Sve je počelo tako što Spajić nije ni pročitao čitav ekspoze, nakon čega je njegov kabinet podržalo 46 poslanika, od kojih njih 13 tada nijesu sljedovala ministarska mjesta. Godinu kasnije, u pitanju je najglomaznija Vlada na kontinentu, a u parlamentarnoj većini je 54 poslanika.
Šta se u proteklih godinu promijenilo, a šta nije?
Koalicija “Za budućnost Crne Gore” i formalno je postala dio izvršne vlasti, a zajedno sa njom – nakon polugodišnjeg odsustva – ministarska mjesta opet su pripala i Bošnjačkoj stranci.
Evropski integracioni proces pomjeren je sa mrtve tačke. Međutim, istovremeno, Crna Gora je danas jedina država koja stremi članstvu, a čijem je vicepremijeru zabranjen ulazak u jednu članicu Evropske unije. Uzgred, i predsjedniku Skupštine.
Dobijen je pozitivan IBAR, u izvještaju Evropske komisije ima pozitivnih momenata, ali je ukazano i na mnoge boljke.
Nakon godinu, pitanje je da li sporazum na bazi kojeg je formirana vlast uopšte više i važi. Pitate li vicepremijera Nika Đeljošaja, reći će da je taj akt do danas potpuno urušen.
Nedavno se dogodilo i da dio ministara jednostavno – napusti sjednicu Vlade.
Vlada ni u jednom segmentu nije odmakla od stare, dobre prakse partijskih zapošljavanja. Glomazna javna uprava postala je još glomaznija, a iz sedmice u sedmicu nižu se partijska namještenja – posljednji u nizu je, recimo, Predrag Bulatović.
Unutar većine svjedočimo gotovo konstantnim mimoilaženjima. Neka od najdramatičnijih bila su ona o vršiocu dužnosti uprave policije, kada je ministar Danilo Šaranović “tužio rješenje Vlade”, a već neko vrijeme traje prepucavanje na relaciji Albanski forum – “Za budućnost Crne Gore”.
Vlada Crne Gore ima poseban resor zadužen za – odnose sa Skupštinom. To će najbolje reći o ‘kreativnosti’ izvršne vlasti prilikom raspodjele partijskog plijena. Jer, pored premijera, u Vladi je trenutno čak sedam premijera i 24 ministara. Mnogi građani, čak i oni koji prate političke procese, ni ne znaju neke od njih.
Računajući i direktore i savjetnike, dodao bi Dritan Abazović, onda je na funkcijama u Vladi tačno 197 ljudi.
Godina je zaokružena implementacijom programa “Evropa sad 2” – zarade su veće, Vlada još nije uvjerila sve kako u budućnosti penzije neće biti ugrožene, a PDV je za neke djelatnosti uvećan. No, ono što zabrinjava – ulaganja nema i već godinama nema značajnijih investicija.
Građane brine rast cijena. Vlada je učinila određene napore, ali – cijene i dalje rastu i to je činjenica sa kojom se iznova suočavamo, bilo da ulazimo u maloprodajne objekte ili da gledamo vrijednosti nekretnina.
Turistička sezona nije nadmašila prošlogodišnju, ali se povodom toga nije dizalo mnogo prašine.
Uglavnom na bazi naslijeđenih projekata, u mandatu ove Vlade Crna Gora je osigurala sredstva za pojedine infrastrukturne projekte iz fondova EU. Ipak, druga dionica autoputa kasni – jer, Spajić je sam najavio kako će prvi ašov na trasi Mateševo – Andrijevica biti ‘poboden’ u septembru.
Dok slušamo o značaju saobraćajne povezanosti, Crna Gora u sve većoj mjeri postaje nevidljiva avio-destinacija. Uprkos položaju, turističkom značaju, činjenici da imamo dva aerodroma – situacija je sve gora. Doduše, taj ‘grijeh’ ne ide samo na dušu aktuelne vlasti, već i onih prije nje. Iako je nova uprava Aerodroma Crne Gore ulagala napore, svi koji predstojeće zime budu željeli low-costom ka Zapadu, uglavnom će morati do Tirane. Jer, broj destinacija ka kojima će letjeti WizzAir i RyanAir iz Podgorice može se prebrojati na prstima.
U Crnoj Gori su u međuvremenu spaljivane lutke pisaca, otkrivani spomenici pod tuđim zastavama, preimenovane ulice uz negodovanje susjedne države, neistomišljenicima je prijećeno da će “sa njima kao sa Turcima”, predsjednici opština kliču “dogodine u Prizrenu”, a jedna od ključnih partija vlasti i dalje je vrelo polarizujućih i antievropskih ideja – neprestano izviru teme od eura za kapelu na Lovćenu do rezolucija, od akata o stranim agentima do onih najaktuelnijih, a sada i najviši državni funkcioneri poručuju kako ne priznaju Kosovo.
Dogodi se i da vicepremijer ‘zaboravi’ da tokom posjete susjednoj državi iza njega nema zastave države koju predstavlja, pa i da premijer na otvorene kritike EK povodom načina izbora generalnog direktora RTCG, i uz mnoštvo presuda koje govore kako je taj proces bio nezakonit, odgovori – za inspekciju rada je sve po zakonu…
Dok nas čelnici bezbjednosnih struktura uvjeravaju kako je situacija nikad bolja, a građani sve sigurniji, danas u tom sektoru vlada potpuni haos. Ministar odbrane želi da razriješi načelnika generalštaba Vojske Crne Gore, a povraci nezakonito smijenjenog Zorana Brđanina na mjesto direktora Uprave policije gotovo su postali konstanta. Doduše, proteklih smo dana dobili nagovještaj kako bi Brđanin mogao biti smijenjen ili podnijeti ostavku, a zauzvrat dobiti poziciju u – državnom preduzeću.
Kriminalni obračuni su nastavljeni, ne zna se ni ko je počinio nedavno ubistvo na Cetinju, a gotovo je zaboravljena informacija od ljetos, o slučaju silovanja djevojke u Nikšiću. Četiri mjeseca kasnije, osumnjičeni je i dalje u bjekstvu.
Aktuelnu situaciju u okolini Bijelog Polja nećemo komentarisati – jer, upravo se naš medij svih ovih dana trudi da o njoj izvještava isključivo informativno i bez kritičkog stava. Interes da odbjegli Alija Balijagić bude priveden pravdi u ovom je momentu najbitniji. Analiza slučaja i kritika javnosti, čini se, tek će uslijediti pošto potraga bude završena.
Obrazovanje i prosvjeta, zbog ažurnog rada resorne ministarke, djeluju kao oblasti u kojima ima nade. No, tu nadu katkad znaju poljuljati slučajevi vršnjačkog nasilja, pri čemu ono biva sve surovije.
Kultura je bolna tačka. Ne samo kada je ova vlast u pitanju, nego već decenijama. Nadajmo se kako ćemo za početak čuti da komisije naših državnih institucija više ne odbijaju filmove koji nižu nagrade na prestižnim festivalima, uključujući i onaj u Kanu. A i da nadležni u već pomenutom spaljivanju lutaka pisaca neće prepoznati “šarm Mediterana”, već da će odlučno reći da je takva vrsta ‘obračuna’ nedolična.
Ministar sporta ima mišljenje o spomenicima i jeziku, ali kada košarkašice igraju bitne pretkvalifikacije za Mundobasket – tada nema novca, iako prethodno obeća kako će to ‘biti završeno’. Tako smo makar čuli ljetos od predsjednice KSCG Jelene Dubljević. Ulaganja u bitniju sportsku infrastukturu nema – izuzetak su stadioni, ali to su mahom investicije FSCG ili vlasti iz prošlih mandata.
Iako deklarativno posvećena ‘pomirenju’ i temama koje ‘ne polarizuju’, u Vladi je mnoštvo članova koji će odmah ‘zagrmjeti’ kako bi prekorili odluku njenog resora kojom se, uz citiranje zakonskih odredbi, odbija gradnja Amfilohijevog spomenika u Beranama. I ministarka kulture će stoga odmah tu odluku i preinačiti. A kada je stavi na dnevni red – ministri koji pripadaju nacionalnim partijama Bošnjaka i Albanaca napustiće sjednicu Vlade. Ne pretjerujemo – to se zaista dogodilo, upravo tim redosljedom.
Ostavka je i dalje nepoznat pojam u našoj javnoj upravi. Osim ako izuzmemo situacije u kojima funkcioneri pod uticajem alkohola izazovu udese, vozeći službena kola.
Činjenica je kako danas imamo premijera koji ne komunicira sa predsjednikom države. A ne tako davno, zajedno su nam obećavali “put na Kubu, dvije krave ili nova polovna kola”.
Činjenica je i da opozicija već duže tvrdi kako je stvarni premijer neko drugi – pri čemu prstom uglavnom upiru ka Andriji Mandiću. A ovaj se, makar tokom sjednica Skupštine nalik ovonedjeljnoj, i ne trudi da se mnogo suprotstavi takvim navodima.
No, isto tako, činjenica je da ova Vlada, uprkos potpunoj ideološkoj heterogenosti i mimoilaženjima kojih je bilo, za sada opstaje.
