Razlog ubrzanog naoružavanja Srbije svakako nije da se Srbija odbrani od nekog napada sa strane zato što takav napad nije realan. Ukoliko bi došle neke velike zemlje, ajde da tako kažemo, nekoliko polovnih Mig-ova 29 ne bi vam mogli pomoći, kaže u razgovoru za Danas Vesko Garčević, crnogorski diplomata i profesor na Bostonskom Univerzitetu – Frederik Pardi škola za globalne studije gdje predaje diplomatiju, interkulturalnu komunikaciju i Balkan u međunarodnim odnosima.
„Tako da je prije cilj da se demonstrira sila u regionu i to bih povezao sa idejom ‘srpski svet’ i mogućnosti da se pokaže da je Srbija moćna i može da ostvari svoje ideje, ne samo na nivou retorike nego i na nivou nekog vojnog angažovanja“. Osim toga, dodaje Garčević, to naoružavanje izaziva nelagodu u regionu naročito u Bosni i Hercegovini i manjim državama.
„Kao kada imate susjeda koji se šeta oko vas na ulici i maše pištoljem ili stalno kupuje puške. Kako biste se vi osjećali kada biste to gledali? Sigurno vam ne bi bio prijatno“. Upravo je taj osjećaj, ukazuje, koji imaju države kao Crna Gora, Bosna ili Kosovo. „Šta one mogu da zaprijete Srbiji? To je, rekao bih, odraz vojnog totalitarizma i populizma koji ima isključivo i unutrašnju ulogu da pokaže kako je Srbija snažna ali kako je i režim snažan. To je poruka takođe onima koji su opozicija tom režimu. Ovo što se događa u Srbiji je dokaz ratnog (ratobornog) populizma. Naoružavanje je samo jedan element tog procesa“.
Aleksandar Vučić i Vladimir Putin usaglasili su u Sočiju sporazume o cijeni gasa i kupovini naoružanja. U kojoj mjeri Rusija preko Srbije destabilizuje Balkan?
GARČEVIĆ: Uloga Rusije na Balkanu se nije mnogo izmijenila u odnosu na vrijeme od prije nekoliko godina. Balkan sam po sebi nije njeno najbliže susedstvo za koje je Rusija najviše zainteresovana to su prije svega Ukrajina, Moldavija ili Kavkaz ali jeste vrlo interesantno polje za mogućnost djelovanja jer Balkan nije integrisan u EU a zemlja kao što je Srbija ne želi da budu članice NATO-a. Sve to pruža mogućnost da se na Balkanu djeluje i da Rusija koristi Srbiju odnosno njen uticaj u regionu za promovisanje sopstvenih nacionalnih ciljeva.
Kada je u pitanju ruski uticaj među lokalnim političarima naročito kao što je Vučić u Srbiji prije svega, donekle i dio rukovodstva u Republici Srpskoj kao dijelu Bosne ali i nekim drugim djelovima uključujući i Crnu Goru, u očima Moskve Vučić je vrlo zamjenjiv.
On je možda u svojim očima jak ali u njihovim je zamjenjiv. Rusi imaju veliki rizik na Balkanu kada je Srbija u pitanju i ko god da dođe biće njihov igrač jer su stvoreni takvi preduslovi. Jedan od njih je zavisnost od gasa i od snadbijevanja benzinom jer Rusija definitivno kontroliše što se dešava na tržištu energeneta.
Kupovinom Petrohemije Pančevo, što će se vjerovatno desiti, oni će da zaokruže taj proces. Osim toga, Rusija pokriva prostor kulturološki kroz crkvu, razna udruženja.
Vi ste potpuno u njenoj atmosferi i Rusija može da zamijeni Vučiča kako god želi. Čak i ovi koji se smatraju demokratama utrkuju se ko će prije da pohvali Rusiju i da joj se približi.
Što se tiče gasa Srbija je potpuno zavisna od Rusije a naoružanje ne bih odvajao od pitanja cijene gasa. Vi tražite da vam Rusija ne poveća gas tri puta, kao što su najavljivali, vi njima onda morate da ponudite nešto, te stvari su usko vezane. Vi možete da ponudite Petrohemijsku industriju kao jednu kombinaciju a druga je stvar da ste vi Rusiji jako interesantni jer ste kontinuirani kupac njenog naoružanja.
Koliko će ovi aranžmani koštati građane?
GARČEVIĆ: Sa stanovišta koliko će običan građanin plaćati kada se povećaju cijene gasa normalno da će to udariti po džepu građana i to će biti vrlo prepoznatljivo. Pretpostavljam da će nezadovoljstvo biti još veće. Kada smanjite cijenu gasa a potrošite pare iz budžeta za naoružanje to su takozvani nevidljivi troškovi i građani nemaju odmah utisak da neko iz njihovog džepa plaća nešto što njima zapravo ne treba toliko.
Za to treba da imate malo drugačiji način razmišljanja i drugačiju vrstu kalkulacije što većina ljudi to ne mogu da prepoznaju a uvijek možete da prodate kao populističku priču.
Vučić najavljuje gradnju nuklearke?
GARČEVIĆ: Kada sam bio ambasador Crne Gore pri NATO sjećam se često su bila pitanja onih koji su bili protivnici NATO, naročito srpskog dijela Crne Gore, da ćemo mi članstvom uvećati potrošnju za vojni budžet. Mi smo najčešće za primjer uzimali dvije države u Evropi to su Srbija i Kipar koje nijesu članice nijednog vojnog saveza a koje troše najviše na vojni budžet. Nema nijedne članice NATO na evropskom kontinentu koja troši toliko na naoružanje u odnosu na svoj BDP kao što troši Srbija.
Što se tiče nuklearke to je skup projekat. Drugo rizičan je za životnu okolinu jer ako ga prave pored Dunava, pošto mora biti pored neke rijeke ili velike vode, zemlja koja vam je susjed na osnovu konvencije UN mora dati saglasnost. U tom slučaju Rumunija ili Bugarska moraju dati saglasnost Srbiji.
Imali smo slučaj u Crnoj Gori kada je Albanija imala neke ambiciozne ideje da napravi nuklearku na Skadarskom jezeru, a onda je Crna Gora protestovala kod Međunarodne agencije za atomsku energiju i tražila da se taj projekat ne sprovodi bez njene saglasnosti. Mislim da nijesu imali ni snage, a ni novca da to sprovedu. Ta ideja lijepo zvuči da se proda javnosti.
Da li su SAD konačno spremne da ulože dovoljan politički kapital za stabilizaciju BiH na duže staze?
GARČEVIĆ: Smatram da EU i SAD, prije svega, treba da imaju u vidu da za razliku od drugih regiona u svijetu – ulaganje u Zapadni Balkan može da bude vrlo politički isplativo. Zato što većina građana želi da ovaj dio svijeta bude integrisan, možda ne toliko u Srbiji, u evroatlantske strukture.
U tom pogledu oni kucaju na otvorena vrata ne treba im mnogo investicija političkih i finansijskih da bi to ostvarili. Sankcije koje su moguće protiv Dodika su odraz drugačije klime koja se stvorila jer mislim da Zapad uopšte nije bio svjestan, a ne znam ni koliko je i sada, da je situacija BiH vrlo ozbiljna i biće dramatična na proljeće ukoliko se ne preduzmu mjere na vrijeme. Dakle, politika Zapada treba da se sastoji od tri koraka.
Prvi korak, kratkoročni, bile bi sankcije prema onima koji destabilizuju BiH a to je prije svega Dodik i Republika Srpska. One su radije reakcija nego proaktivna politika, koja je druga srednjoročna mjera, a koja podrazumijeva da se Zapad mnogo više angažuje na promjeni izbornog sistema koji bi otvorio vrata za predstavnike građanskih partije prije svega, i nakon takvog jednog izbora koji bi otvorio vrata i konačno razriješio pitanje odluka Evropskog suda.
Ukoliko bi se izvršila izmjena izbornog sistema to bi mogla da bude dovoljno dobra osnova da se zemlji garantuje status kandidata za članstvo u EU i da se nešto konačno desi u BiH.
Nakon otpakivanja tog Gordijevog čvora trebalo bi da se pristupi nekim suštinskim promjenama Dejtona. Cilj je da se zemlja stabilizuje i da joj se otvori prostor za evropsku alternativu prije svega. Na drugoj strani Brisel ne radi dovoljno da se to stvarno ostvari. Ono što se postavlja kao cilj BiH u Briselu unaprijed znaju da to ne može da se ostvari i onda imaju dobar izgovor zašto BiH ne nepreduje. U suštini vrtimo se u krug.
Korumpirane građanske lidere zamijenili korumpirani nacionalisti
Porazno je što za 20 godina nismo uspeli u tome da politiku percipiramo na drugačiji način. Vi uvek imate izbor između korumpiranih, građanski orijentisanih lidera i tvrdih, korumpiranih nacionalista. Kada sve to saberete onda je korumpirani građanin bolji nego korumpirani nacionalista. Nemate treći izbor izbor između ta dva pola. U Crnoj Gori je korupirani DPS naslijedio korumpirani nacionalista. Ništa se nije promijenilo, isto se postavljaju ljudi preko veze, samo što su drugi ljudi došli.
Jedino što je ranije postojala jedna korporativna država što donekle sada Srbija kopira taj sistem. Ali razlika je u tome što je u Crnoj Gori bila jaka orijentacija prema Zapadu i manja je država i kada je Zapad malo „stisne“ ti odmah sprovedeš nešto što treba da se sprovede.
Ovde je zapravo kobajagi ta igra između Rusije i Zapada, ali u suštini kada analiziramo kako Srbija glasa u UN kada je u pitanju Rusija, kako sprovodi ili nesprovodi evopsku politiku kada je u pitanju Rusija, onda je ta priča o tome kako Srbija zapravo igra između dvije strane samo priča za malu djecu i jasno je na čiju se stranu ona se postavlja a EU retoriku drži samo kao retoriku.
