U drugačijim vremenima, predsjednik Južnoafričke Republike bio bi jedan od svjetskih lidera u Švajcarskoj ove sedmice na godišnjem okupljanju globalne elite u Davosu. No, uobičajeni januarski susret organizovan je samo online, a mediji su ga pratili na nezavidnom nivou u odnosu na ono što je inače praksa.
To je šteta u slučaju Kirila Ramafose zbog onoga što je imao da kaže o opasnostima „vakcinalnog nacionalizma“: iako lideri najbogatijih svjetskih zemalja i dalje insistiraju na tome da je Covid-19 globalni virus koji ne poznaje granice, istovremeno se vakcine koriste za lične potrebe.
Štaviše, nijesu uspjeli da preduzmu korake koji bi siromašnijim zemljama dali veće šanse da se izbore s pandemijom. Izvještaj Economist Intelligence Unita pokazao je da, iako ljudi u zapadnim zemljama mogu da očekuju vakcinisanje tokom 2021. godine, mnoge najsiromašnije države svijeta neće imati pristup COVID-19 medikamentima najranije do 2023. godine. To je zastrašujuća perspektiva. Afrika je izbjegla najgori od prvog talasa pandemije prošle godine, ali drugi talas se brzo širi kontinentom, dok zdravstvenim sistemima prijeti kolaps.
Iako ljudi u zapadnim zemljama mogu da očekuju vakcinisanje tokom 2021. godine, mnoge najsiromašnije države svijeta neće imati pristup COVID-19 medikamentima najranije do 2023. godine
U određenom smislu, Ramafosa je bio previše pristojan: ovo nije vakcinalni nacionalizam. To je, kako napominje ekonomistkinja za razvoj Džajati Goš – vakcinalni aparthejd. I implikacije su očigledne: mnogo manje šanse za globalni imunitet stada; mnogo veća šansa za genetske mutacije; i mnogo strože granične kontrole, i duže, u pokušaju sprečavanja ponovne zaraze.
Postoji i geopolitička dimenzija. Ako zapadne demokratije odluče da okrenu leđa siromašnijim zemljama, ne bi ih trebalo iznenaditi ako Rusija i Kina izvezu svoje vakcine kao u cilju napredovanja sopstvenih interesa. Sji Đinping rekao je u govoru za online Davos da će Peking pomoći zemljama i regionima koji su manje spremni za borbu s pandemijom, a zatim osigurati da COVID vekcine budu dostupne i pristupačne zemljama u razvoju. Dok su zapadne zemlje zaokupljene vlastitim neposrednim domaćim problemima, Kina igra dugu igru.
Ne bi trebalo da bude toliko teško smisliti paket mjera koji bi pomogao. Bogatije zemlje koje su smanjile budžete za pomoć (poput Britanije) ili to namjeravaju da učine, trebalo bi da ponovno razmisle. Ujedinjeno Kraljevstvo je na putu da ove godine posudi 400 milijardi funti (452 milijarde eura), dok su 3-4 milijarde koje Trezor štedi smanjivanjem pomoći razvoju je lažna ekonomija. Treba hitno preduzeti korake za suzbijanje dužničke krize koja je bila na pomolu i prije nego što je pandemija stigla.
Grupa zemalja G20 dogovorila se o određenim ograničenjem duga, ali to nije dovoljno, dijelom i zbog toga što kreditori iz privatnog sektora nijesu uključeni. Siromašne zemlje i dalje troše 67 miliona funti (76 miliona eura) dnevno na isplate duga, novac koji bi mogao biti potrošen na javno zdravstvo.
Jubilejska kampanja za otpis dugova napominje da se za većinu ugovora o dugu primjenjuje englesko pravo, a vlada Velike Britanije trebalo bi da pruži novu pravnu zaštitu kako bi spriječila da siromašne zemlje tuže privatni kreditori koji odbijaju da ponude rasterećenje duga.
Pored toga, vatrenu moć Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke treba povećati kako bi mogli da jačaju finansijsku podršku. Razvijene zemlje uspjele su da preplave svoje ekonomije gotovinom kroz proces stvaranja novca poznat kao kvantitativno popuštanje, a MMF bi mogao učiniti nešto slično za siromašnije nacije izdavanjem posebnih prava vučenja, što pojačava devizne rezerve svih država članica.
Moguće je oslobađanje duga. Moguć je bolji globalni finansijski sistem. Moguće je obavezno licenciranje lijekova koji spasavaju živote. Moguće je zatvoriti poreske oaze i osigurati da milijarderi uplate svoj pošteni dio poreza
Čak i uz izdašniju pomoć, rasterećenje duga i pojačanu podršku MMF-a i Svjetske banke, siromašnije zemlje će nekako i priuštiti patentirane vakcine, ali im žestoko čuvana pravila intelektualnog vlasništva onemogućavaju proizvodnju jeftinijih generičkih alternativa. Farmaceutske kompanije kažu da je to potrebno jer su troškovi razvoja vakcina tako visoki, ali velike količine javnog novca takođe su uključene u ove napore.
Dakle, ako se bogate zemlje zaista ozbiljno bave kolektivnim rješavanjem pandemije, trebalo bi da suspenduju prava intelektualnog vlasništva na terapijskim i preventivnim tretmanima za Covid-19.
Goš kaže da je ovo izazovan i lak zadatak i u pravu je. Moguće je oslobađanje duga. Moguć je bolji globalni finansijski sistem. Moguće je obavezno licenciranje lijekova koji spasavaju živote. Moguće je zatvoriti poreske oaze i osigurati da milijarderi uplate svoj pošteni dio poreza.
Sve se svodi na političku volju. Ali jedno je sigurno: ukoliko se ne pokaže neka politička volja, globalna borba protiv COVID-19 će dugo da traje. Napredak konvoja zavisi od toga da li se svi njegovi brodovi kreću zajedno.
