"Nekima bi odgovaralo da se o stanju na Balkanu govori kao o stanju haosa. Međutim, ne čini mi se da je metodički, u svrhu razumijevanja i nastojanja da se odnosi konsolidiraju, uputno tako govoriti. Tim prije što je lako prepoznatljivo što generira taj kaos", kaže u intervjuu za Autonomiju zagrebački politolog Davor Gjenero, dodajući da je riječ o „patogenom uticaju koji figurativno ima dva lica novčića“.
„S jedne strane možemo govoriti o patogenom uticaju totalitarnog režima Vladimira Putina, a s druge o patogenom djelovanju beogradskog autoritarnog vladara Aleksandra Vučića i njegovih sljedbenika. Pogledamo li ponašanje onih aktera koji najviše doprinose dojmu o nerješivosti balkanskog haosa, vidjećemo da gotovo svaki od generatora nestabilnosti ima izravnu poveznicu i prema Putinovu i prema Vučićevom režimu, a da su tek rijetki stvaratelji nestabilnosti koji su povezani ili samo s Putinom – kao trenutni predsjednik Hrvatske, ili samo s Vučićem, kao premijer Crne Gore.
U svakom slučaju, maglu ili sipino crnilo, koji bi trebalo izgledati kao haos, ispuštaju akteri koji nemaju pozitivnog programa, koji ne mogu ništa ponuditi, a magla, crnilo i prividni haos služe tome da se ne bi vidjelo kako postoji model koji Balkanu osigurava i miran život u dobrosusjedstvu, te održiv i ravnomjeran društveni razvoj. To je model europeizacije. Istina je da EU danas ima brojne nedostatke…“
AUTONOMIJA: Koje?
GJENERO: Njena današnja politička elita je potkapacitirana, nema dugoročne vizije javnih politika, pa tako niti zajedničke politike proširenja, a nedostatak vizije tumači se kao „zamor proširenjem”. Međutim, europska integracija od svog je početka mirovni projekt, zasnovan na snažnim održivim principima, koji su danas za Balkan jednako konstruktivni kao što su pedesetih i šezdesetih bili za „Staru Europu”.
Europska integracija obavila je dva temeljna cilja: iskorijenila je glad i siromaštvo na svom prostoru i uspostavila mehanizme očuvanja trajnoga mira. Stvoreni su preduvjeti da se niti jedna država u prostoru europske integracije više nije mogla tajno naoružavati, a uspostavljeni su i kompatibilni demokratski politički sistemi zasnovani na vladavini prava, zaštiti ljudskih individualnih i kolektivnih prava, na načelu nepromjenjivosti granica; istovremeno, osigurano je da granice ne budu prepreke. Države međusobno surađuju kao ravnopravne, matrično, ključne se odluke donose suglasnošću; zemlje teže ujednačenom i održivom razvoju.
Sva su ta načela živa i na stolu su i balkanskim državama, koje tek načelno govore o tome da teže „europskom putu”.
AUTONOMIJA: Tek načelno?
GJENERO: Tako je. Čini se, naime, da sve ne razumiju da ono što je na stolu nije ponuđeno kao „švedski stol”, s kojeg je moguće uzimati samo ono što nekome odgovara, već da je nužno cijeli paket primijeniti u domaće sustave zemalja koje imaju ambiciju postati članicama EU. Prepoznatljivo je koje balkanske države, barem bazično, prate načela europske integracije, a koje ta pravila krivo interpretiraju, stvarajući time opasnu maglu, crnilo i kaos.
Jedan od najopasnijih oblika stvaranja kaosa je projekt za koji su neki naivno povjerovali da je skrojen prema vrijednostima europske integracije – projekt Otvoreni Balkan.
AUTONOMIJA: Zašto je OB tako opasan projekat?
GJENERO: Zato što se, za početak, ne zasniva niti na načelu nepromjenjivosti granica, niti na načelu ravnopravne matrične suradnje država u procesu, a snažno je povezan s konceptom koji je režim u Beogradu skrojio prema mjeri Putinova totalitarnog režima. Riječ je o inačici Putinova projekta „Russkiй mir”, što ga Vučićevi trabanti reklamiraju kao „Srpski svet”. Kao što „Ruski svijet” nije kompatibilan s europskom idejom ravnopravne suradnje zasnovane na nepromjenjivim granicama, zaštiti ljudskih prava i vladavini prava, tako to nije niti „Srpski svet”.
Taj je projekt kompatibilan s konceptom SEV-a naših dana, Euroazijskim savjetom (EAS), koji je utemeljen na konceptu ruske hegemonije u odnosu na druge države u savezništvu i „ispravljanju grijeha” iz razdoblja modernizacije Rusije, kad su se Gorbačov i Jeljcin i njihovi suradnici odrekli koncepta „svi Rusi u jednoj državi” u korist koncepta otvorenog društva, kompetitivne privrede i građanskih sloboda.
AUTONOMIJA: Nedavno je predsjednik Borut Pahor kazao da bi „Vučića želio vidjeti kao stub stabilnosti u regionu”. Zašto zapadni lideri na ovaj način ponižavaju građane država Zapadnog Balkana?
GJENERO: Pahor je, nažalost, primjer nekompetentnosti europske političke elite, odsustva jasne vizije, svođenja uvida u procese na Balkanu na površne i vođenja politike u skladu s minornim kratkoročnim ekonomskim interesima. Najuspješniji u poigravanju s europskom elitom dugo je bio Milorad Dodik, koji je vikendima na skupovima svoje stranke vikao u korist ruskog interesa, a kroz tjedan je, kao šef izvršne vlasti, pogodovao sitnim interesima Zapada i tako pridobivao naklonost zapadnih političkih elita.
Upravo je „Dodikov model” bio osnovica za Vučićevo stjecanje povjerenja kod moćne njemačke kancelarke Angele Merkel. Kad ne vode politike i ne biraju partnere sukladno vrijednostima, nego sukladno kratkoročnim interesima, europski lideri razjedaju ono malo demokratske političke kulture što postoji na Balkanu i time štete ideji europske integracije kao modelu stabiliziranja često disfunkcionalnih nepotpunih demokracija na Balkanu.
Ključna Vučićeva ideja je podjela Kosova. Njegov cilj je stvaranje nečega što se Miloševićevom terminologijom zvalo „SAO KOSMET”, a u Putinovom staljinističkom žargonu to bi bila „Narodna republika KOSMET”. Pored toga, izuzuev u Srbiji, nigdje u Europi lik koji se pojavljuje u staljinskoj paradnoj uniformi, a koji i simbolično predstavlja Putinovu vojnu formaciju – jer diplomacija je za Putina, kao i nekoć za Staljina, samo izviđačko-špijunski odjel njegove silovičke, vojno-policijske formacije – nema pristupa kreatorima javnih politika.
AUTONOMIJA: Govorite o ambasadoru Bocan-Harčenku?
GJENERO: Naravno. Nezamislivo je da se netko tko glumi prvog čovjeka predstavničke vlasti konzultira s ruskim komandirom samostalnog izviđačkog voda.
AUTONOMIJA: Zapadu sve to očito mnogo ne smeta.
GJENERO: Nevjerojatno je da EU, pa i SAD, nakon iskustva koje su imali s Miloševićevim režimom, kojem su silno dugo pripisivali stabilizirajuću ulogu na Balkanu, pa su odgađali kažnjavanje njegovog zločina u odnosu na susjedne države, već deset godina toleriraju politiku autoritarnog vladara u Beogradu, koja je samo derivat Miloševićeve politike. Vladajuća politika u Srbiji ne sudjeluje u temeljnim zajedničkim vrijednostima europske integracije, nego prihvaća Putinovu paradigmu.
AUTONOMIJA: Koju?
GJENERO: Ideja ekspanzije države preko njenih granica, nesposobnost da se prihvati načelo The State is the Nation – da se naciju teritorijalizira unutar državnih granica, nužno dovodi do politike destabilizacije regije kakvu provodi Vučićev režim. Nevjerojatno je, kažem, da među kreatorima globalne politike stalno postoji uvjerenje, da je i unatoč takvim dominantnim vrijednostima, s takvim režimom moguće postići pragmatični konsenzus i na njega se oslanjati kao na regionalnog hegemona, koji će garantirati stabilnost.
To je sustavno činila politika Angele Markel, koja je, uzgred, napravila i nevjerojatne usluge Putinovu totalitarnom režimu, omogućila mu da Europi, a prije svega u Njemačkoj, nabaci energetsku omču oko vrata. To je potkapacitiranost i nesposobnost oblikovanja dugoročnih javnih politika, što je i najveća mana današnje EU.
AUTONOMIJA: Vidite li u Srbiji političku snagu spremnu da se odupre ”malignim uticaju” Moskve?
GJENERO: U javnosti u Srbiji uvijek su bili prepoznatljivi snažni pojedinci, s hrabrom distancom prema dominantnom nedemokratskom režimu. Takvih ima i danas, iako je uočljivo da su i oni prilično rezignirali. Bez snažnog građanskog društva, bez slobode medija, nemoguće je nametnuti alternativne političke koncepte iz sfere građanskog društva, a bez parlamentarizma u pravom smislu riječi, bez uvjeta za politički pluralizam, nemoguće je očekivati da postoji relevantna politička, stranačka alternativa postojećoj vlasti. To, pak, cirkularno utječe na to da „pragmatici” u međunarodnoj politici prihvaćaju suradnju s protudemokratskom vlašću, jer ne postoji relevantna alternativa.
AUTONOMIJA: Što je sa Crnom Gorom? Gdje vidite glavne političke poluge srpsko-ruskog uticaja u toj državi?
GJENERO: Procesi u Crnoj Gori posebno snažno pokazuju nekompetentnost europskih politika. Kreatori europske politika proširenja, zbog svoga doktrinarnoga političkog razmišljanja, nisu razumjeli koliko štete može izazvati otkazivanje potpore administraciji koja je Crnu Goru vodila do kolovoza 2020., a u svom je mandatu osigurala da Crna Gora, jedina na Balkanu, uredi sve svoje granične odnose sa susjedima, da integrira sve manjine u politički sustav države i da uspostavi status uvjerljivog lidera u europskoj integraciji na Balkanu.
Ako govorimo o temeljnim polugama utjecaja Srbije na Crnu Goru, dovoljno je pogledati kako je bila oblikovana koalicija „triju kolona” na parlamentarnim izborima 2020.
AUTONOMIJA: Koje snage su činile te tri kolone?
GJENERO: Prvu kolonu činile su snage pod kontrolom tadašnjeg crnogorsko-primorskog mitropolita Rista Radovića; drugu one pod kontrolom režima u Beogradu, a treću štićenici medija koji je u pretežno vlasništvu aktera iz Srbije. Osim ruske meke moći, koja je sustavno uspostavljana u Crnoj Gori, nasuprot demokratskoj, konstitucionalističkoj i suverenističkoj administraciji, stupovi patogenog utjecaja na Crnu Goru i razaranja crnogorskog europeizma su Crkva Srbije, mediji u vlasništvu iz Srbije, koji su uspostavili prevladavajući utjecaj u Crnoj Gori. Naravno, tu je i koruptivna hobotnica koja razara crnogorsko društvo i institucije, a potaknuta je iz Beograda.
Paradoksalno je da je izostanak europske potpore prethodnoj administraciji, koja je osigurala konsolidaciju državnih institucija, provođenje načela europskog dobrosusjedstva i napredak u procesu pristupanja EU, pravdan tvrdnjama o korupciji, koja je, s jedne strane, na Balkanu strukturni problem, a s druge, posljedica i dugotrajno obnašanje vlasti od strane jedne opcije. Insistiralo se na konceptu da je korupciju moguće ograničiti i započeti s njenim razaranjem ako se provede smjena vlasti. U stabiliziranim društvima tek nakon „druge smjene vlasti” dolazi do osamostaljivanja administrativne vlasti, jačanja načela kompetentnosti i osamostaljivanja javne uprave od političke izvršne vlasti. Međutim, u uvjetima kakvi su u Crnoj Gori, smjena vlasti znači promjenu paradigme i nužno uvođenje klerikalnih, velikosrpskih i proruskih elemenata u izvršnu vlast. To se dogodilo nakon kolovoza 2020.
AUTONOMIJA: Što slijedi? Može li se Crna Gora vratiti na evropski put?
GJENERO: Može, ali samo pod uvjetom da konstitucionalističke političke opcije i stvarni zagovornici europeizacije u crnogorskom građanskom društvu dobiju snažnu međunarodnu potporu europskih i euroatlantskih partnera, a da sve opcije koje koketiraju s autoritarnim režimom u Beogradu i totalitarnim režimom u Moskvi budu posve izolirane.
AUTONOMIJA: Ko sve u Hrvatskoj koketira sa totalitarnim režimom u Moskvi?
GJENERO: Nažalost, rusku moć moguće je prepoznati i u poslovnom i u javnom sektoru, i u parlamentarnoj areni, a meka je moć u medijima, sve do veljače i početka otvorene agresije Rusije na Ukrajinu, strelovito rasla.
AUTONOMIJA: Na koji način?
GJENERO: Ruski lobisti, regrutirani iz poslovnog sektora, iz redova bivših diplomata koji su službovali u Rusiji i koji su, na ovaj ili na onaj način, postali klijentima silovičkih struktura Putinova režima, te margina akademske zajednice, do početka napada na Ukrajinu dobivali su golem prostor u Hrvatskoj. Lako su prepoznatljivi i financijski tragovi ruskoga utjecaja na političke stranke, koji se odvija po jednakom uzorku kao i u velikom broju država članica EU: ruski utjecaj ne cilja toliko na demokratske stranke ustavnog luka, koliko na marginalne populističke, nacionalističke, protusistemske opcije.
Korupcija i utjecaj energetskog sektora stvorili su poslovni utjecaj predstavnika ruskog interesa, koji je vrlo snažan i prepoznatljiv. U mom susjedstvu, na Krku, jedan je od najružnijih ožiljaka onoga što se pretenciozno naziva ruskim kapitalom: uništeni hotelski kompleks Haludovo u Malinskoj, na vjerojatno najljepšem dijelu krčke obale. To je posljedica grijeha iz vremena obrane zemlje, kad je neki ruski silovik, takozvani oligarh, u zamjenu za nikad do kraja isporučeni sustav S-300, koji je Hrvatska vojska pokazivala prije Oluje, ovladao vlasništvom ovoga hotelskog kompleksa, a onda ga sustavno uništio, i to na način na koji i inače ruski „oligarsi” uništavaju poslovnu djelatnost, e da bi ovladali nekretninom i njome slobodno raspolagali.
Perači novca ruske mafije bili su uključeni u nekretninske poslove propale Heiderove Hypo banke, pa sada kontroliraju silno vrijedne zemljišne posjede, na primjer u Istri ili jednu od najljepših, ali građevinski devastiranih lokacija na jugu, nekadašnji vojni turistički kompleks Kupari.
Rusija kontrolira plinski sektor, pomoću svojih lobista ušla je u vlasništvo Petrokemije. Propali tajkun Ivica Todorić „zakreditirao” se kod ruskih državnih banaka, uzimajući zelenaške kredite po kamati višoj od profitne stope njegovih kompanija, i na kraju ostao bez svega.
AUTONOMIJA: Prijetila je opasnost da ruska država ovlada Todorićevim koncernom Agrokorom, koji kontroliše hrvatsku poljoprivredu, prehrambenu industriju i maloprodaju.
GJENERO: Tu je operaciju postavljanja omče Todoriću Vlada Zorana Milanovića mirno promatrala, unatoč upozorenjima koja su dolazila od ozbiljnih ljudi iz američke diplomacije. Vlada Andreja Plenkovića pokušala je, u trenutku kad je „bomba eksplodirala”, spasiti što se spasiti dalo. Prijetilo je da Rusija preuzme potpuno vlasništvo nad Agrokorom, a da ga pritom ne sanira novi vlasnik, nego njegovi hrvatski dobavljači, kojima je zbog toga prijetio bankrot.
Koliko je to bila osjetljiva i opasna operacija govori nam činjenica da su u njoj politički stradali i najbolja hrvatska konzervativna makroekonomistica, tadašnja ministrica gospodarstva Martina Dalić, i njen glavni operativac, koji je nastojao spriječiti ruski dominantni utjecaj u onome što je ostalo od Agrokora.
Milanovićeva vlada zapostavljala je ključni projekt energetske diversifikacije u Hrvatskoj, projekt koji je omogućio smanjenje snage ruskog energetskog zagrljaja – izgradnju LNG terminala u Omišlju na Krku. Rusi su obilno iskorištavali svoju meku moć da bi u javnosti kompromitirali taj projekt kad mu se Plenkovićeva administracija snažno posvetila, a sve do početka opće agresije na Ukrajinu u hrvatskim je medijima prevladavala interpretacija prema kojoj je taj projekt potpuno promašen.
Zanimljivo je ex post promatrati hrvatske predsjedničke izbore s kraja 2019. i početka 2020. godine.
AUTONOMIJA: Što je tu zanimljivo?
GJENERO: Rusija je na njima imala čak dva kandidata, financirana znatnim dijelom i ruskom novcem, odnosno novcem monopolističkih državnih kompanija. Jedan od njih je bio klijent Gazproma, a drugi Rosnefta. Uloga kandidata u desno radikalskom polju bila je da razbije biračko tijelo HDZ-ove kandidatkinje, umjerene desničarke proeuropskog i euroatlantskog usmjerenja, Kolinde Grabar Kitarović, a onda je Rosneftov favorit u drugom krugu s lakoćom pobijedio oslabljenu protivnicu. Bio je to jasan primjer uplitanja Rusije u hrvatsku izbornu proceduru.
Ovaj ruski utjecaj nije se vidio na samom početku mandata, ali nakon što je uhapšen Milanoviću bliski predsjednik uprave Jadranskog naftovoda, kojeg se smatralo jednim od najutjecajnijih ruskih lobista, i to ne samo u energetskom sektoru, predsjednik Milanović kao da je iskočio iz tračnica. Od tog trenutka počinje njegov sukob s izvršnom vlašću, a ispadi u kojima on zagovara Putinove interese postaju iz mjeseca u mjesec sve učestaliji.
AUTONOMIJA: I Vas su iznenadili ti ispadi predsjednika Milanovića?
GJENERO: Milanovićevi proruski ispadi nisu iznenađenje za svakoga tko je pratio njegovu „karijeru” u razdoblju nakon što se povukao s mjesta predsjednika stranke, nakon izbornog poraza 2016. Poslije su postale razgovjetne i njegove prethodne „ruske poveznice”. Naime, Milanović se nakon političkog poraza odlučio posvetiti lobiranju za poslovni sektor. Budući da je kao premijer slovio za „najmanje utjecajanog člana europskog vijeća” i da nije izgradio nikakvu mrežu suradnje i utjecaja u Briselu, ostalo mu je da „lobira” za ruske i kineske interese.
Glavni „hranitelj” mu je bio kontroverzni naftni tajkun, koji je funkcionirao kao Rosneftov agent na hrvatskom tržištu, a taj je pokušavao za Rosneftov interes preuzeti najveću hrvatsku energetsku kompaniju INA-u, koja je u suvlasništvu mađarske državne kompanije MOL i hrvatske države. Cilj je bio osigurati dominantno vlasništvo Rosnefta u INA-i. Operacija je, srećom, propala.
Zanimljivo je da je Milanovićeva veza s Rosneftom „začinjena” nečim što inače obilježava tipičnu korupcijsku vezu balkanskih primitivaca – rođačkom vezom. Naime, Milanovićev daljnji rođak, koji je danas pod američkim i europskim sankcijama zbog bliskosti s agresorskim režimom, dio je upravljačke strukture Rosnefta, a pokazalo se da je još u vrijeme dok je bio premijer, Milanović pokušavao pogodovati rođaku i ruskoj državnoj kompaniji.
AUTONOMIJA: Predsjednik Milanović je, kažete, lobirao i za interese Kine. Je li u tome uspio? Koliki je uticaj Kine u Vašoj zemlji?
GJENERO: Prvo, najveći kineski utjecaj vidljiv je u Rusiji, koja klizi u kinesko dužničko ropstvo. Kada je riječ o regiji, neprijatan je i položaj u kome se, zbog izgradnje auto-ceste, Crna Gora našla u odnosu na Kinu. Jedini veliki kineski posao u Hrvatskoj bila je izgradnja Pelješkog mosta. Posao je dobijen na tenderu pripremljenom u vrijeme Milanovićeve administracije, a financiran je novcem EU. Iako su se javne vlasti u Hrvatskoj nadale da bi ovaj posao mogao biti poticaj za ulazak kineskih partnera u neke hrvatske „posrnule” ekonomske sektore, poput brodogradnje, ništa od toga se nije dogodilo.
AUTONOMIJA: Ogroman je uticaj Kine i Rusije na Balkanu. U čemu se razlikuju?
GJENERO: Razlika je golema! Za razliku od Rusije, Kina je ekonomska velesila, koja, doduše, ne igra prema pravilima slobodnog tržišta i koja vješto iskorištava šanse što joj slobodno tržište otvara. Kina ne poštuje međunarodne norme zaštite okoliša, zabrane ropskog rada i zaštite radničkih prava, i na taj način stvara komparativne prednosti za svoje ponude. Kineske kompanije izlaze na tendere za koje znaju da ne mogu zadovoljiti propozicije, ali to čine da bi ovladali tržištem i potisnuli konkurenciju. Sklone su korupciji, a posebice netransparentnim poslovima kreditiranima njihovim novcem.
Oslanjanje na strukturnu korupciju u balkanskim državama i neprovidne procedure dobijanja javnih poslova, kineskoj privredi, koja raspolaže sredstvima za financiranje svojih pothvata, omogućuju stvaranje golemih dobiti, ostvarivanje prevladavajućeg utjecaja na tržištu i dovođenje tih zemalja u ekonomsku ovisnost.
Rusija je, kao što je to govorio predsjednik Obama, država „trećeg svijeta”, koja na slobodnom tržištu može ponuditi samo energente, sirovine i, činilo se, oružje. Sada se pokazalo da zapravo nema kapaciteta niti za proizvodnju oružja, nego za agresiju na Ukrajinu kupuje oružje od takvih tehnoloških sila kakve su Iran i Sjeverna Koreja. Na drugoj strani, Kina je sposobna sjajno se prilagoditi uvjetima balkanskog „crony kapitalizma”, onoga što u domaćem žargonu nazivamo „rođačkim kapitalizmom”.
I njen utjecaj prolazi „ispod radara”.
AUTONOMIJA: Zašto?
GJENERO: U vjerojatno posljednjem važnom dokumentu Junkerove Europske komisije, iz ožujka 2019. godine, naslovljenom „EU China – A strategic outlook”, koji prvi nastoji definirati zajedničke politike EU prema Kini, jasno se priznaje da je EU definirala politike prema opasnosti koje dolaze iz Rusije, ali da je propustila definirati zajedničke strukturne odgovore koji proizlaze iz odnosa s Kinom. Nažalost, pokazalo se da niti odgovori prema Rusiji nisu bili adekvatni, a da dobro zamišljene zajedničke javne politike u odnosu na Kinu lako padaju kad kinesko vodstvo, naročito u kontekstu svog projekta Pojas i put, nekoj od europskih država ponudi bilateralnu suradnju.
Kina, doduše, daleko rafiniranjie vodi politiku nego što je to činio Putin i ne pokazuje tako otvoreno prezir prema europskoj integraciji i zajedničkim europskim politikama i standardima, kao što je to činio ruski diktator. Zato nije niti čudno da je i na Balkanu kineski utjecaj uspostavljen „mekše” i manje primjetno nego ruski.
AUTONOMIJA: Ni Slovenija se nije uspjela oduprijeti ruskom uticaju?
GJENERO: Nije. Kad vidite da je neka država u visokoj mjeri energetski ovisna o Rusiji, kao što je to Slovenija, odmah vam mora biti jasno da su joj zakazali zaštitni mehanizmi, koji nacionalni prostor moraju obraniti od patogenog vanjskog utjecaja. Crony kapitalizam i ekipa „starih momaka” koji su još u prethodnom režimu kontrolirali slovensku ekonomiju uvijek su bili osnovica ruskog utjecaja u Sloveniji. Rusofilija tih „pajdaških kapitalista” bila je pragmatična, a direktori nekih utjecajnih slovenskih kompanija, prije svega dugogodišnji, sada bivši direktor farmaceutskog giganta i vlasnik i direktor važnog građevinskog poduzeća, slovili su kao najvažniji ekonomski lobisti Rusije.
Neformalnim koordinatorom ruskog lobija smatralo se bivšeg slovenskog ambasadora u Moskvi, koji je bio glavni savjetnik negdašnjeg slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca. U posljednje vrijeme se najutjecajnijim ruskim čovjekom u Ljubljani smatra ljubljanskog gradonačelnika, legendarnog po povezanosti s rizikom od korupcije.
Zanimljivo je da nije samo (ne)čuveni Miroslav Lazanski više funkcionirao kao ruski ambasador u svojoj državi, nego kao predstavnik svoje države u Rusiji. Barem jedan bivši hrvatski i barem jedan bivši slovenski ambasador ponašaju se posve jednako.
