikića, pa se ne može ništa drugo reći, već da je nejasno - zašto ih vijeće Apelacionog suda uzima u obzir kada nijesu niti utvrđivane, niti utvrđene?
Dakle: prvostepeni sud je utvrdio da je optuženi Dikić u 2016. godini preduzeo više radnji koje predstavljaju radnju izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Prevashodno da je u martu te godine okrivljeni Dikić ostvario komunikaciju sa svojim kolegama iz policije Republike Srbije, tražeći od njih da provjere ko je Slavko Nikić i da mu dostave kraću biografiju označenog lica.
Sve to prvostepeni sud utvrđuje iz komunikacija optuženog Dikića koje su se nalazile u njegovom mobilnom telefonu, pa je takođe utvrđeno da je Dikić istovremeno pokušao vrbovati Slavka Nikića, pripadnika ove kriminalne organizacije - ,,radi realizacije kriminalnog plana i vršenja krivičnih djela terorizam iz člana 447 KZCG na teritoriji Crne Gore“.
Nevjerovatno je da vijeće Apelacionog suda, u obrazloženju, sugeriše da je optuženi Bratislav Dikić morao – da bi mu se odredila krivica - poznavati i posebno komunicirati sa svim članovima kriminalne grupe! Zamislite da ih je bilo, recimo, 100 ili 1.000 ljudi, zamislite da ih je 50.000?! Jasno je: vijeće Apelacionog suda ne uvažava uloge i zadatke pripadnika kriminalne grupe.
Novi falsifikat se nalazi na strani 13, treći pasus, odluke Apelacionog suda.
Navodi se „da su potpuno nejasni razlozi i zaključivanje prvostepenog suda u odnosu na optužene (Srboljub Đorđević, Dragan Maksić i Milan Dušić), da radnje sukoba i napada na službena lica pripadnike Uprave policije CG, nezakonitog i nasilnog ulaska u Skupštinu Crne Gore i druge institucije, kojim zadatkom su došli u Podgoricu dana 15. 10. 2016. godine, proizilazi iz činjenice da su po prethodnom angažmanu optuženog Dragana Maksića od strane Čaruge, a preko njega optuženog Milana Dušića i Srboljuba Đorđevića, prihvatili predočeni kriminalni plan, što je potvrđeno iz evidencije o graničnim prelazima na ime ovih optuženih“.
Opet falsifikati! Prvostepeni sud nigdje u presudi nije naveo da je iz evidencije o graničnim prelazima optuženih Srboljuba Đorđevića, Dragana Maksića i Milana Dušića utvrdio da su isti prihvatili kriminalni plan kako to navodi vijeće
Apelacionog suda u svom rješenju. Nije moguće ni zamisliti da bi prvostepeni sud prelazak državne granice vezao ili tumačio kao - prihvatanje kriminalnog plana?!
Takav zaključak prvostepeni sud nikada nije izveo.
PREOCJENA DOKAZA
Ima još netačnosti - možemo reći i falsifikata - u odluci Apelacionog suda, već na strani 14 se vide: radi se o preocjeni dokaza i izvođenju sopstvenih zaključaka na koje Apelacioni sud nema pravo u sjednici vijeća, već mora otvoriti pretres.
,,Zaključak prvostepenog suda nije potvrđen nijednim izvedenim dokazom, pa ni iskazom svjedoka saradnika Sinđelić Saše, koji je - objašnjavajući lica koja su bila angažovana da iz Srbije dođu u Crnu Goru i uzmu učešće na dan pralamentarnih izbora - pored ostalog naveo da angažovani ljudi iz Srbije nijesu nikakvi teroristi, da nijesu trebali da upotrebljavaju oružje, već su u Crnu Goru došli kao moralna i propagandna podrška drugim licima koja su se trebala naći i ući u Skupštinu Crne Gore“, piše između ostalog u odluci vijeća Apelacionog suda. Uz dodatak da se ,,iz iskaza svjedoka Mirka Velimirovića, koji je naveo da mu je svjedok saradnik prenio da angažovani ljudi iz Srbije ne treba da znaju za oružje s obzirom na to da oružje nije za njih, već za specijalno obučeni tim“.
Odmah da zaključim: ovo što je naveo Apelacioni sud predstavlja školski primjer prekoračenja optužnice i bitne povrede krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 tačka 5 ZKP-a!
Naime, vijeće Apelacionog suda se, u svom rješenju na strani 14 u drugom i trećem pasusu, bavi nečim za šta Dušić, Đorđević, Maksić i Milić - nijesu ni optuženi! Vijeće Apelacionog suda stvara privid da je ovim optuženim stavljeno na teret optužnicom, a potom i prvostepenom presudom da su znali za oružje i da su trebali da ga upotrijebe. Samim tim i da im je stavljeno na teret i izvršenje krivičnog djela terorizam u pokušaju iz člana 447 stav 1 u vezi sa članom 20 KZCG.
Međutim, u dijelu 1 izreke presude prvostepenog suda tačno je navedeno: „optuženi Đorđević Srboljub, Dušić Milan i Maksić Dragan, zajedno sa Milić Brankom postali su pripadnici kriminalne organizacije i prihvatili da izazivaju nerede, sukobe i da napadaju službena lica – pripadnike Uprave policije Crne Gore, nezakonito i nasilno uđu u Skupštinu Crne Gore i druge institucije, te da su sa tim zadatkom vozom došli u Podgoricu dana 15. 10. 2016. godine“.
Nigdje prvostepenom presudom ovim optuženim nije stavljeno na teret da znaju za postojanje oružja, niti da znaju za posebni specijalni tim koji će upotrebljavati oružje, pa zbog toga i ne treba isto dokazivati.
Nije tu kraj nabrajanja netačnosti i falsikovanja činjenica u odluci Apelacionog suda.
IGNORISANJE OČIGLEDNOG
Vijeće Apelacionog suda se u pasusu 4 na strani 15 ukidnog rješenja poziva na tačno određeni razgovor, te navodi „obzirom da iz izvedenih materijalnih dokaza, konkretno sadržine razgovora ID br. 93608510 od 15. 10. 2016. godine proizilazi da je optuženi Dragan Maksić koristio mobilni telefon optužene (Branke Milić – p.a.) kada je obavijestio svjedoka Mirka Velimirovića da su našli smještaj i da se odmaraju“.
Da bi u istom pasusu vijeće Apelacionog suda navelo: „da je nejasno da se na osnovu ustupanja mobilnog telefona od strane optužene Branke Milić optuženom Draganu Maksiću dana 15. 10. 2016. godine, koji je obavijestio svjedoka Mirka Velimirovića po dolasku u Podgoricu, pouzdano zaključuje da je imenovana stavljala, što znači više puta, na raspolaganje sredstva komunikacije između pripadnika kriminalne organizacije, kako to zaključuje prvostepeni sud“.
Dakle, Apelacioni sud tvrdi da je nejasno i da se ne može zaključiti na osnovu jedne komunikacije da je optužena Branka Milić stavljala na raspolaganje sredstva za komunikaciju – mobilne telefone između pripadnika kriminalne organizacije.
I ovo je prvi put da sam saglasan sa stavom vijeća Apelacionog suda: na osnovu jedne komunikacije ne može se utvrditi da je okrivljena Milić Branka stavljala na raspolaganje sredstva komunikacije pripadnicima kriminalne organizacije.
No, problem što je ovo citirano - falsifikat vijeća Apelacionog suda, kao i mnogi drugi!
Vijeće Apelacionog suda u svom rješenju označava jedan razgovor - i to ID br. 93608510 od 15. 10. 2016. godine - navodeći da je samo taj jedan razgovor obavljen sa mobilnog telefona optužene Milić od strane drugih pripadnika kriminalne organizacije.
Međutim, na strani 478. presude Višeg suda nalazi se sljedeće: razgovor ID br. 93589759 od 15. 10. 2016. godine u 13:06:16 časova vođen sa broja telefona Milić Branke - razgovaraju optuženi Maksić Dragan i pravosnažno osuđeno lice Matić
Ivica, koji je presudom Višeg suda u Podgorici osuđen za isti krivično pravni događaj koji se stavlja na teret Milić Branki, Dušić Milanu, Maksić Draganu i Đorđević Srboljubu. Taj razgovor predstavlja komunikaciju između ovih optuženih i takozvane ,,Šabačke grupe“, kojoj je osuđeni Matić pripadao.
Potom ima razgovor ID 93589993 od 15. 10. 2016. godine u 13:10:28 časova vođen sa broja telefona Milić Branke, kada razgovaraju optuženi Maksić Dragan i pravosnažno osuđeno lice Aleksić Aleksandar, koji je presudom Višeg suda u Podgorici osuđen za isti krivično pravni događaj. Iz tog razgovora se jasno utvrđuje da je postojala obaveza da se sva ova lica optuženi i osuđeni jave Velimirović Mirku po dolasku u Podgoricu.
Ima još toga: razgovor ID 93591255 od 15. 10. 2016. godine u 13:36:02 časova između istih lica, odnosno optuženog Maksića i osuđenog Aleksića, opet sa telefonskog aparata i broja vlasništvo optužene Milić Branke; pa razgovor ID br. 93591337 koji je vođen sa broja telefona vlasništvo Branke Milić, a koji vode optuženi Maksić i vojvoda Čaruga; jednako kao i razgovor ID 93608510, na koji se vijeće Apelacionog suda poziva...
Kako onda vijeće Apelacionog suda u svojim zaključcima navodi da je sa telefona Branke Milić drugi optuženi Maksić Dragan obavio samo jedan razgovor, kada je samo tog 15. oktobra 2016. godine telefonski aparat optužene Branke Milić - u veoma kratkom roku - intenzivno koristio Dragan Maksić, drugi član kriminalne grupe, kako bi komunicirao sa Velimirović Mirkom, Matić Ivicom i Aleksić Aleksandrom...
Netačno, neistinito, zlonamjerno izrečeno i napisano je očigledno imalo za svrhu davanje nezakonitih uputstava i naloga prvostepenom sudu da ove optužene, kao i uostalom i sve druge, oslobodi i pored potpuno drugačijeg činjeničnog stanja.
Označeni razgovori su presretnuti mjerama tajnog nadzora, tako da nema dileme ko razgovara sa kim, jer se radi o glasovnim komunikacijama iz kojih se izvodi jedini mogući zaključak - da je optužena Milić Branka stavila na raspolaganje svoj mobilni telefon optuženom Draganu Maksiću, pripadniku kriminalne organizacije da najmanje pet puta komunicira sa pripadnicima iste kriminalne organizacije.
Da ne zaboravim: u jednom od narednih nastavaka detaljno ću objasniti kako je vijeće Apelacionog suda zaključilo da mjere tajnog nadzora - treba izdvojiti kao pravno nevaljane dokaze?!
E to je, stvarno, „genijalno“.
(SJUTRA: Falsifikati Apelacionog suda o Mandiću, Kneževiću i Čađenoviću, kao i ,,famozni zaključak“ oko Ananija Nikića)
