On ističe da su osnovane sumnje da su u dolazak iseljenika iz Vrake u Crnu Goru, početkom marta daleke 1991. godine, bile uključene i razne sigurnosne i slične službe, kako Albanske tako i tadašnje SFRJ, i da su ti ljudi, pored ostalog, bili i žrtve jedne vrste etničkog inženjeringa.
Franović naglašava da je njihova teška ekonomska, socijalna i druga situacija zloupotrijebljena i iskorištena u svrhu političkih projekata vezanih za Kosovo.
Predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta podsjeća da je sa problematikom izbjeglica iz Vrake upoznat od dana njihovog dolaska u Crnu Goru, i smatra da je ovaj slučaj neophodno sagledati u kontekstu vremena i prilika u kojima se dolazak Vračana u Crnu Goru dogodio, kao i sve i ono što je nakon toga uslijedilo.
Dolazak Vračana nije bio spontan: „Albanija je u to vrijeme bila u totalnom haosu, ekonomija joj je bila u kolapsu, mnogi njeni gradjani su tražili spas u napuštanju zemlje, uglavnom u odlasku na zapad, a mi ovdje smo bili u predvečerju „procesa“ razgradnje bivše Jugoslavije. Na osnovu dokumenata u koje sam imao uvid, uključujući tu i dokumentaciju Saveznog izvršnog vijeća, koja je dijelom bila povjerljive prirode -sve ovo se događa dok još postoji SFRJ, vrijeme je to „pokušaja“ mirne tranzicije uz pomoć političke koalicije Saveza reformskih snaga, pa sam u to vrijeme u svojstvu člana Koalicije bio više puta i na sastancima sa tadašnjim premijerom SFR Jugoslavije Antom Markovičem – mišljenja sam da dolazak crnogorskih iseljenika iz Vrake u Crnu Goru nije bio spontan“, kaže Franović.
Prema njegovim riječima u dolazak Crnogoraca iz Vrake bile su uključene razne sigurnosne i slične službe, i albanske i bivše Jugoslavije. Vračani su tada dobili status izbjeglih lica. Franović naglašava da je od prvog dana njihov tretman u Crnoj Gori bio neprihvatljiv.
„To kažem kao običan građanin i kao predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta. Porodice tih ljudi su po dolasku razdvojene, muškarci na jednu, žene i djeca na drugu stranu, smješteni su na više različitih mjesta, jedan dio njih na Glavi Zete, dio je bio smješten u potpuno neuslovnim šatorima. Vlasti su se prema njima odnijele nehumano i protivno međunarodnim standardima. S druge strane, građani, dio javnosti i neki politički subjekti, imali su drugačiji odnos prema njima i pokušali su da im pomognu. Nažalost, od strane vlasti nije bilo dovoljno razumijevanja, prisjeća se Franović.
Žrtve protivpravne deportacije: On kaže da su Vračanima tada nuđene samo dvije alternative - Kosovo ili povratak u Albaniju. Ponovilo se, kaže, nešto što se dogodilo i njihovim precima pred Drugi svjetski rat. Postali su, pored ostalog i žrtve jedne vrste etničkog inžinjeringa. Njihova teška ekonomska i socijalna situacija je zloupotrebljena i iskorištena u svrhu političkih projekata vezanih za Kosovo.
„Vračani su tada i kasnije, naročito 1998. godine pred rat na Kosovu, u suštini bili žrtve protivpravne deportacije na Kosovo. To je bilo protivno međunarodnim standardima, a i domaćem pravu. Pored toga uslovi u kojima su tada živjeli su bili znatno lošiji od onih koji su obezbjeđivani za druge izbjeglice ili interno raseljena lica, ističe predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta.
„Mislim da su Vračani imali najgori tretman. Crna Gora je svih ovih godina bila svojevrsni izbjeglički logor. Kada uzmete u obzir broj stanovnika, imala je najveći procenat izbjeglica, veći od bilo koje druge države, što je za svaku pohvalu. Ipak, Vračani su od svih njih, po mom mišljenju, imali najgori tretman. Mislim da je sadašnji pravni status Vračana potpuno neprihvatljiv. Prema tim ljudima je učinjena krupna diskriminacija, jer je mnogima koji su nakon njih došli ili kao izbjeglice ili kao interno raseljena lica na teritoriju Crne Gore, rješen pravni status, a njima ne. Mislim da je to sramota za sve nas i Crnu Goru. Što više, njima se nameće status interno raseljenih lica, kao da su oni došli sa Kosova, a ne kao izbjeglice iz Albanije“, objašnjava naš sagovornik.
Ispravljanje nepravde: Franović ističe da su Vračani protivpravno deportovani, protiv svoje volje primorani da prihvate opciju Kosovo. „Došli su kao izbjeglice i protivno međunarodnim standardima im je promijenjen status. Sada su, navodno, interno raseljena lica sa Kosova. Mislim da je svakom razumnom čovjeku jasno da oni suštinski gledano nijesu imali izbora, suočili su se sa prihvatanjem odlaska na Kosovo ili u protivnom vraćanja u Albaniju. To što su doživjeli ti ljudi niko na prostoru Crne Gore nije doživio“, kaže Franović.
Predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta naglašava da je krajnje vrijeme da se status Vračana konačno riješi i da se napokon ispravi nepravda prema ljudima koji su žrtve političkih projekata i istorijskih okolnosti, a prije svega žrtve kršenja njihovih ljudskih prava.
