Možda je najčudnija stvar vezana za sjedenje na stadionu sa 90.000 ljudi gledanje i uživanje u tome kako masa ekvivalentna broju jednog omanjeg grada može djelovati kao jedno.
„Meksički talasi“ su ta situacija. Okrenete se lijevo i vidite kako vam talas pristiže, uz prateći krešendo. Kada vas „udari“, vi skočite i bacite svoje ruke u vazduh, praveći što više buke možete.
Učestvujete u pravljenju masovnih talasa od ruku, i to se ponavlja. Jedina rupa kod te rutine je dio sa VIP gledaocima, kada "kontura" nestaje, pošto zvanice ne žele da uzmu učešće u spektakularnoj igrariji. To najčešće prati zvuk negodovanja ostalih, ali se zabava nastavlja već na narednom dijelu tribine. Ovaj patent za podizanje raspoloženja se upotrebljava na raznim stadionima i prilikom različitih sportova širom svijeta.
Kamo je tradicija nestala: Kao prvo, postoji mnogo dokaza da je „meksički talas“ nastao baš u Meksiku. Međutim, više je dokaza koji govore da se sa tom praksom započelo u Sjedinjenim Državama, gdje je poznata pod prostim nazivom „talas“. Kopajući po "talasima" istorije, dva imena "vlasnika" ovog navijačkog patenta se pominju u više navrata.
Prvi je profesionalni cheerleader „Krejzi“ (ludi) Džordž Henderson (na slici), koji tvrdi da je prije svih pokrenuo talase 15. oktobra 1981. godine na bejzbol duelu timova Oklanda A's i Njujork Jenkisa. „Okland A's su već izgubili dvije utakmice na strani i na trećoj sam pokrenuo tu stvar, koju nije uradio niko i nikada prije. Skupio sam tri sekcije kojima sam objasnio šta želim“.Kada je prvih nekoliko pokušaja propalo, Krejzi Džordž je ohrabrivao najveselije navijače iz drugih sektora da uzmu učešće. Do trećeg dijela igre talas je prvi put obišao cio stadion, a do kraja je organizovao konstantno dizanje ruku i ustajanje u pravom trenutku.
„Nastala je ludnica“ – navodi Krejzi Džordž.
Drugi potražilac autorskih prava je Rob Veler, koji kaže da je pokrenuo masu u stilu talasa 31. oktobra 1981. na Haski stadionu u Sijetlu, pri Univerzitetu Vašington. To je dvije nedelje nakon Krejzi Džordža, što je podstaklo spekulacije o plagijatu.
„Rob Veler se vratio tog dana i on je samo reprizirao ono što smo mi radili mnogo ranije“ – razjašnjava Džef Bečkolt, direktor za atletiku na Univerzitetu Vašington.
„Radio sam isto na manjim mjestima i pre 1981.“ – odgovara Krejzi. „Već sam to pokušavao na utakmicama srednjih škola i malim hokej mečevima.“
Potpuna afirmacija na OI u Los Anđelesu: Postoje i druge tvrdnje, da je sve započelo u Meksiku 60-ih, u Kanadi tokom 70-ih i na Indy 500 automobilskim trkama 1973. godine. Ostale tvrdnje nisu toliko ubjedljive. Ono što se ne osporava i čega se sjećamo, jeste veliki publicitet takvog organizovanog ponašanja publike na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984, prije nego što su talasi potpuno afirmisani u medijima 1986. na Svjetskom kupu u Meksiku.
Ta gibanja su čak bila predmet naučnih istraživanja. Tamas Vičšek sa Eotvos Lorand univerziteta u Mađarskoj je predvodio grupu istraživača stadionskih talasa. On je primijetio dvije stvari vezane za istovremeno pokretanje mase. Prvo, velika grupa ljudi se može pokrenuti i sa 25 složnih gledalaca.
„To čine ljudi koji sa namjerom pokušavaju da pokrenu talas, oni znaju jedni druge i dobro sinhronizuju svoje skakanje“ – kaže on. Talasi moraju biti inicirani, nikada ne se dešavaju spontano.
Druga utvrđena pojava jeste da se talasi, makar na sjevernoj hemisferi, okreću u smjeru kazaljke na satu.
„Primijetili smo takođe da, ako je utakmica više uzbudljiva, tada nema toliko često karakterističnih talasa" - konstatuje Vičšek i navodi da ipak nije toliko teško zaključiti da se talasi na stadionima širom svijeta najčešće dešavaju na najdosadnijim sportskim manifestacijama.
(e-novine, preneseno sa BBC)
