Funkcionalna depresija je termin oko kojeg se ne slažu baš psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti, jer je paradoks da osoba koja pati od određenog vida depresije, u stvari nema vidljive znake depresije koja zahtijeva terapiju medikamentima, psihoterapiju ili čak hospitalizaciju.
Radi se o tome da je osoba visoko funkcionalna u određenim sferama života, na primjer na poslu gdje ređa uspjehe ili je aktivna u društvenom životu i nema znakova poremećaja ponašanja i raspoloženja. Ipak, biti visoko funkcionalan ne znači biti - potpuno funkcionalan.
Osoba se često osjeća iscijeđeno, beznadežno, može se reći da je njeno dominantno raspoloženje tuga i bezvoljnost. Pesimizam, nesanica ili konstanatan umor, problemi sa apetitom (smanjen apetit ili prejedanje), sklonost ka alkoholu i ljekovima za smirenje, stalna briga, okrivljavanje sebe i drugih, problem sa koncentracijom uglavnom ukazuju na ovaj blaži, “funkcionalni”, oblik depresije.
Stav stručnjaka je da kada ovo stanje traje dvije godine i duže možemo govoriti o funkcionalnoj depresiji - distimiji (blaža depresija). Moguće da ju je izazvao neki stresan događaj, ili više njih, koji su se gomilali tokom vremena i nijesu bili na pravi način obrađeni, ali postoje dokazi i o genetskoj predispoziciji za ovo stanje. Vrlo se teško prepoznaje, baš zato što su znaci jedva vidljivi spoljašnjim posmatračima… Ali, isto tako je čovjek 21. vijeka čovjek koji se troši psihički, emotivno i fizički na poslu, sa djecom, u fitnes centru ili sa prijateljima, pa često postoji taj momenat sagorijevanja kada se osjećamo praznim.
Tu su naravno i društvene mreže za koje postoje dokazi da utiču na pojavu i održavanje mentalnih tegoba.
Sama struktura dana današnjeg čovjeka je izmijenjena u odnosu na prošli vijek - u svakom danu treba imati određenu strukturu - vrijeme koje provodimo u radu, odmaranju, zabavljanju i nekim ličnim ritualima. Takoreći, ova opšta letargija i bezvoljnost se normalizuje i osobe rijetko kada primjećuju da imaju zaista problem koji zahtijeva pomoć stručnjaka, jer rijetko ko ima mentalne kapacitete za ovakve uvide i plan tretmana svojih tegoba.
Velika potrošnja ljekova za smirenje u našoj zemlji pokazuje da je ovaj skriveni problem u stvari dobio razmjere epidemije o kojoj se, nažalost, ne govori mnogo. Takođe, stigmatizacija osoba koje iskušavaju ovakve tegobe i umanjivanje značaja, uz komentare da je neko namćor, partibrejker, mekušac ili slično.
Ukoliko prepoznajete simptome kod bliske osobe, potrebno je priznati postojanje tegoba i pružiti podršku, razumjeti da ovo nije njihov izbor. Niko ne želi da se osjeća loše.
Ne treba ni napomenuti koliko su osobe koje pate od funkcionalne depresije u većoj opasnosti da skliznu u pravu kliničku depresiju - ukoliko se na vrijeme na obrate stručnjacima.
Funkcionalna depresija se liječi, uz pomoć medikamenata i psihoterapije. Zaista nije sramota potražiti pomoć. Ukoliko prepoznamo simptome kod sebe možemo poraditi na strukturi dana - smanjiti prilike u kojima se zahtijeva naša visoka funkcionalnost, više odmarati, meditirati, izlaziti u prirodu, ograničiti vrijeme provedeno na društvenim mrežama.
Fizička aktivnost se takođe pokazala kao jedna od odličnih stvari u liječenju depresije.
I, za kraj, ne plašiti se da priznamo da nam je teško, prepoznati postojanje neprijatnih osjećanja i oblika ponašanja i potražiti pomoć kako bismo biti zaista potpuno funkcionalni, bez ikakvih zamaskiranih simptoma koji nam samo kvare naš kvalitet života.
